Vulkanska poigravanja 1Denis Kožuhin Foto: Bogdan Petrović

Denis Kožuhin najnoviji je heroj beogradske publike! Ukratko. Ili, ako želite elaboriranije – pijanista Denis Kožuhin (1986), nekadašnji student Dmitrija Baškirova i pobednik pijanističkog takmičenja Kraljice Elizabete u Briselu 2010. rasturio je na Kolarcu u okviru Steinway koncertne sezone.

Tačka. A ako biste izvoleli sa još više detalja – pravo pitanje u tom slučaju jeste: zašto zaboga niste bili na ovom koncertu?!

Prvi susret sa umetnikom Kožuhinom protekao je još samo koji minut pre početka koncerta kao prava nepoznanica. Zatim je ovaj 33-godišnji pijanista izašao pred nas, poklonio se i – ostalo je istorija! Njegov Betoven (Sonata br. 14 op. 27 u cis-molu) započinje tako nadahnut neočekivanom hitrinom, jednim stalno podstičućim pokretom. Taj impuls ka sve zanesenijem švrljanju ovim Mesečevim pejzažom, sa jednom signifikantnom levom rukom u uvodnom i razbokorenim valerima mašte u srednjem Allegretto stavu, razvijoriće se najsunovratnijom žestinom onog trećeg, bez i jedne pogrešne note, ali zato na raketnom pogonu koji nam je jednostavno izmicao tepih, pardon, sedišta ispod. Način na koji je Kožuhin sažeo u emociji i zamahu ovu Betovenovu možda i najčuveniju Sonatu, ščepao srž i formulisao njenu ljudsku komponentu na naše oči, tako da skoro vidimo krv kako lipti iz ovog strastvenog srca – mogao bi se već od ovog časa nazvati ‘kožuhinskim’. Betoven je ovom interpretacijom definitivno uveden u novu eru svog ‘živog’ postojanja na sceni.

Ali, Kožuhinov Šubert odmah zatim, prirodno se nastavlja na Betovena u toj meri da gotovo isprva i ne razaznajemo granice između ova dva velikana. Izabrani Empromptiji op. 142 D 935, potresno divotni, nastavljaju onu plemenitost i začudnost osećanja maločas okončane „Mesečeve sonate“. Gde su Kožuhinovi dinamitski prsti tek trenutak pre doslovce progorevali dirke u finišu Betovena, toliko sada ogromnom, no ne manje odvažnom delikatnošću, isceljuju te herojske rane, vidajući ih čednošću i spiritualnim dosezanjem vrline spokojstva u njoj. Svedočili smo majstorskoj veštini da se prenese viteški klavirski sentiment srezane snage – samo čista energija, usredsređenost bez kolebanja i onda pobedonosna prepuštenost sanjarenju do filozofskih dubina.

Izbor Grigovih Lirskih komada deluje na čula drugačijim pak dražima. Ovde je priroda u punom bljesku, svet tajanstvenih bića iz narodnih bajki i naoko svakidašnji život, nalik tek skromnom zavežljaju iz kojeg se – na naše zaprepašćenje – prosipaju dragulji neverovatne moći. Vrtložići koje Denis Kožuhin pokreće svojim prstima kao da isprva mile po vašoj koži dok nepogrešivo pronalaze direktni put do sluha. Njegov „Marš patuljaka“ izmamljuje gromoglasni aplauz u sred ove blistave niske, ali završni „Dan venčanja u Troldhaugenu“ jednostavno oduševljava. Da li zato što ona već spominjana Kožuhinova levica vaja tople reljefe za sebe i propušta reke i potočje kroz svoje bašte i predele tamo, ili zbog toga što prsti desne ovde nekom neodoljivom vradžbinom menjaju boje tonova u različitim registrima, tako da klavijatura odjednom biva razmnožena u mnoštvo svojih suverenih odraza po pijanistovoj trenutnoj volji? Ne znamo odgovor, ali koga je uopšte briga. Ne analizirati, samo upijati ovu zlatnu esenciju krepkosti na izvoru.

Ravelov „La Valse“ onaj je komad, međutim, kog smo iščekivali cele večeri i pomalo ga se pribojavali. Kako svirati na klaviru solo ovako kompleksan zalogaj čak i za jedan orkestar? E, ovo već ne može da se valjano prepriča. Ako niste na Kolarcu bili da vidite i čujete kako to Denis Kožuhin radi – džaba vam opisi. Čovek je preokrenuo klavir i sva naša predviđanja naglavačke. Usudio se, rečju, da nas zgromi, uhvati se u koštac sa ovim veličanstvenim delom i poleti uvis zajedno sa njim na naše oči. Bila je to vazdušna bitka na nebesima Kolarca, klavir se otimao kao divlji bik, ali ga je Kožuhin zgrabio za rogove i smirio njegovu buku i bes. Taj zaprepašćujući organizam „La Valse“, toliko neposustajući, sa olujom žive lave iz svog proključalog grotla – pripitomljen je! Bila je to borba titana, ali je umetnik nadvladao. I bili smo srećni da je njegova misija imala toliko trijumfalnog smisla. Drugačije bi bilo beznačajno.

I još četiri(!) bisa pride kao svojevrsni ‘chill out’ nakon svih ovih briljantnih avantura kroz pustinju i prašumu. I kroz dna okeana i do vrha najnedohvatnijeg kutka vasione, ma gde da je Kožuhin poželeo da nas povede. Prava vulkanska poigravanja. Bravo, čoveče!

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari