Džeziranje iz Borinog vilajeta ili kako malo da "živnemo" 1

Ratovi, nemiri, razaranja, izbeglice, zagađenja, nestašice, prenaseljenost, epidemije, uragani, cunami, zemljotresi, razna viđenja apokaliptičnog kraja, krize ličnosti do globalne, političko-medijske simulacije, nemerljiv broj dnevnih informacija, robe, teletehnike, globalnog znanja, uz hiperprodukciju u umetnosti, masovnog siromaštva, dok više od 90 odsto svetskog kapitala (teško ga je odrediti) poseduje tri odsto ljudi.

Oni imaju problem sa vremenom ili danom, te im je kažu potrebno više od 24 sata. I, sve to posle prosvetiteljskog uzleta, oboženja nauke i razuma, kraja velikih ideja, postmoderne, nove moderne… Početkom 21. veka sve je spoljašnje, javno, od oplodnje, rođenja do smrti i posle nje, gde je najvažnje telo i njegov izgled, upakovano u oblandu (dobro utemeljene još u Staroj Grčkoj i Rimu) demokratije, vere, nauke, umetnosti, sporta. Sve u svrhu mondiolatinizacije u vidu imperativnog i starog creda ili ono što se da to se vraća kao svaki kredit. Glavna vrednost je novac prekriven verom u liberalnu demokratiju. A ko je glavni glumac? Mlade SAD kao replika Rima. Potvrđuje to i stariji kolega Žak Derida u Veri i znanju: „…angloameričko ostaje latinsko“. Religion se kreće svetom, može tako da se kaže, kao jedna engleska reč koja se zaustavila na trenutak u Rimu i napravivši polukrug, vratila se u SAD. Daleko iznad njenih strogo kapitalističkih ili političko-vojnih figura, već vekovima, a i dalje traje, dešava se hiper-imperijalističko prisvajanje.

U svemu tome brišu se pojedinci koji tragaju za skrajnutom suštinom, jer nam je obzorje jedino telesno-tehničko. U međuvremenu, kako kaže Kenet Vajt u Nomadskom duhu: „Napolju, na terenu, skoro da žive duše nije bilo (samo etnolozi i možda po neki pesnik – dodajmo službenike u doba korone); teško je bilo pronaći nekog koji bi s punim pravom nosio titulu filozof u potpunom i heraklitovskom smislu reči.“ Sokrat je najbliži ovom određenju – filozof na terenu, individua koja samostalno misli i vlada saznanjem. Biti danas Sokrat moguće je samo u pozorištu, na filmu, televiziji. Kad neko to i želi, postaje komičan i psihotičan, a za tu svrhu saznanje je produkovalo paradigmatičnog Don Kihota, laika i amatera.

Razlog je taj što se celokupno sokratovsko (praktično-teorijsko saznanje) preselilo u institucije za izradu saznajnih modela. Sve se distanciralo od života, dajući tako sebi važnost. Arbitraža je obično edukaciona, usmeravajuća, odlučujuća te se tako oblikuju teleedukacioni sistemi grandioznih razmera do interneta. Mi danas ne znamo i nismo sposobni da se brinemo o sebi, ali znaju klinike, akademije, instituti, škole, mediji, sudovi, agencije, ministarstva, verske institucije, proizvodne, sportske… od stepena apsolutne kontrole do zamene čoveka. Do te mere je ta briga nametnuta da se i dalje sprovodi i u situacijama očiglednog debakla. Iz ekoloških, ekonomskih, verskih, zdravstvenih, urbanih, političkih… kriza izvlače nas institucije koje su do nje dovele. I dalje sve što želi da nekim znanjem arbitrira i brine, svaka alternativa, pokret, sekta, žudi da bude institucija.

Poslednji pokušaj povratka čoveka kao ličnosti učinjen je u posmodernim zahvatima, međutim svi oni jesu novi modeli saznanja sa novim i već zamenjenim čovekom. Na primer, opstanci, razne farme i rialiti šou jesu, ne povratak Rusoovom dobrom divljaku, već dodeljivanje nove uloge.

Eh, Koštan…! Živa rano bre! Plači Mitke, plači! Ali ne!… S’g na Vaskrsenije gora i voda se veseli.

A onda, pored svega, Ova Bolest – Korona, demokratičnoj vero-nauci poznato- nepoznata.

Jer, današnji ili moderni još rastući biomedicinski model naučno-institucionalno je zasnovan na istrošenoj kauzalno-logosnoj paradigmi, koju utemeljuje Hipokrat i novovekovno kartezijanstvo, po kojoj je bolest predmetno-telesni kvar. Mnoge bolesti, ova sadašnja, zahtevaju drugačiji pristup, zbog složene, suptilne veze bolesti i kulture. Pre Vaskrsa, a opet u vezi sa ljubavlju, živela je potisnuta i marginalizovana figura u istoriji medicine Asklepije, utemeljivač erosne medicine, koga spominje Homer, a čije moći svedoče o mnogo složenijem i bogatijem shvatanju bolesti.

Moć bolesti leži u tome što nas čini ranjivima i tako razotkriva sliku nas samih – pogrešnih, slabih, oštećenih, krhkih, nepouzdanih i neizbežno smrtnih. Smrt predstavlja skandal, jer razbija iluziju večnog života prisutnog ponajviše u verskim ubeđenjima i intencijama nauke. Zato se smrt i starost proteruju u ime kulta večne mladosti i zdravih, poželjnih tela i naravno siromašnog duha i bogatog (ono tamo) sveta. Ozbiljna i dugotrajna bolest utapa nas u jednu drugu realnost, tuđu i stranu u kojoj se gotovo sve menja. Ulazeći u zemlju bolesnih, postajući njen stanovnik, državljanin s dvostrukim državljanstvom, naše stanje ne zavisi više samo od znanja bioloških procesa, vere već i od pola, rase, prihoda – kulture. Kako bi stariji kolega Kjerkegor rekao Bolest na smrt kao obeležje egzistencije. U tome leži pokušaj tzv. postmodernog pristupa bolesti u vidu neuhvatljivosti trajne istine o bolesti.

I daljim post… post… post, navodim iz dela-rečnika Postmoderna (1996) uvaženog kolege Miška Šuvakovića – poglavlje Bolesti u postmodernoj eri, ili u egzistencijalnom smislu kako se to ispoljava u segmentu umetnosti, jer kada bi krenuli u sve delove kulture to bi bio predugačak tekst.

„Kuga je bila simbol univerzalnog zla koje je izvan individue i kolektiviteta, zapravo metafora i alegorija demonskog zla (barokni diskursi) ili univerzalnog suštinskog zla (egzistencijalistički kamijevski pogled) koje napada kolektiv (epidemija) i zatim individuu kao pripadnika.

Tuberkuloza je bolest jednog organa i jedne individue. Tuberkuloza metaforizuje, kao inicijacija tragičnog, specifični, individualni i organski subjekt poznog romantizma, koji i kada je među jednakima (bolesnima od tuberkuloze) ostaje specifična individua…

Naprotiv, rak je bolest modernizma, individualna, neprenosiva. bolest sistema, slična velikim svetskim ratovima koji brišu granicu između fronta i pozadine, totalitarnim režimima (fašizam, nacionalsocijalizam, realkomunizam) koji zahvataju celinu društva. Metaforizacija raka… vodi modernističkom racionalističkom objašnjenju: ekološka zagađenost, nezdrav život, neusaglašenost kibernetskog (biološkog i veštačkog) sistema, itd.

AIDS (SIDA – sindrom imuno-deficitarnog sistema) postaje metafora postmoderne ere. AIDS nije naziv za bolest, već za stanje čije posledice predstavljaju čitavu lepezu bolesti. Tajnovitost AlDS-a tumači se paradoksalno simulakrumom bolesti (veštački proizveden virus) i grehom (povezanošću bolesti sa seksualnim odnosima i zarazom)“. I sve iz SAD.

Uticaj Korone na kulturu i umetnost – biće ga ili možda ne? Ako ga bude, onda to se neće zvati postmodera, već drugačije, neka post.. post… inertna moderna. Žan Bodrijar je još 1976. objavio jedno fino delo o našoj situaciji, Simbolička razmena i smrt. Konstatovaće 1989. da smo prošli eru prirodnog zakona, tržišnog, strukturalne vrednosti znaka i da se pojavljuje četvrti stadijum raspadanja vrednosti i realizacije… sve živi svoj kraj, ideja svega je isparila, postoji još samo nastavljanje po inerciji. Korona i peti stadijum, ali kakav?

… nit’ je da plačeš nit’ da ne plačeš, al’ kako da živnem malo.

Moje pisanje može delovati nepovezano, zbrda-zdola, bolesno… A ko u ovakvom vremenu može reći da je zdrav? Možda postmoderno zdravo-bolestan? I tu dolazi do vranjskog preokreta. A zašto ne zdrav?! Na primer u sledećem spoju: da je rešenje za mene teretana, hm… u zdravom telu zdrav duh, dakle sport, to je izlaz! Onda, čitanje Zdravog društva starijeg kolege Eriha Froma, gde on kao cilj društva postavlja zajednicu povezanu bratskom ljubavi, pravdom i istinom, novi i potpuno ljudski dom… I uz, naravno Pink-ozoniranje. Očigledno treba istovremeno sve, zbog prevazilaženja postmodernih dvojstva u pravcu hrišćanskog i hegelovosko-marksističkog trojstva. Izgleda će živnem, kako kažemo mi Vranjanci.

Jer, Plači Mitke, plači! Ali ne!… S’g na Vaskrsenije gora i voda se veseli. Vaskrs, Đurđev dan (malo smo ljuti), najnoviji Marksov Prvi maj, – sve iz iste kuhinje. Al’ b’š me briga, jer imam rešenje. Tu mogu da me podrže i Kinezi sa Tri-jadama. Kakav pojas spasa… možda spasenja?! Mada sve vreme imam osećaj da sam u autobusu iz filma Ko to tamo peva. Moje razmišljanje i pisanje je metodološki pod uticajem truckanja ovog autobusa po makadamu i likova u njemu.

Autor je univerzitetski profesor u penziji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari