Čas ruske istine 1

Da li su dva čoveka uspela da preporode ogromnu Rusiju kroz svih njenih jedanaest vremenskih zona i da je stabilizuju posle sloma Sovjetskog Saveza i Jeljcinovog oligarhijskog kapitalizma?

Pre svega Vladimir Putin, ali i Dimitrij Medvedev jesu ključne ličnosti revitalizacije ruske države. U svojevrsnoj psihološkoj i institucionalnoj simbiozi ovaj dvojac je na početku 21. veka sprečio da Rusija nestane.

Jedan od 12 ruskih premijera (od 1990. godine) Jevgenij Primakov je 2001. godine u pogovoru druge knjige svojih memoara «Osam godina plus…» (prevedeno u Podgorici kao «Uspomene premijera») izložio «dva magistralna scenarija u prvoj dekadi 21. veka» za dalji razvoj sveta. Prvi je američka «natoizacija» sveta koji bi Rusiju izolovao od učestvovanja u globalnim igrama i naterao je na «kontraigru» u savezu sa Kinom i Indijom. Po drugom scenariju, tendencije u Americi da se distanciraju od međunarodnih događaja zameniće kretanje ka novom humanijem svetskom poretku. Poslednja rečenica Primakova u pogovoru jeste da «ruski faktor neće biti presudan u istorijskom izboru» između ta dva scenarija.

Krajem maja ove godine, posle tri godine od smrti, u Moskvi je održan simpozijum posvećen životu i delu Jevgenija Primakova. Neuobičajeni događaj u zemlji koja je celog 20. veka razrađivala i vraćala se mudrim mislima samo dvojice vođa i učitelja – Lenjinu i Staljinu. Da sve bude još neobičnije jeste da je Primakov bio izopšten, premijersku karijeru mu je Jeljcin prekinuo smenjivanjem preko noći a tabloidna štampa ga je i pre i posle toga provlačila kroz blato i kriminalizovala. Proglašavan je za neprijatelja Rusije i izdajnika, za nepatriotu. Prvo što je Vladimir Putin uradio kada je došao na vlast jeste da Primakova vrati iz nemilosti i ukaže mu sve lične i državne počasti. Naravno, bilo je tu i poštovanja prema svom bivšem šefu u KGB, ali nešto još presudnije: Putin i Medvedev su u potpunosti prihvatili Primakovljevu kritiku države i društva i učinili je razlogom svojih akcija protiv kriminalne privatizacije oligarha i temeljom nove politike koja bi trebalo da «ruski faktor» opet učini važnim na planeti.

Posle sloma SSSR-a, od 1990. do 2004. Rusija je imala deset premijera, a od 2004. do danas samo dva, jedanaestog Putina i dvanaestog Medvedeva. Institucija vlade, ministara i premijera u SSSR dugo nije postojala, a staljinistički kadrovi su se biološki iscrpli tek posle 1985. godine. Umesto vlade postojao je Savet narodnih komesara i bilo je samo četiri predsednika Saveta – Lenjin, Rikov, Molotov i Staljin. Staljin od 1946. uvodi Savet ministara i do 1990. bilo je sedam predsednika Saveta, najduži staž je imao Kosigin, 16 godina. Za najduži staž u vrhu ruske države, pored Putina, konkuriše i Dimitrij Medvedev. Četiri godine predsednik, već šest premijer, a od 1999. do 2008. šef Putinovog kabineta i zamenik predsednika vlade, to je još malo pa 20 godina u vrhu jedne od najvećih država na svetu, što istovremeno znači da je i jedan od najmoćnijih ljudi na planeti.

Putin je već dobro poznat svetskoj javnosti, ali drugi sadašnji moćni čovek Rusije i najverovatnije njen lider u budućnosti po okončanju mandata Putina, jeste u senci, samozatajan, mada mu prezime potiče od snažne i nimalo stidljive zverke koja je i totem Rusije. Više informacija o njemu je ponudio u političkoj biografiji Roj Medvedev, napisanoj kada je Dimitrij biran za predsednika 2008. godine. Na autobiografski iskorak ga je, međutim, naterao Nikolaj Svanidze sa suprugom Marinom. Nikolaj Svanidze je istoričar po obrazovanju, renomirani dugogodišnji televizijski voditelj i član je Građanske komore Ruske Federacije koja prati aktivnosti parlamenta, vlade, komiteta, dakle sa kontrolnom i konsultativnom funkcijom. Komora ima 168 članova i formirana je 2005. na inicijativu Vladimira Putina. Nikolaj i Marina Svanidze su u nizu intervjua (pravljenim od kraja februara do sredine aprila 2008.) omogućili Medvedevu da prikaže i ličnost i svoje poglede na Rusiju i svet. U toj izvanrednoj knjizi intervjui su propraćeni njihovim komentarima, ali i sećanjima i komentarima ljudi koji su radili i bili bliski tadašnjem kandidatu za predsednika Rusije. Dakle, Medvedev je pred nama «njim samim», u ispovesti kakva je ranije bila moguća samo u lagumima KGB-a.

Dvojac na čelu ruske države je još uvek institucionalni eksperiment. Smena i prenos vlasti u Rusiji uvek je donosila neizvesnost i pretila krvavim obračunima. Već je epohalno što je Putin bio prvi šef ruske države koji je dobrovoljno napustio položaj u skladu sa zahtevima ustava. Zapravo, prepustio je najmoćnije mesto – drugom. Naravno, strogo se pazilo ko će biti taj drugi, ali je Putin učinio neverovatan presedan u dotadašnjoj sovjetsko-ruskoj istoriji i pokazao da iznad zakona države ne može stajati niko, a pre svih – ni obožavani šef države.

Ceo jedan vek su Sovjeti bili navikavani da obožavaju jednog lidera, da misle da je lider besmrtan i u času njegove smrti cela populacija bi se uplašila, unezverila, ubeđena da je došao smak sveta. To je važilo i za Staljina, kome su se svi molili, ali i za Brežnjeva, kome su se, tvrdi Medvedev, svi podsmevali. Da li Putin i Vi, pitao je istoričar Nikolaj Svanidze, razvijate državni sistem u pravcu koncepcije vlasti «dvojice careva, starijeg i mlađeg»? Da, odgovorio je Medvedev, možete to zvati dvovlašće, diumvirat, ali i savez i tandem, međutim, naša zemlja je po Ustavu suverena predsednička republika i u tome i Vladimir Putin i ja vidimo uslov da država bude jaka, jer u slučaju preraspodele kompetencija u korist vlade Rusija bi se delimično pretvorila u parlamentarnu demokratiju, a to je još opasnija varijanta od izmene Ustava da predsednik ima pravo da se kandiduje više od dva puta. Kremljolozi podsećaju da su «dvojica careva» deja vu i da je to iskustvo Rusija imala sa Nikolajem II i Stolpinom, s početka veka, i sa Brežnjevom i Kosiginom u drugoj polovini dvadesetog veka. Američki ekspert Tomas Grem smatra da «stvaranje stabilnog sistema realnog dvovlašća s jakim predsednikom i jakim premijerom, obojica sa sopstvenim, jasno razgraničenim sferama nadležnosti – to je istorijski i tradicionalno malo verovatno. Ali ne može se ni potpuno isključiti. To bi bio optimalni scenario političkog razvoja Rusije». I za Svanidzea je scenario interesantan, ali pribojava se da će prilikom realizacije «stvoriti veliku glavobolju značajnom delu stanovništva, koji tradicionalno doživljava vlast isključivo u jednom licu».

Naša stvarnost jeste, komentariše Nikolaj Svanidze, da birokratija u Rusiji tradicionalno predstavlja upravljačku klasu i ukoliko se rasplamsa borba unutar nje «stvara veliku nestabilnost s posebnim svojstvima». U zemlji sa kultom šefa države birokratija je u celini neodgovorna, koruptivna, podele unutar nje su istorijski utvrđene, i danas vrlo aktuelne. Odgovor na konkurentsku borbu činovničkih grupa može biti samo čvrsta veza predsednik-premijer. NJih dvojica, i samo oni, smatra Svanidze, odgovorni su za «stabilnost rukovođenja državom».

Iako Rusija razvija višepartijski sistem, a Medvedev važi za liberala, mada pripada desnoj partiji, njemu za Rusiju nije prihvatljiv parlamentarni sistem vlasti. Dosledno je usvojio rezonovanje svoje ikone, profesora i akademika Jurija Tolstoja, da demokratija mora biti vođena, odnosno da je upravljanje najbitniji deo demokratije, inače se ona pretvara u anarhiju ili plutokratiju. Da li je strah od demokratije nasleđe staljinizma? Ne, Rusija jednostavno «nikada u svojoj istoriji nije imala demokratiju». Prvi pokusi sa demokratijom počinju tek 1990, odmah je zloupotrebljena i okrenuta protiv društva i države, sami radikali i oligarsi su je korupcijom obesmislili. Prvo su upropašćeni mediji. Tabloidi i televizije su u fokus i na prve strane stavljali samo afere, kriminal i crnilo. Medijima se nije smelo dozvoliti sve, mišljenja je Medvedev, i da se takav trend nije zaustavio, posle izvesnog vremena, narod je mogao da poludi, a društvo da se raspadne.

Demokratija bez kontrole, ubeđen je Medvedev, otvara vrata parlamenta «raznoraznim radikalima koji manipulišu problemima koristeći najprimitivnije moguće populističke metode… dešavalo se već da radikalne grupacije uzmu vlast, a šta je bilo posle, svi se sećamo». Lenjin i Staljin su bili «snažne tragične figure… a za Rusiju bi naravno bilo bolje da nije bilo nikakve revolucije». Ideje su bile pozitivne, ali država i društvo su nazadovali i sa tolikim ljudskim žrtvama da je «Rusija prosto izgubila dvadeseti vek, precrtala ga iz svog razvoja». Jedan od likova u romanu «Moskovska saga» Vasilija Aksjonova odmah posle revolucije užasnuto shvata i izgovara «pa ovo se Pandorina kutija otvorila». Da li su Putin i Medvedev uspeli da je zatvore? Videće se to, oprezan je Dimitrije, za 50 godina, i dodao je »možda će se kroz 200-300 godina sve promeniti i mi ćemo živeti drugačije».

Medvedevu, međutim, nije bilo sve besmisleno u 20. veku i ističe «kolosalne napore sovjetskih ljudi» koji su uprkos besperspektivnosti centralizovane privrede, ipak zemlju industrijalizovali. Čak je i totalitarni režim pokazao prednosti u periodu ratne mobilizacije, jer samo su se pod njim mogle preseliti i spasiti mnoge fabrike sa Urala i otpočeti masovna proizvodnja tenkova i kaćuša. Vasilij Aksjonov, međutim, u romanu tvrdi da je i veliki otadžbinski rat bio u funkciji zaštite «bande u Kremlju». Oko pedeset hiljada ratnih veterana je 2010. godine još uvek bilo na listi čekanja za stan. Posle 65 godina od završetka rata i kada su već proživeli celi život!

Medvedev prihvata procenu akademika Jurija Tolstoja da su najveći problemi ruskog društva: prvo, siromaštvo; drugo, korupcija i treće, moralna degradacija ličnosti. Pri tom, akademik Tolstoj, moralnu degradaciju ličnosti ipak stavlja na prvo mesto. A najveći problemi ruske države, po sopstvenom priznanju Putina i Medvedeva, jesu: gotovo nerešiva korupcija, manjak stručnih kadrova i neefikasno korišćenje državnih institucija. I krug je zatvoren, i društvo i država su uzrok moralnoj degradaciji ličnosti.

Svanidze se slaže sa njima i objašnjava da je «Rusija zemlja u kojoj nijedan problem nije trenutan, već ima duboke korene i zato se teško iskorenjuje. I stvara nove pretnje». Medvedev je sa prezirom odbacio da razgovara o nacionalnoj ideji, o temi koja je među samoproglašenim srpskim patriotama i samozvanim srpskim rusofilima omiljena. On je vesternizovan, a ne nacionalista. Rusofilstvo i slovenofilstvo smatra ispraznom i bespredmetnom temom koja vodi tuči pijanaca u kafani. Nacionalna ideja stvara mediokritetstvo i pokornost, kategoričan je Medvedev, a rusko društvo mora da nauči da ceni razlike, da poštuje svetinju prava i slobode, i da uvažava dostojanstvo ličnosti i nepovredivost lične svojine. Mi smo slobodni i zato smo odgovorni – jeste refren u govorima Medvedeva.

Ovakvi stavovi Medvedeva zahtevaju tektonsku rekonfiguraciju društva. Već Medvedev ličnošću, navikama, sklonostima, jeste potpuni diskontinuitet u odnosu na prethodne trome, potuljene, raškembene i nacvrcane generalne sekretare i prezidijumaše. Kao i Putin intenzivno upražnjava sport, u mladosti teška atletika, fudbal, plivanje i veslanje. Po sat vremena svakog jutra i svake večeri su odvojeni za bazen, teretanu i jogu. On je bio, kako je primetio Svanidze, prvi predsednik Rusije – intelektualac. On je čovek Internet epohe. Čim se ujutru probudi pušta muziku, otvara informativne sajtove celog sveta, a ne izveštaje tajne policije. Ranije su se partenogenezom množili partijski i kagebeovski famozni «kandidati». Medvedev u politiku ulazi kao profesor na fakultetu. I nije ličio na čuvenog ruskog «inteligenta», utopijski i bolećivo zamišljenog u večnost, sklonog revoluciji i nihilizmu. Svoja znanja primenjivao je praktično, ušao je i takmičio se u biznisu, pravni konsalting firmi za proizvodnju celuloze i hartije. U osnovnom programu razvoja Rusije do 2020. koji su Putin i Medvedev izneli 2008. određena je formula, tzv, «4 I»: institucije, infrastruktura, inovacije, investicije. Ta «4 I» Medvedev je dopunio sa još dva I: intelekt i internet-tehnologija.

Mada ima pitomu, sangviničnu facu dobrice, Dimi je, kako mu familijarno po ruski tepaju, vrlo oštar i nepopustljiv sabesednik, a može biti i neugodno ironičan, čak prznica, nikome ne oćuti, niti ima «dlake na jeziku». Ono što je novo za Rusiju jeste da je grupa doktora psiholoških nauka napravila njegov psihološki portret i objavila ga u listu «Izvestija». Dakle, ne voli sve što su Sloveni tradicionalno voleli – aljkavost i improvizaciju, smatrajući ih vrhuncem svoje genijalnosti i slobodnog, prirodnog života. Netolerantan je prema slabostima i propustima «našeg čoveka» i drugačijim stavovima koji imaju za cilj da iskomplikuju posao da bi se odložio. On traži izvršenje odmah i do kraja. Nije često u odličnom raspoloženju, ranjiv je i ume da uvredi. Ne trpi nametanje tuđe volje i metode rada. Za sebe kaže:»Život je tako kratak i ako donesem odluku, momentalno je izvršavam i ne mučim se posle zbog onoga što sam uradio».

Sve vreme dok je razgovarao sa Svanidzeima, dakle dva meseca, svirala je muzika, bio je strpljivi didžej (bio je didžej u mladosti), na kasetofonu je miksovao i «puštao» najviše Dip Parpl (najčešće pesmu Lalena), pa Frenk Sinatru, metalce, hard rok, džez, bluz. U mladosti strastveni roker, panker, na internetu se vrti njegova pankerska slika. Obožavao je i obožava kožne jakne, leviske i rajfl. Prve «farmerke» sašila mu je baka od vunenog platna plave boje, mnogo se u njima na ulici pravio važan. Kultni su mu filmovi Kum, Bilo jednom u Americi, Let iznad kukavičijeg gnezda. Divi se ne ruskim revolucionarima, već američkim predsednicima Teodoru i Frenklinu Ruzveltu. Dopali su mu se jer su postizali uspehe, uprkos okolnostima koje su bile protiv njih. Predugo je, zaključuje, evropska elita bila levičarska, tek su novi desničari, Margaret Tačer i Helmut Kol, stabilizovali evropski model. Divi se i Ronaldu Reganu, bez obzira što je zvao na krstaški pohod Zapada protiv istočne Imperije zla, ili možda baš zbog toga, jer je pomogao građanima Rusije da počnu da se oslobađaju staljinizma i komunizma.

Da ga Putin izabere bilo je bitno što je iz Petrograda i iz političko-intelektualnog kruga legendarnog Anatolija Sopčaka. I obrazovanjem Medvedev se antipodno distancirao od mejnstrima ruskog društva. Doktorirao je na starorimskom pravu. Vrlo bitno opredeljenje, jer je rimsko pravo temelj institucija građanskog društva i države Zapadne Evrope. Sovjetski, narodnjački kolektivizam odbacivao ga je u praksi kao pravo kapitalističkih pljačkaša naroda.

Rimsko pravo i kosmopolitska rok kultura omogućili su Medvedevu da kritički sagleda starostavne otadžbinske navike i običaje. Vremenom su, vekovima, tek pomalo menjali formu, ali ne i suštinu. Nažalost, ispovedao se Medvedev 2008, «mi» još uvek nismo daleko odmakli od sovjetskog perioda. Rusija još uvek nema podelu vlasti, odnosno «svje i svja» jeste izvršna vlast sa predsednikom koga mase doživljavaju kao cara, kao pop-zvezdu, kao heroja bez mane i straha. Kult šefa države postoji zato što je narod pasivan i nema preduzetnički duh. Izvršna vlast još nije naučila da poštuje zakonodavnu i sudsku vlast, a sudije moraju da poštuju svi, i vlast i narod. Tek kada se dođe do stepena svesti da je mititi sud i sudije nepojmljivo, kao na Zapadu, navodi primer Dima, Rusija će postati civilizovano društvo. Mora se zaboraviti praksa zivkanja telefonom i «svraćanja» na kapljicu votke ili čaja u kabinet sudije. Medvedev: »Stepen civilizovanosti društva se upravo i sastoji u tome da «antikorupcijska motivacija» bude prisutna i na najnižim nivoima državne službe. Oni rizici i strahovi koji danas postoje u glavi ministra, treba da budu prisutni i u glavi običnog milicionara. Zasad toga kod nas nema».

Mi smo svi do srži pravni nihilisti, priznaje moćni čovek Rusije, a nepoštovanje zakona, nije isključivo Lenjinov izum, učitelj je samo produžio tradiciju još iz vremena i pre Petra Velikog:»Kod nas je sistem orijentira često poremećen od samog rođenja. Iako je poslušnost prema zakonu kod sovjetskih ljudi bila veća, ona je počivala na ideologiji i na strahu. Moglo se mnogo toga izgubiti: partijske knjižice, sloboda, a ponekad i život».

Kako je moguće da je pored takvog pravnog nihilizma ruska država vrlo jaka, zapitali su Marina i Nikolaj? Sagovornik je bio iskren, bez dlake na jeziku:»Jaka država, sve pod jednom pesnicom, država – jedinstveni logor, ako treba – pritisnućemo, izdajnike ćemo streljati. Ali zapanjujuće je kako se sve to spaja: i paternalizam, i ljubav prema državi, i nepoštovanje normi koje ta država postavlja…Očigledno je da u savremenom smislu mi ne možemo da prihvatimo norme koje je postavljala nacistička država, ne možemo da ih nazovemo pravnim normama, iako su to pravila po kojima je u to vreme živela čitava Nemačka. I to se odnosi na sve totalitarne države. Za pravo nije važna samo forma, već i moralnost i čovečnost. Mi možemo imati snažnu državu i apsolutno slab pravni sistem. Jedno automatski ne podrazumeva drugo, jer bi u suprotnom najbolji pravni sistem imala totalitarna država. Snaga države ne stvara razvijen pravni sistem i pravnu svest. I, dakle, ne oslobađa od pravnog nihilizma.»

Kako objasniti ovako šokantan čas ruske istine i to u sred izborne kampanje za predsednika? Ova javna introspekcija jeste poruka koja je bila upućena pre svega intelektualcima, i to ne svim, već manjini manjine. Obraćao se upravo manjini svesnih i obrazovanih, jer oni menjaju sistem, većina se uvek prilagođava. Važna mu je bila, naravno, podrška Putina, koji je takođe pripadnik te manjine. A Medvedev nije želeo da bude lažljivi i populistički političar – poštuje sebe i one koji ga biraju. Rusija je mnogo zakasnila za razvijenim svetom, ispala je iz igre, socijalizam je gotovo ubio njenu privredu, autentični preduzetnički duh u narodu je uništen. Ili će se pogledati istini u oči, ili Rusije neće biti.

Jedna od tačka preokreta koju je ovaj gorljivi zastupnik rimskog prava tražio jeste uspostavljanje privatnog prava, fundamentalnog prava čoveka. U svetu pravoslavnog, narodnjačkog i socijalističkog kolektivizma ovakav zahtev je bio više od zahteva. Bio je – pobuna. Prvo, pojam privatnog prava u SSSR-u nije postojao. Drugo, u SSSR-u, po Lenjinu, sve je državno. Treće, bilo je opšteprihvaćeno da bogatstvo znači uzimanje od drugog i da je sama karijera negativan pojam. Samo zatucana i siromašna skromnost, te pseća poslušnost i bezlično tihovanje nisu budili podozrenje. Polja slobode je otvarala votka i svaka druga vrsta drogiranja. Ali, Medvedev je neumoljiv: ako ne naučimo da poštujemo i štitimo privatno vlasništvo, kao što se to radi u celom svetu – mi ćemo i dalje ostati da živimo u zaostalosti i zapuštenosti. Nepoštovanje privatnog vlasništva najviše odgovara korupcionašima, jer, naglasio je Medvedev – provereno je i dokazano da «što je više države u ekonomiji, to je veće tlo za korupciju, a korupcija prožima čitav naš život». Korupcija i nepoštovanje privatnog vlasništva onemogućavaju individualnosti i talentu da postoje i da se razviju i kao što je Primakov opominjao – mase mladih po završetku školovanja odlaze na Zapad. A kod nas je, dodaje sa svoje strane Svanidze – korupcija genetska.

Rusija je još uvek obala utopije. Ona je permanentno u statusu, kako bi filozofi rekli, još-ne-postala. Od Petra Velikog Rusija traži put kojim bi izašla iz zaostalosti. Terori ruskih nihilista, te Lenjina i Staljina, gotovo su je uništili. Napredak je sa ogromnim ljudskim žrtvama postajao apsurdan i izlišan. Šta će mi dugovečan život u ovakvom društvu, pita se jedna od ličnosti u romanu Aksjonova «Moskovska saga»? I jeste Rusija dugo vodila na svetskoj listi sa najkraćim prosečnim životnim vekom stanovništva. Prosečno su ljudi u Rusiji živeli 20 do 30 godina manje nego u razvijenim zemljama Atlantika i Pacifika. S jedne strane se htela dokazati osobenost Rusije, a s druge strane ju je sustizalo gorko saznanje da kasni i gubi trku sa zapadnom civilizacijom. Medvedev je u dijagnozi opet neumoljiv: Rusija nije civilizovana i zato je nesrećna i zato se u njoj ne živi dobro. Nikakva je Velika Ideja, nacionalna ili religiozna, još manje revolucija i tiranija mogu civilizovati. Za Dimu jedini put Rusije ka civilizaciji jeste – biti kao Zapad.

Svi koji u Rusiji nešto znače, ili imaju novaca, svoje porodice i potomstvo su poslali i šalju na Zapad. I oni iz Srbije koji su se obogatili u Rusiji ne žive u «širokogrudnoj voljenoj majčici Rusiji, među ruskom slovenskom braćom», već instaliraju porodice i čuvaju novac – na «mrskom» Zapadu. U Rusiji zarađuju, na Zapadu uživaju. Kako sačuvati taj Eldorado koji je Jeljcin otvorio, a Putin stavio pod kontrolu i vratio narodima Federacije? Pred tim Eldoradom Putin i Medvedev su se zakleli «Vjerno služit narodu». Iz izlaganja Medvedeva je jasno da bi on želeo da Rusija bude sa tržišnom privredom kao Amerika i tehnološkim veštinama kao Nemačka. LJudi Rusije su vrlo kreativni i te uzore nije nemoguće uz strogu disciplinu dostići, ubeđen je on.

Posle raspada SSSR-a i Varšavskog pakta, prevashodni zadatak je da Rusija ostane svetska sila i izgradi svoj, kako kaže Medvedev, «evropski identitet» – «naš evropski identitet mora dobiti nove forme izražavanja». U tom izgrađivanju važne su joj tradicionalne interesne sfere, u koje spada i Balkan, ali i ono što se naziva «jedinstvenim kulturnim prostorom» a zahvata i Evropu i Aziju. Ali, pre svega Rusija mora postati respektibilna vojna sila, jer «ako budemo slabi, ako gubimo inicijativu» ko će nas poštovati, ko će želeti da nam bude partner? Svi koji sa Rusijom ekonomski sarađuju, dobiće i zaštitu, što je važno za «relativno male države». Podseća nas ovo na film Kum, male države će imati ponudu koju neće moći da odbiju. Ali, tadašnji predsednik je istakao i da «nema ljubavi na silu», nikoga neće siliti, ali ako neko od bliskih suseda u «postsovjetskom prostoru» uđe u NATO narušiće stratešku ravnotežu nuklearnih snaga i onda će «stvoriti određene poteškoće u međusobnim odnosima».

Jednako kao Ukrajina, za Moskvu je važno i Kosovo. Medvedev smatra da «dramatično stvaranje države u krvi koja nikada u Evropi nije postojala» šteti ruskom evropskom identitetu. Dakle, Kosovo će biti srpsko pitanje dok god je i rusko pitanje. Tradicionalnu evropsku ravnotežu po ruskoj meri narušavaju i, ovo je suštinsko pitanje za Medvedeva, «zemlje koje se nisu tako davno pojavile na karti Evrope u svom savremenom obliku, uključujući i one koje su izašle iz takozvanog socijalističkog bloka. Tamo se još odvija proces utvrđivanja državnog identiteta. On je nekad prilično protivurečan, zato katkad dobija oštre forme, uključujući i odnose sa Rusijom». NJih se Rusija nikako ne odriče i pomoći će im u utvrđivanju državnog i društvenog identiteta.

I pre nego što je izabran za predsednika Dimitrij Medvedev je dva puta putovao u inostranstvo: u Bugarsku, Mađarsku i Srbiju. Roj Medvedev je ocenio da je «najvažnija i najkompleksnija» bila poseta Srbiji, jer je trebalo «dati jasan znak podrške toj zemlji u konfliktu oko problema Kosova». Još neopredeljena Srbija je danas jedina slobodna teritorija za moskovski gambit u formiranju «evropskog identiteta». Ponavlja se situacija sa kraja 19. veka kada je srpska država, kako je bio primetio Kosta Stojanović, ruski mostobran za Evropu. Milan Piroćanac je takav «međunarodni položaj Srbije» još bolje opisao, gotovo profetski za početak 21. veka. U sledećem izdanju Nedelje predstavićemo njegove i danas aktuelne stavove.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari