Istorija u prvom licu 1

Istorija istoričara je, u načelu, nelagodna kategorija, da je slikovito uporedim sa hirurgom koji hiruršku intervenciju vrši sam na sebi.

Ali da ne preteram u svom profesionalnom lamentu, mogu da počnem istoriju u prvom licu od najranijeg detinjstva i to konstatacijom da sam bila sretno dete ranog socijalizma.

***

Tu sreću nije ugrožavala turobnost tadašnjih prodavnica u kojima više-manje nije bilo ničega, ili odsustvo igračaka koje su bile ograničene na loptu i klikere. Po ulicama su, još uvek, hodali obogaljeni ljudi, a ruševine iz Drugog svetskog rata bile vidljive u svoj njihovoj tjeskobi. Ali, sretnu decu ranog socijalizma, rođenu pedesetih godina XX veka, obeležilo je nešto mnogo značajnije od posledica jednog strašnog rata. To je bila ljubav i briga svih kojima smo bili okruženi. Mene i ostalu decu volele su naše porodice, naši drugovi i drugarice, naše komšije, učiteljice i nastavnici i sama država.

***

Kako država? U mojoj glavi, uzrasta 5-6 godina, država to su bili policajci ili milicioneri, kako su se tada službeno zvali. Sa njima smo se svakodnevno susretali jer je na početku ulice bila i još uvek je velika stanica milicije koja je servisirala uhapšenike za istražni zatvor koji se nalazio na Katalinića brigu. Da bi pojasnila toponime, u pitanju je grad Split i kvart Bačvice, a istražni zatvor bio je na brežuljku iznad trajektne luke. Moja ulica, Jurija Bijankinija, u to vreme bila je gotovo bez automobila, za razliku od sadašnjeg vremena kada kroz nju prolazi celokupni saobraćaj od trajektne luke. Tišina prošlog vremena i buka sadašnjeg su pravi dokaz da su moje reminiscencije starije od pola veka!

***

Ali da se vratim državi. Mi smo kao deca odrastali na dvorištu, po splitski, na dvoru. Ulica je, takođe, pripadala tom prostoru i tu smo, vrlo često, igrali fudbal. Dva kamena s jedne strane, dva kamena s druge strane i za tili čas fudbalski teren je bio spreman. Ekipe su bile mešane dečacima i devojčicama, a birale su se po principu leva ili desna strana ulice. To je bio fudbal sa fintama ili driblanjima i jedini problem koji se redovito javljao bila je narodna milicija.

***

Zaustavili bi se ispred naših branki ili kamenja koje je fingiralo golmanov prostor u jednom pretećem vozilu zvanom crna marica i gotovo blago rekli: „Dico, jesmo li van rekli da na ulici ne možete igrat balun. Auto će vas satrat!“ Naš odgovor je, takođe, bio logičan: „Ali, barba, ovde ne prolaze auti!“. Tu bi se milicija malo smrkla i prstom pokazujući na crni kombi pitala: „A šta je ovo?“ Naš horski odgovor brzo bi usledio: „To nije auto, to je crna marica!“

***

Teško je s naknadnom pameću objasniti dečiju pamet ali, instiktivno, tom policijskom vozilu smo dali preteća svojstva koja su ga diskvalifikovala u konkurenciji sa ostalim automobilima. Naravno, to nam nije smetalo da se ukrcamo u crnu maricu i prebacimo do najveće splitske plaže uz ljubazni poziv narodne milicije: „Ajte, dico, oćete li namore?“

***

Idila s državom ogledala se i u dozvoli da u njihovoj službenoj sali, u kojoj se na vidnom mestu šepurio televizor, oko sedam sati predveče gledamo crtane filmove talijanske televizije. Tada niko u kući nije imao televizor, a nije bilo ni programa jugoslavenske radiotelevizije koja je krajem pedesetih tek započinjala eksperimentalni program.

***

Idilični odnosi sa državom koja voli svoje građane, na svesnom nivou, prestali su deset godina kasnije. Godina je 1968. a mi kupujemo bioskopske karte, ne da bi gledali filmove, nego da ispratimo Filmski žurnal koji je pre filmske projekcije prikazivao aktuelne događaje u zemlji. Tada smo mogli da vidimo miliciju kako tuče beogradske studente i kako se dimenzionira jedna pobuna koju pre toga nismo mogli ni zamisliti. Ona se poput pandemije širila na sve strane.

***

Peristil je osvanuo ofarban u crvenu boju, što je bio početak konceptualne umetnosti i političke individualizacije. Naravno, ja sam bila ushićena tom vrstom radikalizacije. Nisam je posve razumela, ali mi se svidela na neviđeno. Beograd se tada utisnuo u moju svest kao jedini liberalni grad u Jugoslaviji ili jedino mesto u kojem je u sveopštem političkom komformizmu moguća kritika postojeće stvarnosti.

***

Odgojena sam bez ikakvih nametnutih sistema vrednosti: političkih, verskih, nacionalnih. Porodica je, sama po sebi, bila deo te pobunjeničke splitske pameti koja je završavala po zatvorima i logorima. Tako da ni moja rastuća politička problematizacija sveta u kojem sam živela nije naišla na neki poseban otpor.

***

Splićani su, po definiciji, cinici i kritičari svetih suština tako da smo mi naprosto bili nova generacija u toj tradicijskoj matrici. Ali, politički pubertet započet sa 68. godinom, tri godine kasnije 1971, prerastao je u ubrzano sazrevanje. Tada sam prvi put saznala koji su moji prijatelji i prijateljice srpske nacionalisti.

***

Mi smo inače bili potpuno indiferentni prema tom pitanju, nikada nam nije palo ni na pamet da o tome razmišljamo i najedanput je to postalo najvažnije pitanje u vrednosnoj skali. Susret sa mržnjom koju su emanirali neki ljudi i strahom onih koji su bili predmet te mržnje u meni je stvorio revolt i otpor koji traje i danas.

***

Nacionalizam kojeg prati šovinizam i ekskluzivizam smatrala sam i smatraću najvećim neprijateljem čoveka i čovečanstva. Nažalost, na tome se moj susret sa tom političkom opcijom i praksom nije završio. Ipak, navedena politička iskustva bila su ključna za moj izbor Beograda kao grada za studije.

***

Ovog puta moja porodica bila je duboko uznemirena. Ja nikad pre te odluke nisam bila u Beogradu, a moji roditelji nisu znali nikoga kojem bi preporučili svoju devetnaestogodišnju kćerku. Da je pripazi, naravno! Ali, pristali su i 1972. godine dolazim u Beograd, u kišno jesenje jutro, u sivi grad koji se, po meni, pogrešno imenovao kao beo.

***

Prve impresije bile su toliko loše koliko može detetu plavog neba mediterana biti mračan kontinentalni grad čije sivilo obujmi sve, i nebo i ljude. Ubrzo sam, međutim, shvatila da Beograd čine ljudi, a ne njegova arhitektura, a još manje njegova klima.

***

Na primer, nekadašnji trg Marksa i Engelsa, ispred Doma sindikata, prolazi čovek i pita me koliko je sati. Ja, kao novopečena građanka Beograda, odgovaram žustro: „Podne manje kvarat, za dvi minute“. Čovek me je pogledao zapanjeno i ljubazno zamolio da mu ponovim što sam ja, naravno, uradila opet u splitskom dijalektu. Onda je po treći put tražio da kažem istu rečenicu sa obrazloženjem da želi to da zapamti. Tek u tom trenutku ja sam shvatila da sam u Beogradu, a ne Splitu. U svakom slučaju, ljubazni gospodin je nastavio svojim putem naglas ponavljajući „podne manje kvarat, za dvi minute“.

***

Beograđani vole Splićane i obrnuto. Imaju vrlo slične mentalitetske osobine ali drugačiju kulturnu matricu koju, začudo, lako prevaziđu. To funkcioniše i danas iako je slogan bratstva i jedinstva bačen na đubrište. Što bi opisala pesma Bijelog dugmeta rečima: „Ima neka tajna veza…“

***

Ipak da ne preterujem! Svakako ne bih htela, u surovoj realnosti u kojoj živimo, da zaglavim u romantizmu, tim više što je moje životno iskustvo i profesionalno znanje opozitno tome. Tačnije rečeno, duboko su me porazile halucinantne slike jugoslavenskog rata kao i sklerotizovanost i tupilo koje je nakon njega nastupilo. Želim, posve jasno i nedvosmisleno, da savremenost ne udrobim u prošlost i tako razmrvim celokupno vreme svoje egzistencije.

***

Kada pokušavam da detektujem trenutak kada me je napustila radost i lakoća življenja, to je bio kraj sedamdesetih. Od porodične tragedije do neprestane repeticije istih odgovora na potpuno nove izazove vremena, moram priznati, da me savremenost prestala inspirisati. Postala je beketovska kategorija čiji jedini smisao je bilo čekanje, još čekanja. Kada razmišljam o osamdesetim, vidim ih kao neki vremensko-vakuumski čep kojeg je bilo opasno izvaditi jer bi iz te otčepljene boce iscurila celokupna realnost i zavladalo ništavilo. Nažalost, upravo se to i dogodilo.

***

Osamdesete su, u profesionalnom smislu, za mene bile vreme kada sam diplomirala na grupi za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, zaposlila se i definisala svoje profesionalne ciljeve. Objavljena je moja knjiga „Srpsko-dalmatinski magazin, Preporodne ideje Srba u Dalmaciji 1836-1848.“ Bila je posebna po tome što su je finansirali dva SIZ-a za nauku i kulturu, srpski i hrvatski. Izdavači su bili Institut za književnost i umetnost iz Beograda i Knjževni krug iz Splita.

***

Sve to koincidira sa dolaskom Miloševića na vlast i knjiga dolazi u fokus javnosti. Prvo hrvatske, kada izlazi veliki intervju samnom u zagrebačkom Danasu, a Večernji list feljtonizira delove knjige, a potom beogradske. Slavko Ćuruvija na jesen 90. razgovara sa mnom o srpsko-hrvatskim odnosima, miksujući pitanja prošlosti i savremenosti. Intervju se objavljuje u subotnjem dodatku tadašnje Borbe.

***

Dakle, počele su 90-e. Od tog vremena, pa do danas, traje u pravom smislu te reči istorija u prvom licu. Kao istoričar počinjem istraživanja za svoju doktorsku tezu kojom se intelektualci definišu kao nezaobilazni istorijski inspiratori i tvorci jugoslavenske države. S druge strane, zemlja u kojoj živim napada zemlju iz koje potičem, u kojoj su moji roditelji, porodica, prijatelji.

***

Moj grad Split bombarduje razarač Jugoslavenske ratne mornarice koji nosi ime grada kojeg razara. Ratna mornarica koju su, najvećim delom, stvorili dalmatinski partizani u Drugom svetskom ratu, obračunava se sa potomcima svojih osnivača.

***

Mladićev kninski korpus hara po Dalmatinskoj zagori, isterujući hrvatsko stanovništvo, pljačkajući im kuće i rušeći sve što su posedovali. Vukovar se svesno pretvara u panoramu Hirošime. Zločin za zločinom se smenjuje u pomahnitalom ništavilu mržnje i destrukcije. Stvarnost se potpuno dijabolizuje i nastavlja u opsadi Sarajeva, ratu u Bosni…

***

Putujem u ratu, da vidim roditelje, prijatelje… Sumnjiva sam svima: Hrvatima, jer živim u Srbiji, Srbima, jer sam Hrvatica i tako u krug. Strašne scene na granicama, pogotovo mađarskoj. Izbeglice, žene i deca, i stari i mladi, stoje na ničijoj zemlji jer neće niko da ih primi.

***

Najedanput više nemam nikakva prava, preko noći svet se promenio i to svet kojeg sam mislila da poznajem. Ali, susret sa ništavilom koje postojanje vodi u ponor besmisla može, u krajnim situacijama, da obnovi volju za životom.

***

Dok mađarski carinik udara bespomoćnog čoveka u autobusu i izbacuje ga napolje jer nije imao nikakve papire, prosto zato jer je bežao od rata, ustaje mladić, vadi violinu i počinje da svira. U tom trenutku prestaje plakanje i kukanje putnika, vlada tišina dok zvuci violine ispunjavaju svaki kutak autobusa. U katarzičnoj atmosferi ljudi se ponovo uspravljaju, vraćaju dostojanstvo, prestaju da preklinju i ćute. Carinik se vraća u autobus, valjda po novu žrtvu, ali hladnoća i tišina koja ga je dočekala onemogućila je njegov novi sadistički ispad. Žrtve se ovog puta ne boje. Okrenuo se i otišao.

***

To je i bila najvažnija poruka svih nas koji smo učestvovali u antiratnom pokretu. Mi vas se ne bojimo! Gotovo da ne mogu da nabrojim sve događaje u kojima sam učestvovala. Ukratko, od Glavnog odbora novoosnovane partije Ante Markovića; Beogradskog kruga; osnivanja 1992. Evropskog pokreta za Srbiju; učešća na skupovima u zemlji i inostranstvu; tekstova u raznim časopisima…

***

U međuvremenu, uspela sam i da doktoriram i kada se posle Dejtonskog sporazuma Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nasmešio međunarodno garantovani mir, Srbija je trčala svoj poslednji krug na putu do pakla. Slavko i ja osim što smo započeli zajednički život krenuli smo i u intenzivnu borbu protiv Miloševićevog režima. Pokrenut je Evropljanin gde sam uređivala kulturu i bavila se demistifikovanjem svih oblika manipulacija koje su izmrežile Srbiju uvodeći je u virtuelnu dimenziju laži i prevara. Ubrzo je, međutim, usledio epilog gotovo decenijskog rata.

***

Napad NATO pakta kojeg je režim iskoristio kao kontekst za ubistvo Slavka Ćuruvije. Politički protivnici bili su važniji od bombi koje su padale po Srbiji. Sledi krvavi lanac likvidacija – Keljmendija, Aganija, Boškovića umesto Draškovića, Stambolića… I niza drugih koji nisu pripadali političkoj opoziciji.

***

Kada se desio 5. oktobar, gotovo i da nismo imali šta da zaključimo. Sve je već bilo zaključeno bez nas. Instalirani su novi svetovi od onih starih, koji se više ne poznaju iako žive jedni uz druge. Jedna od najstrašnijih definicija koja je tu praksu omogućila je tzv. suživot. Zajednički život koji u kontinuitetu traje već 1.300 godina, postaje suživot brojnih berlinskih zidova koji su ovde sagrađeni kao spomenici ratobornih nacionalizama. U tome jeste paradoks Evrope koja je euforično slavila pad Berlinskog zida da bi svega nekoliko godina nakon toga indiferentno posmatrala krvavu apokalipsu jugoslavenske države.

***

A Jugoslavija, da se podsetimo na stogodišnjicu njenog stvaranja, bila je država sazdana od ideala. Tolerancija, multikulturalnost i multireligijska kulturna matrica ogledala se ne samo u arhitekturi naših gradova već, pre svega, u svakodnevnici života običnih ljudi. NJihovoj uljudnoj gostoprimljivosti, u poštovanju drugačijih običaja svojih komšija i ideji dobrih dela kao vrednosnog temelja ljudskog društva.

***

Danas, posle svega, suočavamo se sa tjeskobom ljudskog položaja, sa neispunjenošću i konačnošću jedne propasti. Življenje koje se odvija pod vladavinom Miloševićevih naslednika još više produbljuje gubitak smisla i bilo kakvog morala ili, što je još gore, parališe kritičku aktivnost i suspenduje dijalog sa stvarnošću.

***

Istorija istoričara, kao što se vidi, nije nimalo poželjno iskustvo. Pre svega zato što obe strane podnose iste pokretače nazadovanja i raspadanja. I na kraju, obe strane imaju isti imperativni zadatak – ne umreti, ne samo politički nego i kulturno i intelektualno. Da na kraju parafraziram Edgara Morina u kafkijanskoj predikciji budućnosti s tezom da na ovim prostorima „preobražaj nije dovršen, nismo ni gusjenica ni leptir, još smo u čahuri“.

Biografija koja to nije

Rođena u Splitu 1953. Diplomirala na Grupi za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Doktorirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu sa tezom Jugoslavija kao moderna država u viđenjima srpskih intelektualaca 1918-1929. godine. Istovremeno, 1995. u NJujorku izlazi knjiga Yugoslavia’s ethnic nightmare, The inside story of Europe’s unfolding ordeal . Od mnogobrojnih međunarodnih skupova i predavanja, izdvajam 1998. godinu kao početak dijaloga srpskih i hrvatskih istoričara/povjesničara u organizaciji nemčke fondacije Fridrih Nauman stiftung koji su trajali do 2003- 2004. godine. Od 2001 do 2009, obavljam dužnost direktora Istorijskog arhiva Beograda. Nakon toga dobijam poziv iz Londona od Arkadije, najveće svetske fondacije koja se bavi zaštitom kulturne i prirodne baštine čovečanstva. U okviru tog programa, evaluirala sam projekte iz celog sveta, posebno Evrope, u vezi sa zaštitom arhivskih dokumenata i njihovom digitalizacijom. Svoj radni vek u Institutu za Noviju istoriju Srbije, posle 30 godina, završila sam tako što sam 31.decembra 2016. dobila otkaz pismenim putem, a 1. januara 2017. otišla sam u penziju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari