Bože, zar se zaista sve to događalo?! 1Foto: Stanislav Miljoković

Dok sam, zbog ovog rukopisa, prelistavao Danas iz prvih godina izlaženja, više puta sam se šokirao, zaprepastio, uplašio, oblio me hladan znoj. Mnogo toga sam zaboravio, zaturio negde duboko u sebi, jer je to bio jedini način da se, koliko-toliko, nastavi normalno dalje.

Bože, zar se zaista sve to događalo?! Zar su nam zaista sve to radili?! Da li je ceo projekt bio ludost, naivnost, neodgovornost, hrabrost? I kako smo sve to, ipak, nekako preživeli?

Bili smo: kvislinzi, peta kolona, izdajnici, agenti CIA, mosadovci, udbaši, misionari, mondijalisti, sorosovci, kolaboranti, strani plaćenici, NATO zlikovci, potkazivači, „hulje koje treba uništiti“ (Vojislav Šešelj). Ukratko: „plaćeničke, antisrpske, pokvarene novine, kolaborantski, inostrani i potkazivački list“ (Dobrica Ćosić).

A naše ambicije bile su znatno skromnije: hteli smo da, bar malo, sačuvamo samopoštovanje, da ne pevamo u horu, da se, kao slobodni ljudi, bavimo svojim poslom, da se odupremo primamljivom zovu senzacionalizma i primitivizma, šovinizma i militarizma, fašizacije i klerikalizacije. Pa makar i ne bili uvek u pravu.

I nekim drugim novinama su pretili. I neke druge redakcije su kažnjavali zastrašujućim finansijskim kaznama. I neke druge novine su zabranjivali i novinare izbacivali na ulicu. I neki drugi listovi su kuburili s papirom i ucenama štamparija da će prestati da ih štampaju. I neki drugi novinari su dopadali zatvora.

Ali, samo na Danasu je primenjen kompletan repertoar, uz kreativne domišljatosti kao što su redovan nestanak struje tačno u vreme kad se završavaju novine, blokada žiro računa zbog kazne koja je blagovremeno plaćena, zadržavanja kombija s novinama na granici između Crne Gore i Srbije u trajanju od 14 časova, taman toliko da prođe radno vreme novinskih kioska u Beogradu…

Bilo je to vreme kad je bio vrlo ozbiljan rizik uređivati i pisati za takve novine, ali i za javne ličnosti koje su sarađivale, štamparije koje su štampale, biznismene koji su želeli da se u njima reklamiraju, distributere i kolportere, pa čak i čitaoce, koji su Danas skrivali među druge novine, da ga ne vide kolege, komšije, prolaznici.

Iako smo imali sve papire, činilo se kao da radimo nešto ilegalno i opasno po državu. Zato smo morali, privremeno, da „emigriramo“ u Podgoricu, potom u Novi Sad, što je dželatima otežavalo ili, bar, komplikovalo, „završnu operaciju“ uništavanja lista.

Cela akcija odvijala se na dva koloseka. S jedne strane, pretnjama, zabranama, finansijskim kaznama, pa i zatvorom, htelo se da se redakcija obeshrabri i odustane od izgubljene bitke.

Na drugom koloseku, pak, išlo se na ličnu diskreditaciju prvih ljudi lista i preduzeća. Koliko sam puta samo čuo od poznanika i kolega da je meni lako pošto sam „pun ko brod“ jer veći deo velikodušnih donacija završava na mojim računima u inostranstvu. Bilo je to vreme kad su svi osnivači, zaposleni u listu, godinu dana radili bez plate, kad su nam se novinari, odlazeći na zadatak, švercovali u gradskom prevozu.

Na ručku, povodom slave Svetog Nikole 19. decembra 1998. u poznatoj beogradskoj porodici, jedan gost je glasno zabavljao dvadesetak prisutnih pričom o glavnom uredniku Danasa koji na računu u Mađarskoj ima više od 300 hiljada nemačkih maraka, kako bahato i bez poštovanja semafora i ograničavanja brzine vozi kroz centar grada najskuplji audi, ali „ne smemo mu ništa, jer je pod američkom zaštitom“. Čovek je radio u državnoj bezbednosti. Među gostima, na njegovu nesreću, našao se i Rade Farbar, koji ima prodavnicu boja u zgradi u kojoj sam živeo. Odgovorio mu je:

– Gospodine, baš sam danas Spasoviću ofarbao vrata na vozilu. Neko ga je udario, pa su kupili vrata druge boje na auto otpadu. I nije audi, nego jugo star desetak godina. I ne vozi ga Spasović, jer on niti ima vozačku dozvolu, niti ume da vozi, već vozi njegova supruga.

Svi su se grohotom nasmejali. Udbaš je, neraspoložen, uskoro otišao. Verovatno na neku drugu slavu, gde, nažalost, neće biti Radeta Farbara.

Predsednik kućnog saveta u mojoj zgradi rekao mi je da su kod njega, nekako baš u to vreme, došla dva agenta i pitala da li je tačno da u stanu krijem „dvojicu opasnih šiptarskih terorista“. Dok mi je pričao, još se tresao od straha, jer su mu strogo zabranili da bilo kome pominje taj razgovor. A sve mi je to rekao dve godine kasnije, tek posle 5. oktobra 2000.

Pozvali su me da 27. jula 1998. dođem na razgovor u centralu SDB, u onoj staklenoj zgradi u Ulici kneza Miloša, kod zgrade SUP Srbije. Primila su me dvojica mlađih ljudi. Hteli su da me obaveste da naša dopisnica iz Prištine Aferdita Keljmendi ne piše objektivno, već krajnje jednostrano, da ima kontakte s OVK, da bi bilo najbolje da nađemo nekog drugog umesto nje. Na kraju gotovo dvočasovnog, izuzetno ljubaznog, razgovora, dok su me pratili do izlaza, uz ponudu da mi daju prevoz do redakcije, jedan me je, onako uzgred, upitao:

– Kako vam je tast? Čuli smo da je bolestan?

Kad je na mom licu video iznenađenje, objasnio mi je:

– Vaš tast, lekar, bio je direktor zdravstvenog centra u Majdanpeku, pomagao je i lečio nekoliko naših ljudi. Mi to ne zaboravljamo i zato želimo, ako treba, da mu danas pomognemo.

Tih dana moj tast je operisan od raka. Zahvalio sam i rekao da mu pomoć nije potrebna. Shvatio sam poruku: kad toliko znaju o mojoj široj familiji, šta li sve znaju o meni?!

Nikad mi neće biti potpuno jasno zašto su se baš toliko trudili da nas unište. Tačno je da smo imali nekakav uticaj na deo intelektualne elite i političke javnosti, studenata i sindikalnih aktivista, neko vreme smo bili dosta čitani i u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, tačnije u Republici Srpskoj, često su nas citirali i na Zapadu.

Sve to, ipak, ne objašnjava potpuno toliku količinu „preterane upotrebe sile“, energije, nervoze, pa i straha od jednog malog, niskotiražnog lista. Mirko Tepavac je 2007. to objašnjavao činjenicom da ovaj list „možda nije uvek mogao da kaže svu istinu, ali sve važno što je govorio, bila je istina. Uporno je stavljao nemilosrdno ogledalo pred lice Srbije, koja je nerado pristajala da sebe pogleda tuđim očima, a one koji su joj ga nudili, ljutito je krivila za neprijatnu sliku. Danas se prihvatio teškog zadatka da budi one koji se prave da spavaju“.

Danas, opet da citiram Tepavca, „nije uvek bio bezgrešan, ali nikada nije bio pogrešan“. Nije mu potrebno pranje biografije, niti naknadna pamet. Možda je poneki tekst mogao da bude bolje, lepše, preciznije napisan. Ali, svi oni su uzbudljivo i do kraja autentično svedočanstvo dve drame tih poslednjih godina Miloševićevog režima: u jednoj redakciji i u jednoj nesrećnoj zemlji koja se borila za demokratiju i istinu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari