Grad u pinkoidnoj maglojedini 1

Četvrtak, 8. mart
Dan u kojem muškarci poklanjaju ženama cveće, odeću, obuću, nakit, romantične večere…

Mi smo (Timočki kulturni klub) ga ove godine proslavili 7. marta humanitarnom žurkom „Akustičari poklanjaju damama“. „Prošetali“ smo se od ljubavne i malo manje ljubavne poezije sve do Ete Džejms, a preko Džonija Štulića (Lijepe žene prolaze kroz grad), u prostoru Omladinskog centra u Zaječaru, možda jedinom mestu u ovom gradu gde se na svirkama ne mogu čuti note i zvuci Teherana, ni susresti mirisi i boje Otomanske imperije. Dobro raspoloženje nije uspeo da pokvari čak ni nervozni tonac, koji je zakerao što tonska proba nije počela na vreme… Objasniti znatno mlađem momku da gitarista i ja zajedno imamo 100 godina i da nam tonska proba baš i nije neophodna, kao i da je gitarista svoj posao završio tek u 19 h, te da nije bilo šanse da se tamo pojavimo u 18 h, nije bilo moguće. Stara rokerska kuka poput mene, koja u kostima ima dvadesetak godina podrumske vlage ne bi trebalo da polemiše sa klincima koji dobacuju do Bad Copy-ija i Dubioza Kolektiva. Stoga, cirkao sam iskulirano svoj vopsić i ceo taj zonfa, nakon što sam otpevao kraći set ljubavnih pesama.

Petak, 9. mart

Sledi oporavak od srede i četvrtka, dosta se piva (šnapsa, vina) popilo prethodnih večeri. U toku dana srećem dosta svojih sugrađana, koji nisu znali za događaj od srede. Kačili smo to na društvene mreže, kažem, ali kako televizija, prava gradska televiziji više ne postoji, a ove ostale privatne televizije retko ko gleda, tako i ono malo kulturnih akcija ostaje skoro neprimećeno… Možda je u pitanju besparica, a možda i urođena inertnost mojih sugrađana, koji uglavnom naknadno pametuju, a u međuvremenu uspešno apstiniraju od bilo kakve kulturne interakcije, čuvajući energiju za tradicionalne „Dane Zorana Radmilovića“ i „Gitarijadu“. I to mogu da razumem, kultura je za većinu dobra samo na kašičicu, 0,6 odsto po glavi stanovnika ne može da škodi. Sve ostalo, kapiram, može da izazove ozbiljne potrese glasačkog tela, da navede na razmišljanje, promišljanje a možda čak i delovanje. Ovako – uljuljkani u pinkoidnu maglojedinu i zagledani u kafanska svanuća, moji sugrađani izmestiili su atmosferu nekadašnjeg grada roka u splavarski (mada fale splavovi) ambijent. To što će Bili Ajdol da nam zapeva na leto, bitno ne menja stvar.

Subota, 10. mart

Petak je bio lep, subota još lepša, sunčano vreme posle hladnog talasa. Isterao sam dete na Kraljevicu, odvukao je od mobilnog telefona, poneli smo frizbi i loptu i rešili da malo aktiviramo mišiće. Kraljevica, brdo iznad grada, moje je omiljeno izletište iz dana srećnog detinjstva. Pored stadiona fudbalskog kluba u kojem je nekada igrao moj otac, nalaze se teniski tereni, sportska hala, gradski bazen. Danas je nekadašnji stabilni drugoligaš pred gašenjem, zbog dugovanja i malverzacija bivše garniture. Svejedno, ni demolirane klupe, ni razlokani asfalt, ni kerovi koji lunjaju okolo u potrazi za hranom ne mogu da nam ubiju optimizam ranog proleća. Kćerka vežba servis, odbojka je sport koji trenira već dve godine. Ja glumim odbojkašku mrežu.

Nedelja, 11. mart

Ortaci i ja planiramo šetnju a onda i neko blejanje po gradskim baštama. Najfensi lokali u gradu već su puni glodača plastičnih kašičica. Rokerima tamo nije mesto. Gde ćemo? U jednom kafiću ugledam natpis „Heineken, 0,25, 200 dinara“ i lupim se u čelo u neverici. Pa, brate, ovo su cene iz Strahinjića Bana. A naš grad ima možda najjadniji standard u ovom delu Srbije. Ne radi u njemu ništa, sem Pivare, koja i nije naša, već Hainekenova. Pre toga bila je naša dok je nisu kupili Turci. Mlekaru su prodali odavno, staklaru i fabriku porcelana uništile su sankcije devedesetih… Ovde, zapravo, više nema industrije, radi zapravo Fabrika kablova, ali je valjda i ona privatizovana. Pre nekoliko nedelja bagerima su rušili staru fabriku Arsenije Spasić, koja je više od decenije izgledala kao savršena scenografija za neki horor film. Spazio sam, prolazeći pored zidova, dok ih još nisu sravnili sa zemljom, radničke cokule, oljuskane džezve i flaše, čak i jedan prastari poster Samante Foks visio je na dopola srušenom zidu. Iz ove perspektive, kapiram da nam je tadašnji socijalizam još uvek mirisao na red i poštenje, čestitost i meku erotiku, dok se danas sve pretvorilo u najtvrđu pornografiju.

Ponedeljak, 12. mart

Petnaest godina od ubistva premijera. Opisao sam u svom romanu osećaj glavnog junaka, koji shvata da je tim ubistvom propuštena šansa za njegovu generaciju da okusi nešto normalnosti u funkcionalnoj državi, pre nego se svi strmoglave u apatiju i staračku čamotinju. Danas ovde ne postoji ništa što bi tu žrtvu moglo da opravda, živimo deja vu devedesetih, sa generacijama koje budućnost ne dotiče i koje ne mogu da porode ništa sem neutažive konzumerske želje. Tehnologija je ubila radoznalost, kritički duh je nepoznanica, mladi nisu naučili razliku između kiča i umetnosti, niti ih interesuju etičke i estetičke kategorije. Postoji samo diktat novca i grabež, postapokaliptični scenario nesrećnog, dehumanizovanog društva. Ipak, da sve ne bude tako crno, tu su Linč (novi Tvin Piks, i Kišlovski, čiji ciklus n RTS-u kreće baš danas). Kul. Bežim u paralelnu realnost, navežbao sam to proteklih 25 godina.

Utorak, 13. mart

Muškarci se raduju utorkom i sredom zbog Lige šampiona. Planiramo „punjenu pogaču“. Jedan kupuje kačkavalj i slaninu, drugi donosi pivo i kobaju, treći je zadužen za pogaču, pravljenje „rešetke“ u koju se ubacuju sastojci i zalivanje margarinom. Gledanje utakmice u stanu samca isključuje svaki vid kulturnog ponašanja i doprinosi opuštenoj atmosferi lišenoj intelektualnog nadgornjavanja. Razmišljam o tome kako je nekada bilo odvratno bez naručivanja klope i kablovske, pa ipak, živeli smo sa tri kanala kad sam bio srednjoškolac sasvim fino. Čitali smo, slušali muziku sa ploča i kaseta, voleli se i odrastali misleći da su najbolji dani naših života ispred nas.

Sreda, 14. mart

U prepodnevnim satima stiže obaveštenje da je moja knjiga o Dilanu odštampana, čekao sam na tu vest skoro tri meseca, pada dogovor da pred kraj radnog vremena pokupim svojih 100 primeraka. Srećan sam kao malo dete, osećam da sam svoj klinački dug velikom majstoru ovim odužio. Bio mi je svetionik u danima odrastanja, podjednako važan kao i „pajtonovci“. Ovo je književni saundtrek, moj izbor od 50 najdražih Dilanovih pesama, uz povremene komentare. Trebalo je da izađe pre godinu-dve, ali nije se dalo… Knjiga je ispala skroz okej, kako je firma koja ju je objavila u međuvremenu ugašena, nema smisla tražiti dlaku u jajetu. Miloš, urednik izdanja, i ja potom donosimo pakete u stan i nazdravljamo. Mogao bih da se rasplačem, ponosan sam na sebe, ovo mi se nije dešavalo sa prethodnim knjigama, možda samo sa prvom.

Četvrtak, 15. mart

Zavodim nekoliko knjiga koje su deo razmene sa Bookbridge-om. Radno vreme prolazi sporo, a napolju miriše proleće. Kasnije, izigravam Deda Mraza, prvi paket sa dvadeset knjiga već je podeljen. Naravno, rodbina i drugovi su prvi na listi, knjigu nosim i u biblioteku, jedinu gradsku knjižaru, u omiljeni kafić, u kojem sam od 2013. pevušio i neke Dilanove pesme, a onda se odlučujem za šetnju, uzimam slušalice i odlazim ka roditeljskom domu, razmišljajući o idealnom trenutku da se napravi promocija. Možda na jesen, pošto će „Pričožder“, moja poslednja knjiga priča da se promoviše krajem aprila, to sam juče dogovorio sa direktorkom Narodnog muzeja, u čijem će depandansu, Radul begovom konaku, promocija biti održana. Majka i tetka su moji najverniji čitaoci, eto, moći će konačno da pročitaju delić Dilanovog pesničkog opusa, da ukapiraju zašto mi je, svih ovih godina, bio toliko važan…

(Autor je istoričar umetnosti i književnik iz Zaječara – viši bibliotekar Istorijskog arhiva „Timočka krajina“)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari