Marko Krstić EPIZODA: Ono što je Gojko Božović (1972, pesnik, književni kritičar, esejista i glavni i odgovorni „Stubova kulture’’) postavio kao svoj, uslovno rečeno pesnički stav, „da pesmu treba prizemljiti’’ predstavlja interaktivan odnos sa italijanskom savremenom poezijom i Fabiom Pusterlom u smislu „garanta dubokog odnosa između pisanja i stvarnosti’’.

Marko Krstić EPIZODA: Ono što je Gojko Božović (1972, pesnik, književni kritičar, esejista i glavni i odgovorni „Stubova kulture’’) postavio kao svoj, uslovno rečeno pesnički stav, „da pesmu treba prizemljiti’’ predstavlja interaktivan odnos sa italijanskom savremenom poezijom i Fabiom Pusterlom u smislu „garanta dubokog odnosa između pisanja i stvarnosti’’.
I čitaoca, naravno.
… Možda je ćutanje

Taložena zamišljenost: Gojko Božović

pravo ime jezika… kaže pesnik. Ta prevlast ćutanja, u stvari, ćutovanja rekao bih, je svojevrstan kontrastav informatičkom svetu digitalne ere. Božovićeve pesme su kao neke promišljene, filozofski potkovane vesti. Njegova pesma leti i traga po prostoru. Kao da Božović želi da uhvati taj prostor i da ga načini govorljivim, da ga uvuče i prožme jezikom. Kakav je to prostor, pitaće neko. Pa to i nije prostor, odgovaram, to je nešto manje ali suptilnije od prostora, to je više kao „pukotina’’ kako reče Dejan Ilić, kao nešto između nečega, iliti, božovićevski rečeno „u prostoru između olovke i papira’’.
Elementi su čini mi se, zamaskirani fragmenti, delovi neke slagalice koju sklapamo tokom čitanja. Božovićev autosavet „zabeleži ruko, zaćuti ruko’’, stavlja i čitaoca u poziciju aktivnog odnosa, u smislu ono što je zapisano rečeno je i za vas.
A na vama je da kažete da ili ne.
Atmosfera običnosti, ogoljenosti i maksimalne ispraznosti stvara savremenu čehovsku, ili čehovljevsku sliku društva. Naravno, višnjika ili letnjikovca nema, ovde caruje urbano, da ne kažem, urbanističko golo. Božović nije pesnik jakog i slikovitog stiha, lirske jačine i neoromantičarskog patosa (termini neotradicionalističke univerzitetske kritike), on je pesnik čitljivog intelektualnog jezika profilisan „taloženom zamišljenošću’’.

SUSRET SA ČITAOCEM, 1

Pesmu treba nekako prizemljiti.

Odustati od teških misli.

Od tamne svetlosti na

Licu jasnog dana.

Vratiti se u svet

Običnih zadovoljstava,

U ekransku stvarnost,

Među vidljive stvari

I raspoložene ljude

Nesigurnih jezika,

Tamo na uglu,

Kod supermarketa.

(strana 37)

Pesnik intimne poezije, najkraće rečeno.
Na neki način, ova knjiga su eseji u stihovima, svojevrsna esejistička poezija, što u današnjim pesničkim uslovima predstavlja korak napred. Možda je vreme da se ugledamo na pesnike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari