Grad kulture 1

* Pasuljijada na novosadskoj televiziji * Burazerska podela državnog kolača o Maja i Sloboda medija * Čekajući Telenor o Selimir posle Leskovca * Gde su rukopisi Judite Šalgo * Nekom novčana nadoknada, nekom nacionalna penzija

Petak, 8. juli

Dnevnička forma pisanja, izgleda, uvek me je privlačila, rado sam se prihvatala posla i priređivala tuđe dnevnike. Od Milice Stojadinović Srpkinje, Anke Obrenović i mnogih drugih. Svoje dnevnike nisam vodila, pa sumnjam da sam pravi izbor, da će ikoga i zanimati šta radim.

Uz jutarnju kafu pratim novosadsku televiziju, slušam o pasuljijadi, o sto sedamdeset i pet hiljada nezaposlenih, pa o još sedam manifestacija na koje nas pozivaju da ih tokom dana obiđemo. Naravno, odazvala sam se pozivu prijateljice Nevene Radičević, upravo stigle sa Kube, pravo na Exit, u radnom raspoloženju. Sa nama je i Olga Trifunović, prisećamo se dana koje smo provele u Havani, i u Hemingvejevom muzeju, i u mauzoleju Če Gevare, Trinadadu, i Varaderu, uz mohito i pesme. Sve beleške sa Kube čame na mom stolu. Jedino mi Bojana Kovačević Petrović i dalje donosi knjige, od Soe Valdes, do Padure, kubanskih sjajnih pisaca.

Usput pokušavam u Telenoru da službenici objasnim da je već dva dana telefonska linija u kvaru, nemam ni internet, a ona sleže ramenima, teško da ću i imati pre ponedeljka. Videće šta majstori mogu da urade. I struje nije bilo juče, nisam usnimila tekst, ode mojih desetak stranica.

Subota, 9. juli

Prelistavam spisak knjiga koje će sufinansirati Grad a koje predstavljaju značajna ostvarenja u oblasti književnog stvaralaštva i izdavaštva. Kakva Komisija, takav i odabir. Bolje nismo ni zaslužili. Među podržanim projektima najmanje je književnog stvaralaštva i izdavaštva, a najviše „burazerske“ podele državnog kolača. Pitam se, je li moguće da je Komisija odbila da podrži novi roman Lasla Vegla?

Čitam Ljubu Nenadovića, obilazim sa njim predele; kad dođem do poezije, dođu i ljudi iz Telekoma. Kako došli, tako i otišli. Bar su mi objasnili da se projektant dosetio da preko porušenih zgrada FTN-a napravi projekat, na infrastrukturu nije mislio, pa sada po ceo dan stoje radnici u onim šahtovima i izmeštaju linije. Za metar. Obećala sam sinu da ćemo se danas čuti, on u Takizavi, u Japanu, a ja blenem u ekran. Stavili su onomad i ogradu, trebalo je Vučić da otvori gradnju, nije bio, pokupili ogradu, sada raste korov.

Nedelja, 10. juli

Volim leto i tople dane. Ustajem rano, opet sam sa Ljubom Nenadovićem i Milicom Stojadinović. Tek što je dobro ugrejalo, odlazim na Alibegovac, kosim, zalamam i prskam lozu. Onda zavirim u novine, vidim da je Maja Gojković u Odboru za informisanje i kulturu! Mutno i na prečac. Nešto o slobodi medija priča nam Maja. A mogla je, da je zakona, i da ne bude na slobodi, zbog one novosadske autobuske stanice. Kad se to Maja kulturom bavila, otkad je kultura interesuje?! Obećava da će joj to biti prioritet! Tako je javnost dobila potvrdu da je kontrola medija jedan od prioriteta Vučića i da će nastojati da uništi sve medije i novinare koji još neguju profesionalnost i kritičnost.

Večernju kafu pijem na Štrandu, sa Dabesom, Smiljom i malom Lenkom.

Ponedeljak, 11. juli

Lep topao dan, možda je napolju i vrelo, ali u stanu, ispred računara, zagledana u papire, ne osećam vrelinu. Stana, moja dobra Stana Mihajlović iz Paraćina, zabavlja me pričama o kantarionu koji je pripremila, a priprema i slavu, puni paprike. Kad je priupitam za neku staru reč, sve tačno i precizno govori i objašnjava. Među retkima je koji imaju radne energije, raznolike, od brige za cveće ali i benzinskih pumpi. Nigde ljute paprike punjene sirom tako dobre ni probala nisam, osim iz njene Mlekare.

Ovi iz Telenora ponovo dolaze i odlaze. A moj sin čeka u Japanu da mu se majka javi.

Utorak, 12. juli

Razgovaram sa Natalijom Ludoški, žao mi je što Grad nije sufinansirao knjigu koju je marljivo pripremila, o Mladenu Leskovcu. A i kako bi! Zar je moguće da je u Gradu kulture, tamo gde je upravnik Biblioteke Matice srpske bio Leskovac, sada Selimir? Zar je moguće da Društvo književnika, jedan te isti, nezamenljivi, Kulturni ideolog, kako sebe naziva, još uvek dobro, baš dobro, vodi? U mom gradu ih je samo nekolicina, nezamenljivih, na ruci jedne ruke mogu se njihova imena nabrojati, koji su na svim funkcijama, večiti. Ali, da prste ne prljamo.

Javlja mi se J. Tamaš, dogovaramo se da pročitam njegov nov roman, još u rukopisu.

Sreda, 13. juli

Dobri su stihovi Brodskog, koje često i rado citiram: „Ne izlazi iz kuće…“ U knjižari „Solaris“ S. Radonjić, u društvu sa Crnjaninom, kaže mi da je LJilja Jokić Kaspar umrla. Književnica i dramski pisac, kolumnistkinja, autorka mnogih televizijskih emisija kulturnog, dokumentarnog i obrazovnog programa RTV-a.

Silvija Držić je nedavno bila na groblju, i na spomeniku Judite Šalgo pročitala i Zorana Mirkovića ime, ni čuli nismo da je umro. Sa Ileanom i Nenadićem pokušavamo da čujemo Florikinog sina. Bezuspešno se raspitujemo za njene rukopise.

Vučem se iz knjižare po suncu. Zahvalna sam Radonjiću što mi je poklonio knjigu Mirka Demića, sjajnog pisca. Ostavljam rad i kucanje Nenadovića, čitam Demića. „Ne izlazi iz kuće“, ponavljam.

Bili majstori iz Telenora, sada sve radi, samo da dođe sutrašnji dan, da sina sada ne budim. Ako je i primetio da me nije bilo „na mreži“.

Četvrtak, 14. juli

Razgovaram sa Srđanom Valjarevićem, obećava da će uskoro završiti naš intervju. Dotaknemo se i priča o zdravlju, i nadamo se skorom viđenju, čim prođu vrućine, a one meni nimalo ne smetaju.

Milka Božić iz Bukovca, dobra pesnikinja, priča mi o ćerci koja živi u Americi, kako je u Bostonu srela Sarajlije koji su usred parka davali pomen deci iz Srebrenice! Zove me da lutamo Bukovcem, tamo gde je nekada Milica Srpkinja prolazila.

Javlja se i Igor, programer, drug mog sina, žali se da ništa ne može da radi, a radi od kuće, i pita da li sam ja „dobila vezu“. Dobro je što sam mesecima zaokupljena piscima devetnaestog veka, pa ne marim za dvadeset i prvi. Zovu i Medojevići, i njihov sin je u Japanu, pitaju: onako, sa crnogorskim naglaskom: đe je veza!

Završavam dnevničke beleške. Kada sam godinama unazad, zajedno sa Svetlanom Velmar Janković, objavila dnevnik Milice Stojadinović U Fruškoj gori 1854, dosetio se Burazer, vajni pesnik, i ponovio izdanje pod svojim imenom. Ja sam bar dobila novčanu nadoknadu, on je još bolje prošao, dobio je nacionalnu penziju.

Autorka je književnica iz Novog Sada

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari