Kompozitor čija je odiseja bila više od igre 1Foto: Miroslav Dragojević

Još jedan dan u kome se ne nazire kraj srpske hronike nenajavljenih smrti ljudi koji su oplemenjivali kulturni život svojim notama, ispisujući muzičku istoriju ovoga naroda.

Utihnuo je klavir i večito ostao prazan dirigentski pult Vojkana Borisavljevića, koji je preminuo u Beogradu u 74. godini. Kompozitor, dirigent, pedagog, aranžer, „hitmejker velike Jugoslavije“, sišao je sa muzičke scene u sećanje.

„Kada pišete neku pesmu, nikada ne možete znati da li će ona biti hit ili će proći nezapaženo. Publika je nepredvidljiva, mnogo zavisi i od izvođača. Samo jednom sam bio siguran da pišem ‘pobedničku pesmu’ za festival – bilo je to 1972. godine na ‘Beogradskom proleću’, kada smo Miki Jevremović i ja osvojili sve postojeće nagrade! Često se pak dešavalo da neka pesma u startu ne pobudi neko veće interesovanje, a tek godinama, ili čak decenijama kasnije postane veliki hit. Moja pesma ‘Ima vremena za ljubav’, koju je Leo Martin snimio 1976. kao B stranu jedne svoje ploče, otkrivena je tek 30 godina kasnije i postala pravi hit u diskotekama i kod mlade publike. Verovatno malo ljudi zna da je ‘Molitva za Magdalenu’ u izvođenju Olivera Dragojevića prošla sasvim nezapaženo na festivalu ‘Beogradsko proleće’ 1978, a kasnije postala jedan od najvećih hitova ovog velikog umetnika“, govorio je u Danasovoj rubrici „Ljudi, sećanja“, naglašavajući da ga publika „uglavnom poznaje po hitovima kao što su ‘Odiseja’ ili ‘Adio’, ali sa godinama dolazi potreba da se iskušate u nekim ozbiljnijim žanrovima“.

„Ja sam imao tu sreću da već od početka isprobam svoje umeće ne samo u oblasti popularnih pesama i festivala. Već sa 21 godinom radim 1968. na filmu (‘Višnja na Tašmajdanu’), 1969. u pozorištu (Šekspirova ‘Dva viteza iz Verone’), 1970. u mjuziklu ‘Beograd nekad i sad’, 1972. na Televiziji u neprevaziđenoj seriji ‘Obraz uz obraz'“, rekao je još za Danas Borisavljević.

– Vojkana Borisavljevića sam prvi put video u jednom od „nultih brojeva“ Džuboksa. Onda ga je u septembru 1966. Prele doveo na Senjak da mu moji drugovi iz grupe Vesnici snime matricu. Tu pesmu su posle svirali, čak je se seća Bora Đorđević, s jedne igranke. Mene je pozvao da osnivamo Gong. Sedam godina kasnije pozvao me je da pravimo Džuboks II. On je bio glavni urednik pa sam ga posle nasledio. Osim što je bio pravi urbani kompozitor (Odiseja, Ljubav je samo reč, A sad adio, Jednom kad se zaljubiš, Ime mi je ljubav, Brod za sreću…) pamtim ga kao neumornog muzičkog stvaraoca. Ko sme da zaboravi Mesam, razne festivale, muziku za serije, filmove i niz orkestracija rok pesama za velike orkestre. Poslednji put sam ga video jednog vrelog dana u Kragujevcu kad je prvi došao na probu ispred tamošnje gimnazije povodom Svetskog dana muzike. Pitam ga: Po ovoj vrućini proba? I prvi si došao?! Kaže, ja sam zakazao probu, to što nema tehnike ni muzičara, nema veze. Doći će. Važno je da ja znam koji je danas dan, da ja nisam zakasnio i da ne smemo da se brukamo pred publikom večeras ni na ulici. Jer slavimo muziku! – ispričao je za Danas rok kritičar i novinar Petar Peca Popović.

Reditelj Zdravko Šotra svoje sećanje na „saradnika sa kojim je radio pola veka“ za Danas vraća na seriju „Obraz uz obraz“, ukazujući da je Vojkan „sve stihove Duška Radovića i Ljubivoja Ršumovića umeo da brzo uglazbi i pretvori u ono što je posebno davalo patinu“. Ipak, Šotra izdvaja muziku koju je Borisavljević komponovao za TV seriju „Više od igre“.

– To je lajtmotiv jednog sjajnog vremena koje smo opisivali, a on trajno obojio svojom numerom i koja, kao i sve što je radio, traje kroz vreme, a, bogami, i potrajaće još jako dugo. Bio je spreman i da odglumi epizodu u seriji „Santa Maria“, a onda smo započeli rad na filmu i TV seriji „Aleksandar od Jugoslavije“. Njegovo ime naći će se na špici iako zbog bolesti nije završio taj zadatak. On je to zaslužio i to će biti samo malo hvala jednog velikom umetniku i dobrom čoveku – kaže Šotra.

Na novinarska pitanja odgovarao je tiho. Jednostavnim rečenicama koje su bile mnogo blaže od jačine njegovih nota koje su obojile jedno vreme svih mogućih festivala. Trudio se, priznajući da „nije za menadžera“, da vrati u život „Beogradsko proleće“, u čemu je i uspeo, iako „to nije bio nimalo lak posao“. Voleo je da pomogne mlađim kolegama.

„Moj savet je uvek bio da se iskreno i do kraja predaju onom što rade, jer publika je nepogrešiv sudija i uvek prepozna lažne emocije kod svakog umetnika“, govorio je u Danasu.

Biografija ispunjena večnim notama

Vojkan Borisavljević rođen je 1947. u Zrenjaninu. Po završenoj gimnaziji, studirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Muzičko obrazovanje stekao u beogradskim školama, kao i na privatnim studijama u Parizu.  Komponovao je muziku za pozorište, film i televiziju, popularne i dečje pesme, pisao instrumentalne kompozicije i aranžmane, što čini nekoliko hiljada dela različitih žanrova. Bavio se dirigovanjem u pozorištu, na koncertima, festivalima i RTV snimanjima. Učestvovao na većem broju muzičkih, pozorišnih i filmskih festivala u zemlji i inostranstvu, gde je više puta nagrađivan. Pored pomenutih radio je muziku za serije „Sivi dom“ i „Vruć vetar“, između ostalih, te filmove „Lajanje na zvezde“, „Partizani“, „Osvajanje slobode,“ „Kuća pored pruge“, „Smrt gospodina Goluže“… za pozorišne predstave: „Mister Dolar“, „Plavi zec“, „Tom Pejn“,“Ženski orkestar“, „Ne očajavajte nikad“… mjuzikle: „Priča o konju“, „Prestaće vetar „, „Andra i Ljubica“, „Lutka sa naslovne strane“, „Briljantin“, „Cigani lete u nebo“, „Kabare“, „Grk Zorba“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari