Bog i terorizam 1

Naslov ovog teksta direktno aludira na pitanje: podstiče li Bog na terorizam? Ako podstiče, treba ga malo zauzdati, a ako ne, šta uraditi sa čovekom tako evidentno sklonom teroru i ubijanju?

Nedavna peticija 300 javnih ličnosti u Francuskoj kojom se traži da se iz Kur’ana odstrane oni stavci koji po mišljenju ovih potpisnika peticije mogu inspirisati terorizam je sa stanovišta civilizacijskog nivoa razvoja ovog društva svojevrsni nonsens. Cela ekipa izuzetnih intelektualaca koji su obeležili ne samo francusku intelektualnu misao već evropsku i svetsku sa kraja 20. veka, izbrisan je iz intelektualne svesti epohe pred dominantnim populizmom oličenim u ovom zahtevu. Zar je moguće da se to dešava u prosvećenoj Francuskoj, upitaće se ne samo prosečan intelektualac, već I običan čovek sa Balkana. Moguće je, i to dovoljno govori o svakodnevici i stvarnosti tog visokorazvijenog intelektualno superiornog i prosvećenog zapadnog društva, naročito prezentovanim prosvetiteljskom Francuskom.

Je li to strah, islamofobija, populizam ili nemoć pred jednim fenomenom oličenim u moralnoj i ljudskoj inferiornosti pred savremenim problemima sveta ili jednostavno licemerje, prvenstveno političko? Da li ovako pitanje uopšte sme da postavi neko ko dolazi iz muslimanskog kulturnog kruga? Naravno, reakcije muslimana nije trebalo dugo čekati. Mnogi muslimanski intelektualci su se oglasili povodom ove inicijative u samoj Francuskoj. Oglasio se i predsednik Turske Erdogan u svom poznatom maniru: ,,Zašto se ne pozabavite svojim svetim tekstovima i iz njih izbrišete mesta koja pozivaju na genocide sa kojim imate bogato iskustvo.“ Reklo bi se u prvi mah, populizam na populizam, a u suštini politika na politiku, jer populizam, može biti društveni fenomen, ali je pre svega politika, duboko instrumentalizovana kao metod. No ostavimo politiku po strani. Pozabavimo se malo kulturnim fenomenom ove inicijative.

,,Bog je mrtav“, govorio je Niče u osvitu moderne epohe mišljenja, ali je očito Bog vaskrsao. Ovo bi se moglo odnositi na boga sina oličenog u Isusu Hristu, u čijem je biću vaskrsnuće, ali Bog muslimana i Jevreja je večno živ, naravno i Bog Otac hrišćana. E sad, ovaj apel , koji izdvaja Kur’an kao problematičnu Božju knjigu, nedvosmisleno ukazuje na jednu stvar da Bog Jevreja, hrišćana i muslimana nije jedan bog. Postoji Bog Jevreja i hrišćana na jednoj strani (ili možda dva na dve strane), jer se Jevreji ne bi složili sa trojstvom, i na drugoj strani problematični i nestašni Bog muslimana kojeg malo treba obuzdati za jezik, jer svašta govori i na zlo navodi slabašnu muslimansku verujuću dušu. Da se radi o tri boga, odavno bi na nebu nastao pakao kao i na zemlji. Biće ipak da se radi samo o jednom Bogu, zajedničkom za sve sve tri ili četiri vere, pa kad je tako ne može se intervenisati samo na jednoj knjizi. Treba biti dosledan pa zahvatiti sve Božje knjige i one Jevreja i one hrišćana. Ali koja verska ili međuverska komisija će obaviti taj posao? Možda neka koju će osnovati UN ili neko telo međuverskog dijaloga i razumevanja? Šalu na stranu, stvar je mnogo ozbiljnija jer upravo ovakve inicijative su poziv na odbranu vere što će reći jezikom prosvećene Evrope, ,,islamski terorizam“.

Naravno, i sama pomisao o vezi islama i terorizma uvrediće muslimanske vernike koji će odmah odgovoriti stavcima u kojima se kaže: ,,ko nepravedno ubije i jednog čoveka kao da je ubio celo čovečanstvo“. Ovakvih ajeta ima sijaset. Ali ima i ovakvih: ,,ginite i ubijajte“. E sad, ovo bi sve zahtevalo dublja teološka znanja kao i istorijska znanja o vremenitosti objave Božje reči i Božjem derogiranju pređašnje Božje reči. Ali, ruku na srce i Biblija obiluje ovakvim ili sličnim mestima. Budući da slične inicijative zaobilaze svete knjige Jevreja i hrišćana proizilazi poruka da su muslimani retardirani pa ih u njihovom najboljem interesu treba zaštititi od čitanja svih svojih svetih tekstova kad već sami po sebi nisu sposobni za to. Za razliku od njih sve ono što zapadni imperijalisti i cionisti rade muslimanima, dobro je ne samo za njih već i za muslimane jer direktno kao nedužne žrtve idu u obećani raj gde ih čekaju ,,hurije očiju krupnih“. I tako dalje. Dakle svima dobro.

Evropa zaboravlja samu sebe, je li to samo amnezija ili mnogo ozbiljniji procesi kolektivne retardizacije jer posle mislioca kakvi su Bodrijar, Bart, Derida, Liotar, slede populistički akteri javne scene koji se malo razlikuju od Orbana i njemu sličnih dok javno mnjenje izostaje. Ako su prvi nedvosmisleno ukazali na činjenicu da tekst nema jedno značenje, da je pre svega čitaočev konstrukt, oslobođen i demokratizovan, kao takav, prepušten je mašti na volju. Značenja postaju vlasništvo interpretatora, nosioca slobode da se, rečeno postmodernim jezikom, dekonstruira ili jednostavno poigrava njime. Pokušaj da se značenje teksta odredi u skladu sa nekom svrhom, filozofski je pogrešno, a politički retrogradno. Sada su svi tekstovi sa svojim lingvističkim i generičkim saputnicima stvar intertekstualnosti u kojim više ne važe ranije prihvaćene razlike među njima sa bogatom i razigranom retorikom značenja. Potraga za izvesnostima tumačenja može imati reakcionarne implikacije poput veštačkog konsenzusa unutar ustanovljenog političkog poretka. Ovo su nam sve otkrili strukturalisti i francuska postmoderna misao. Kuran je otvoreno delo, ne knjiga samo za jedno doba i jedno tumačenje. A ovaj aksiom je dat u obliku Poslanikove predaje koja o značenju svakog kuranskog stavka kaže da je kao lopta u lopti i tako sedam značenja od kojih je svako dato samo određenom duhovnom nivou. Dakle, i za ono najbukvalnije značenje potreban je odgovarajući duhovni nivo bez kog se ne može prodreti u njegovo značenje. Kuran je znao ograničiti sebe od samovoljnog vulgarnog populističkog tumačenja kako onih koji ga navodno slede tako i onih koji ga na ovaj ili onaj način ciklično bacaju na lomaču u nemogućnosti da mu odgovarajuće priđu. Ali i u ovom slučaju ne radi se o Kur’anu kao takvom već o odnosu prema svetom, onog Drugog i drugačijeg. A sa njegovim skrnavljenjem počinje drugačiji vid agresije, ali ipak samo agresije i ništa drugo. Prosto je neshvatljivo koliko je Francuska tako malo naučila o islamu uprkos svojim velikim islamolozima kako onim koji su klasika tako i onim živim. Šta reći sem da se nasleđe iskustva kolonijalizma i orijentalizma bolesno održava kao i da se malo čita. Kulturna dekadencija postaje globalna pojava kao i populizam.

Autor je akademski slikar iz Novog Pazara

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari