Grupni portret s korona-krizom 1Korona virus, Hrvatska Foto: EPA-EFE/ANTONIO BAT

Čini se kako pandemija kovida 19 koja je dosad odnijela više od 300.000 žrtava i praktički preko noći cijeli svijet stavila u karantenu polako posustaje, a je li to samo privremeno ili će pak u jesen iznova buknuti, nitko ne zna.

Međutim, ono što izvjesno znamo, sve je brža, snažnija i opasnija eskalacija velike ekonomske krize, kažu veća od one iz 2018, kojoj, barem zasad, jednako kao i po pitanju korona virusa nitko ne zna lijeka.

Dio britanskih znanstvenika očekuje da će trajanje raznih blokada, preventivnih i ograničavajućih mjera zarad naše zdravstvene sigurnosti trajati i do godinu dana, a da će se zabrana međunarodnog prometa, masovnih putovanja kakva smo do jučer poznavali protegnuti i na dvije godine, što za naše, konkretno hrvatske, prilike znači samo jedno: ako su ova predviđanja točna, ako se pandemija kovida 19 brzo ne suzbije, možemo reći zbogom hrvatskom turizmu, a samim time i reći dobar dan ekonomska tugo.

Predviđanja su kako svijet čeka gospodarsko propadanje na razini do 10 posto, a u siromašnijim sredinama i do 20; naravno, Hrvatska se nalazi u ovoj drugoj, siromašnijoj grupi zemalja, ali usprkos tomu, još uvijek od aktualne vlade premijera Plenkovića (koja je nedavno brže-bolje raspisala izbore) nismo čuli za nikakvu suvislu strategiju naše politike u borbi za barem kakvu takvu održivost državnog proračuna.

Priča se o formiranju nekakvog ekonomskog savjetodavnog tijela, ali ako Plenkovićeva vlada kao i ranije u slučaju Agrokora povjeri sanaciju krize savjetnicima bivše potpredsjednice Martine Dalić, onda smo svi iznova nadrljali, jer će se ova grupa (u javnosti nazvani imenom Borg) fokusirati na očuvanje vlasti političkih centara moći (i s njima uvezanih financijskih i poduzetničkih, a zapravo mafijaških klanova), ostvarivanje vlastitih probitaka, a teret tegobnog oporavka od ekonomske i pandemijske krize koji će dugo trajati, iznova solidarno svaliti na sve hrvatske građane.

Naravno, izuzimajući same sebe.

Ono što nam treba, kako bi se cijelo društvo stvarno solidarno mobiliziralo u riješavanju postojeće, ali i budućih kriza je transparentnost koje usprkos svim zaklinjanjima Plenkovićeve vlade i njene produžene ruke Nacionalnog stožera civilne zaštite zapravo nema.

Nacionalni stožer na čelu sa potpredsjednikom vlade (i ministrom unutarnjih poslova) Božinovićem, uz asistiranje ministra zdravstva dr Vilija Beroša i grupe stručnjaka na čelu s doktorima Capakom, Markotić i Grba-Bujević (sve odreda članovi HDZ) sve više postaje političko tijelo, a da je tomu tako, da bi se to shvatilo, ne treba biti Einstein, dovoljno je iščitati sadržaje pojedinih preporuka i epidemioloških mjera koje pogoduju, posebice uoči najavljenih parlamentarnih izbora, vladajućoj hadezeovskoj strukturi.

Osim toga, ne može se ne primijetiti njihovo izbjegavanje preuzimanja pune odgovornosti za izdane preporuke, posebice glede pohađanja i nastave u školama; odluke se prepuštaju roditeljima, a to jasno ukazuje na politički kukavičluk kako se ne bi ugrozile izborne perspektive vladajuće stranke koja računa na pobjedu.

Isto tako, krizni stožer je sramotno oprao ruke od velike afere u domu za starije i nemoćne u Splitu u kojem je dvadesetak ljudi preminulo zbog zaraze, a dr Beroš je kao krivca lakonski označio virus i time posve abolirao od svake odgovornosti ravnatelja ove ustanove, visoko pozicioniranog člana HDZ i bivšeg gradonačelnika Omiša Škaričića.

Ali, skrivati se iza navodnih državnih ili nacionalnih interesa i pri tomu zavlačiti ruke u džepove građana, to je dugogodišnja, provjerena metoda naših elita, na čelu s HDZ, to je svekolika politička praksa koja se evidentno proteže od vremena Tuđmana, preko Sanadera do Karamarka i ostalih aktualnih vlastodržaca, među kojima ipak treba izdvojiti kao zaseban fenomen gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i njegove preletačeviće (ili kako ih on zove žetončiće) koji su u tome postigli savršenstvo. A nije im bilo teško, jer im ljestve drži Plenković i njegova klika.

Dakle, ogroman dio odgovornosti za čitav niz korupcijskih afera, potapanje pravne države itd. snosi i sam premijer Plenković, jer u ove skoro četiri godine mandata nije učinio gotovo ništa vrijedno spomena.

Primjera ima bezbroj, kao na traci; odaberimo nasumice: izvještaj GRECO o borbi protiv korupcije (a Plenkovićeva je vlada pokazala iznimno veliku stabilnost u toleriranju koruptivnosti vlastitih ministara), koji RH svrstava u redove najkorumpiranijih zemalja svijeta, uporno se marginalizira.

Ali, kao u reklami, to nije sve: spomenimo se nedavna (nakon nekoliko godina odvojenih komemoracija) zajedničkog pohoda premijera, predsjednika države, sa Židovima, Srbima i antifašistima na dužno odavanje počasti žrtvama ustaškog terora u Jasenovcu, gdje su Plenkoviću i njegovim ministrima manjinci dali na neviđeno politički kredit, u nadi da će konačno jasno i otvoreno, bez dosadašnjeg licemjerja zinuti neku riječ u osudi novodobnog ustašluka koji je gotovo nečujno, ali u potpunosti ovladao velikim dijelom našeg društva.

Međutim, vidimo kako se sve to u istom tonu i dalje nastavlja.

Primjerice digla se kuka i motika na Milanovićev istup u osudi ustaštva koji je konačno smogao hrabrosti jasno se distancirati od ranijih (dok je bio premijer) lakonskih izjava kako mu se fućka za ustaški pozdrav ne bi li se time dodvorio glasnom, radikalno desnom krilu braniteljske populacije, zapravo dobro plaćenim pretorijancima u službi vladajuće stranke.

Usprkos zaklinjanju i ove vlade da osuđuje sve zločinačke sustave i zločine počinjene u njihovo ime, pri tomu se u pravilu misli samo na osudu partizana, Tita i antifašista u cjelini, a Pavelića i ustaše osuđuju samo onda kad to baš i ne mogu izbjeći.

Kako inače objasniti da Ministarstvo branitelja Tome Medveda pripadnike fašističkih snaga sahranjuje uz vojne i državne počasti.

I ne samo to: usprkos nepobitnim činjenicama, nova zvijezda hrvatske desnice Miroslav Škoro, tvrdi kako Jasenovac treba iznova istražiti, jer se pretjeruje sa žrtvama ustaškog zločina, a oni komunistički se zanemaruju, te uz glasno odobravanje HDZ desnice, ponavlja besmislene teze o Jasenovcu kao stratištu zarobljenih hrvatskih vojnika (ustaše su bili koljači, a ne hrvatski vojnici), iako o tomu ne postoje nikakvi relevantni podaci.

Dakle, sve je jasnije i vidljivije: vladajući žele raspisivanjem skorih izbora, na kojima očekuju pobjedu, iskoristiti krizu, politički na njoj poentirati, svjesni kako u ovo vrijeme krize i raznih ograničavajućih mjera i restrikcija (prije svega masovnijeg okupljanja i putovanja) oporba nema nikakav manevarski prostor za smisleniju promidžbu.

U vremenima krize, posvemašnje ekonomske neizvjesnosti i straha od zaraze, građani se boje bilo kakvih promjena i po inerciji svoj glas daju onima koji su svakodnevno prisutni u javnosti, a Nacionalni stožer civilne zaštite u tom je smislu stručno pristrano odradio dobar posao.

Jedan od danas najutjecajnijih europskih intelektualaca, bugarski politolog Ivan Krastev u svom je nedavnom tekstu nabrojao sedam lekcija (iz) globalne krize tvrdeći u njima kako nam pandemija na velika vrata vraća obnovu i povratak silne i moćne države; obnavlja potrebu zaštite i zatvaranja nacionalnih granica, što će samo dodatno pojačati već ionako snažno prisutne nacionalističke, etničke tenzije, ali i teritorijalne intencije.

Orban, Vučić i njima slični korona-diktatori na tomu uspješno grade i jačaju vlastiti režim i mnogima se to čini privlačnom solucijom. Očevidno i premijeru Plenkoviću koji se u Bruxellesu ponaša folirantski, poput Fulira, a kod kuće sve više izigrava soft-Orbana.

Unutar EU u početku krize sve su se države počele ponašati krajnje sebično; sad su se stvari donekle konsolidirale, ali izvjesno je kako će uslijediti snažno preispitivanje daljnjih EU integracija, i uopće funkcioniranje Unije.

Svi vodeći europski političari jednim okom gledaju u Bruxelles, a drugim pozorno prate što se zbiva na domaćem terenu, kako bi pragmatički, imperativima trenutka prilagodili svoju politiku. Pred nama su brojne nepoznanice, ali jedno je izvjesno: pandemijska i ekonomska kriza dramatično će promijeniti naše reakcije, a gotovo je sigurno kako će ograničiti ili čak posvema dokinuti pojedine temelje na kojima je EU (bila) utemeljena.

Ali, vladajućima u Hrvatskoj (i ne samo u RH) kriza je, u političkom smislu, više nego dobro došla; (o)lako će na izborima osvojiti vlast i nastaviti s populističkom demagogijom obećavati reforme, a zapravo činiti sve kako bi ostalo po starom.

O(p)stati na vlasti ne pitajući za cijenu, jedini je i isključivi cilj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari