Ivan Džidić A ne bih ni sada, života mi, da nisam, upozoren, natrčao na odgovor predsjednika Skupštine Unije poslodavaca Srbije, a na pitanje, pretpostavljam Danasa jer sam tu i natrčao, vezano za probleme nezaposlenosti. U kojem, odgovoru, i Danasu, kaže taj jedan od poglavara Unije kako „nezaposleni ne odgovaraju potrebama poslodavaca zbog pogrešnog i lošeg školstva koje imamo još od Šuvarovog sistema škola. Te kako „naš školski sistem nije se razvijao prema potrebama privrede, nego prema raspoloživim kapacitetima škola i nastavnog osoblja“.
Otkako znam za sebe, duša mi se posvađati. A otkako sam ovdje na proputovanju, ne prestajem. Nekad je do mene, nekad nije.
Prve žešće svađe, pa i sa najbližima, bile su oko onog materijala koji je neki pametnjaković pripisao Šuvaru kao autoru, a Goranu kao jednom od koautora. Lagano sam se svađao sve do onog posla koji je Kaza dobio vezano za Đinđića i medije, a zbog kojeg umalo da mu revolucionari otkinu glavu, poredeći taj posao sa „Šuvarovom bijelom knjigom“. A fino sam im govorio. Onda sam u nastupu pizditisa nazvao „stvarnog autora“, nije daleko, dvadeset minuta gradskim autobusom, pokupio od njega primjerak njegovih dnevničkih zapisa i krenuo nabijati ih na nos svakom ovdašnjem stručnjaku.
Svađao sam se i kada je jedan danas medijski uglednik, nekad omladinski kadar, laprdao okolo kako je Goran ona julska ljevica. A najljepše sam se svađao sa jednim bivšim glavnim i odgovornim urednikom takozvanog uglednog nedeljnika, koji mi je, dobro obaviješten u trouglu Šumatovac – Lipa – Grmeč, tvrdio da poznaje i Goranovog očuha. Kojeg, valda ja znam, niti je kad čuo niti vidio.