Jasmila Žbanić: Zlo rata stavlja ljude u situaciju da postaju manji od sebe 1Foto: Deblokada / Imrana Kapetanović

Zamolili smo autorku da tim povodom čitaocima Danasa objasni svoje razloge za realizaciju ovako obimnog projekta. Jasmila Žbanić, osim toga, govori o svom viđenju „ženskog rakursa“ u kinematografiji, dilemama majčinstva, o sužavanju krugova humanosti u ratu i zašto misli da će filmska umetnost preživeti krizu izazvanu pandemijom…

* Vaše novo ostvarenje duboko je emotivno, ali istovremeno deluje kao precizna dokumentaristička rekonstrukcija stvarnih događaja. Kako ste ga „sklapali“?

– Film je baziran na činjenicama do kojih sam došla čitajući svjedočenja i knjige, gledajući video materijale, razgovarajući sa ekspertima i svjedocima. Iako je to priča o ženi koja se bori za svoju porodicu, željela sam da sve ono što su bile istorijske okolnosti bude tačno. Naravno, zbog zakonitosti filma neke stvari su morale biti kondenzovane da se ne bi ponavljale, neki likovi su fikcionalizirani u duhu događaja, jer film ima svoje zakonitosti. U pojedinim scenama gdje se pojavljuju istorijske ličnosti poput generala Mladića imali smo na raspolaganju snimke Zorana Petrovića Piroćanca koji se mogu naći na jutjubu. U scenama pregovora i drugih situacija generala Mladića dijalog je skoro pa transkript. Na to smo se odlučili ne samo zato da budemo autentični, nego zato što je takve dijaloge zaista teško nadmaštati.

* Desetak jezika korišćeno je u produkciji filma što svakako obogaćuje samo ostvarenje, ali, istovremeno, predstavlja i priličan problem za realizaciju. Kako ste „izašli na kraj“ sa tim?

– U toku pisanja scenarija baratala sam sa tri jezika: engleskim, holandskim i našim (srpski, hrvatski i bosanski – smatram jednim jezikom). A na samom snimanju internacionalna ekipa komunicirala je na engleskom, dok je svaki sektor za sebe, ovisno od kuda je dolazila ekipa govorio: poljski, ruski, rumunski, njemački, holandski… Važan zadatak produkcije je harmonizirati ekipu koja dosad, uglavnom, nije zajedno radila. Ljudi su brzo osjetili toplinu domaće ekipe, osjetili su dobrodošlim i bili su zahvalni da smo učinili sve da im posao olakšamo. U Stocu, gdje smo snimali, nema hotela tako da je ekipa uglavnom živjela u kućama gdje su ih pazili lokalni domaćini. Mislim da je i ta gostoljubivost stanovnika ljude opustila i povezala. Ostali smo kao ekipa i sada jako povezani.

* Genocid u Srebrenici je okvir za priču o nemoći pred zlom, koje se na kraju povlači pred budućnošću čiji su simbol deca, njihova potpuna nevinost i jasna želja da slave lepotu života?

– To su naše paralelne stvarnosti – imamo mogućnost da na nov način idemo dalje i slavimo ljepotu života ili da opet živimo u sukobima. Nama je prvo potreban dobar psiho tretman jer smo traumatizirano društvo koje umjesto hrabrog sučeljavanja sa problemima ima potrebu za daljom viktimizacijom, što često rezultira agresijom. A da ne govorim koliko je nasilje dio naše kulture i svakodnevnice. Zato je na kraju filma pitanje, da li može drugačije ili će sva ta djeca opet raditi isto?

* Glumačku ekipu čine vrsni glumci iz regiona i Evrope (Izudin Bajrović, Johan Heldenberg, Rejmond Tiri, Boris Ler, Dino Bajrović, Edita Malovčić…), ali je nedvosmisleno da priču nose, najpre, Jasna Đuričić, a potom i Boris Isaković i Emir Hadžihafizbegović. Najpre, kako ste birali glumačku postavu, a zatim i koliki je njihov lični uticaj na ostvarene uloge?

– Jasna je napravila Aidu koja je snažna, nepatetična, a duboko emotivna. Imala je vrlo težak zadatak jer sve je tražilo svoju pravu mjeru, bilo je lako skliznuti u igri kad se radi o tako teškim emocijama. Ona je u isto vrijeme igrala i osobu koja je ponosna i ponizna, koja je duboko uplašena a hrabra, nekoga ko vjeruje da će sve biti dobro a boji se najgoreg. Sa svim tim opozicijama Jasna je upravljala na najprirodniji a svjestan način. Zaista vrhunska glumica. Spomenuli ste i ostale glumce i mislim da su svi zaslužili pohvale jer su dali puno za ovaj film.

* Jasna Đuričić pokazuje hiljadu nijansi u svojim gestovima, licu, govoru, pokretu… Verujem da je to podrazumevalo ogroman napor. Molim vas da nam iz vaše vizure približite taj njen doprinos ovom filmu?

– Od glumice je zavisio čitav film. Ako se gledalac ne veže za Aidu, ako mu glumica ne uspije prenijeti sve njene emocije i njen svijet – film bi bio bez srca. Doprinos Jasne Đuričić je ogroman. Ona je u većini kadrova, igra licem, najmanjim pokretom mišića, ali i čitavim tijelom. Ona nosi film. Jasnu sam gledala u drugim filmovima i predstavama, ona je uvijek drugačija i nova i znala sam da će napraviti nešto originalno.

* Aida je simbol srebreničkih majki koje su tih dana izgubile svoje muževe i decu, ali Aida je jedinka od krvi i mesa. Ona sav svoj kredibilitet i svu preostalu snagu ulaže u pokušaj spašavanja supruga i dvojice sinova. To ide do vrlo emotivnih „ispada“. Kako vi, koji ste kreirali taj lik, doživljavate njen, da tako kažemo, „sebičluk“?

– Moje iskustvo rata je da se krugovi humanosti sužavaju kako situacija postaje teža. Prvo želite da pomognete svima, a onda kad vidite da je nemoguće – dođete do onoga što je moguće; daj da pomognem svojima ili barem jednom. Zlo rata je u tome što te stavlja u situaciju da postaješ manji od sebe i onoga što bi želio biti. Da, Aida nije svetica jer niko od nas to nije. Ona ima svoje svoje greške, pogrešne procjene, sebičnosti. Kao svaka majka misli da zna šta je najbolje za svoju djecu. Ona im ne dozvoljava da idu kroz šumu jer vjeruje da je baza UN najsigurnije mjesto. A činjenica je da ih je pustila da odu kroz šumu – možda bih ih spasila. Film govori i o dilemama majčinstva, da li je ono u šta mi vjerujemo dobro za našu djecu? Da li stvarno znamo šta je dobro za njih ? Kuda idemo?

* Otuda, verovatno, i naziv filma Quo vadis, Aida?

– Da. Aida se vraća u Srebrenicu. Mnoge žene iz Srebrenice su se vratile živjeti tamo. Mnoge nisu, jer nisu mogle podnijeti činjenicu da gledaju svaki dan na ulici ljude koji su im odveli djecu. Postoji nešto biblijskih dimenzija u putu majki Srebrenice. U tome da nikad nisu pozivale na osvetu i tome da stalno govore da poslije svega moramo živjeti skupa u miru.

* I u svom prvom igranom filmu – „Grbavica“, bavite se sudbinom žene koja nosi traumu iz ratova 1990-h, kada je silovana, „žene koja je borac i koja ima veliki emotivni kapacitet… neke balkanske žene“, kako bi rekla Mirjana Karanović. Može li taj „ženski rakurs“ – koji podrazumeva priču o ženi, glumici koja donosi taj karakter, rediteljka i scenaristkinja koja daje celi okvir – išta promeniti u današnjem svetu?

– Mislim da je to rakurs koji nije prisutan u našem javnom životu, a jako nam je potreban – jer ovaj patrijarhalni nas vodi u propast. Za mene, odrastajući uz jugoslovenski film – nije postojala mogućnost identifikacije sa ženskim likovima. U toku pandemije napravila sam za kćerku, koja je završavala srednju školu, Festival jugoslovenskog filma pošto sam shvatila da ne zna dovoljno istoriju domaćeg filma. Pogledali smo zajedno nekih 5-6 filmova i kažem: „Hoćemo nastaviti?“ A ona odgovara: „O kako se radujem još jednoj večeri gdje će žene biti pretučene, zlostavljane i ubijane“.

Da, to je istorija najvećeg dijela naše kinematografije. Čast izuzecima. Ali nova generacija to primjeti i reaguje jer im to nije normalno. Danas su stvari drugačije i žene mijenjaju seksistički i patrijarhalni narativ a i muške kolege postaju svjesnije. U javnom prostoru u BIH, riječ rediteljica se nije koristila. Ali ja nisam dozvoljavala novinarima u BIH da me zovu reditelj. Danas svi koriste riječ rediteljica i ta riječ je sada sasvim prirodna i u stalnoj je upotrebi. To je sitnica, ali sve počinje od jezika u kojem se također moraš izboriti za poštovanje. Mislim da se svakodnevno na malim i velikim primjera trebamo oslobađati patrijarhata. Jer je to sistem koji je loš i za žene i za muškarce.

* Mislite li da filmom možete uticati na stvarnost, u smislu da se u gledaocu probudi saosećanje, solidarnost, da se učini boljim, podsećajući ga vrlo konkretno na neko zlo?

– Duboko vjerujem da se mijenjamo. Ja sam promijenjena mnogim filmovima koji su ušli u srce i um. Ono što je sada najvažnije je da ljudi pogledaju film, da ne pričaju o njemu prije nego ga pogledaju. Ubijeđena sam da će film dotaći svakog onog ko ga pogleda. A to je već nešto.

* S obzirom na trenutnu situaciju u Srebrenici i RS, gde se genocid, najvećim delom, negira, verovatnoća da film snimite na autentičnim lokacija bila je verovatno jednaka nuli. Gde ste zapravo snimali?

– Nismo mogli snimati u Srebrenici što zbog političke situacije, što zbog neadekvatne infrastrukture. Snimali smo u Stocu i Mostaru. Od bivše kasarne smo napravili eksterijer baze UN. A u nekadašnjoj tvornici željeznog namještaja u Stocu smo napravili interijer. Snimili smo par kadrova u Srebrenici inkognito, a onda vizuelnim efektima inkorporirali u ostatak filma. Kasarna u kojoj smo snimali je nekad bila logor za Bošnjake, koji je držalo Hrvatsko vijeće odbrane, i mnogo statista je bilo tu zatočeno. Kad sam radila scenu ulaska muškaraca u kamione, objasnila sam statistima šta da rade, a jedan čovjek je rekao: „Nisu nas tako utovarali“. Ja sam se sledila. Da, on je bio baš tu i pokazao mi je kakve komande je davala vojska. Uradila sam kako je rekao tako da je scena u filmu vrlo autentična.

* I ostatak vaše ekipe – od kamermana i direktora fotografije, preko montažera, kompozitora… pokazao se vrhunskim. S obzirom na trenutnu pandemiju koronavirusa, kako je tekla ta saradnja?

– Direktorica fotografije Austrijanka Christine A. Maier i ja sarađujemo već 20 godina. Upoznale smo se kao studentice, radile kratke filmove, dokumentarne a onda i sve moje igrane filmove. Imamo slična razmišljanja o umjetnosti, poslu, životu. Sa nekim članovima ekipe sam prvi put sarađivala. Zbog koprodukcije morala sam birati ekipu iz zemalja koproducenta ali ipak sam imala slobodu da izaberem ljude čiji su mi se filmovi svidjeli i koji su dali viziju filma koja se uklapala u moju. Snimanje smo završili prošle godine sredinom decembra. A pandemija nas je uhvatila u zadnjoj sedmici montaže. To je bio priličan problem kako uvezati cijelu postporodukciju jer nam je material bio u Rumuniji, montažer u Poljskoj, vizuelni efekti u Holandiji, dizajner zvuka u Sarajevu. Bilo je jako stresno. Završili smo sve svega par dana prije premijere u Veneciji.

* Koliko dugo ste pripremali ovaj film, s obzirom da spada u skuplje projekte tog tipa – sa budžetom od oko četiri miliona evra?

– Film smo spremali više od pet godina. Dobili smo nekih 10 odsto sredstava iz domaćih izvora s čim je bilo jako teško krenuti u dalje finansiranje. Vrlo je teško finansirati film koji govori o genocidu koji nije u svijesti Evropljana. Zato je sve trajalo jako dugo. Na kraju smo imali devet zemalja koje su učestvovale u koprodukciji filma.

Na festivalu u Berlinu prošle godine imali smo finalni sastanak sa svim koproducentima. Rekli smo im da mislimo da iako nemamo sva sredstava trebamo krenuti sa pripremama u martu i snimanjem u maju. Oni su bili prilično zabrinuti jer su ljudi koji žive u sigurnim sistemima i rade nasigurno. A mi smo opet osjećali da ako ne krenemo u martu, možemo izgubiti momentum i energiju koju smo kreirali. To je bila, sada će se ispostaviti, izuzetno važna odluka. Da smo odgodili snimanje za godinu dana upali bismo u pandemiju i film nikad ne bi bio snimljen. Nekad je zaista važno slijediti instinkte. U ovom slučaju producent Damir Ibrahimović preuzeo je sav rizik ali osjećaj ga nije prevario.

* Reč je, svakako, o najskupljem koprodukcijskom poduhvatu BiH kinematografije. Kako ocenjujete trenutne mogućnosti te kinematografije?

– Filmski fond je siromašan jer imamo vlast koja ne razumije važnost kulture. A s druge strane imamo zaista – za tako malu zemlju – puno talentovanih reditelja, glumaca, filmskih autora, pisaca. Vjerujem da će biti još puno dobrih filmova. Puno je neispričanih priča. S druge strane ja BiH kinemotogafiju ne gledam izolirano. Za mene je prostor bivše Jugoslavije jedan kulturološki prostor i u svim mojim filmovima radili su ljudi iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije, Kosova. Ovaj film bi teško išao bez fenomenalnog pomoćnika režije Nikole Ivanovića Džonija, bez sjajnih ljudi iz CinePlaneta, bez genijalnih glumaca iz Srbije. Kao i Grbavica bez Mirjane Karanović. Na putu bez Zrinke Cvitešić, Leona Lučeva. Mislim da to nije slučaj samo sa mojim filmovima nego da je bosanskohercegovačka kinematografija otvorena i da je to kvalitet.

* Deblokada je filmska produkcija koju ste 1997. u Sarajevu osnovali sa suprugom Damirom Ibrahimovićem i prijateljima. Kako ocenjujete njen rad u ovih više od dve decenije? Koji je njen ključni rezultat?

– Kao studentica, 1997 sam odlučila da želim raditi samostalno. Ideja se svidjela mojoj prijateljici Sabini i tadašnjem momku, a sada mužu Damiru. Počeli smo raditi u mojoj sobi, u stanu u kojem sam živjela sa roditeljima i bratom. Kad oni nisu bili tu obavljali smo komunikaciju, pravili planove, gledali filmove. Sjećam se da smo imali jednu muzičku kutiju koju bismo koristili kad nas neko nazove i traži direktora produkcije – onaj ko se javio na telefon bi rekao samo trenutak, zatim puštao muziku iz kutije – kao da sagovornika prebacuje na drugi lokal – a zatim dodavao slušalicu nekome od nas. Morali smo glumiti da smo ozbiljna firma. Riječ Deblokada smo uzeli jer je to bila riječ koja se puno puta mogla čuti u ratu. Sarajevo je bilo pod opsadom i svi smo se pitali kada će biti deblokada grada. A kad je rat stao, smatrali smo da je, iako možemo izaći iz grada i slobodno se kretati, još uvijek puno stvari u našim glavama blokirano. Naš filmski put bio je da otvaramo stvari koje su zatvorene, da pričamo o onome što su tabui i čega se ljudi boje. To nas je zanimalo tada i još uvijek nas zanima. Uradili smo devet igranih filmova i svaki od njih je bio na A festivalu, bili su gledani i još uvijek se gledaju. Evo prije par dana Njujork tajms je objavio tekst o filmu koji smo radili 2013 godine, Za one koji ne mogu da govore, o zločinima u Višegradu. Mislimo da pravimo filmove koji nisu samo za sadašnji trenutak.

* Kakav je vaš odnos prema pandemiji ukupno. Mislite li da je umetnost „u škripcu“?

– U svakoj krizi stari način rješavanja problema ne vrijedi. Moramo naći nov način razmišljanja o kulturi u novim uslovima. S jedne, zdravorazumske strane, mislim da su mjere lockdowna jedino moguće rješenje ma kako bile teške, posebno ljudima u kulturi. Ja živim djelomično u Berlinu, gdje je vlada odmah u martu uplatila svim slobodnim umjetnicima 5.000 evra da ne moraju brinuti što poslovi stoje. Isti dan vlada Kantona Sarajeva tražila je da građani uplate donaciju vladi. Kriza je osvjetlila puno stvari. Njemačka vlada postoji da služi i pomaže građane, a građani u BIH postoje da služe vladi. Kriza je bacila svjetlo na puno stvari i sad ih bolje vidimo. U toku pandemije javila se velika potreba za filmskim sadržajima. Zato mislim da će film preživjeti krizu. I nadam se da će se kina vratiti jer gledati film kući sam ili sa puno ljudi na velikom platnu je velika razlika. Film je čin socijalizacije.

O drugačijim vizijama od ovih koje nam se danas nude

Trenutno spremamo dokumentarac o Emeriku Blumu, legendarnom i genijalnom direktoru uspješne sarajevske firme Energoinvest – najavljuje rediteljka, objašnjavajući zašto će to biti interesantno za poštovaoce dokumentaristike.

– Zanimljivo nam je istraživati stvari iz ove perspektive, kad je Energoinvest uništen ratom i užasnom tranzicijskom rasprodajom, u momentu kad se gotovo bogohulnim smatra govoriti o uspjesima socijalističke proizvodnje, o firmi koja je zapošljavala 70.000 ljudi a pred sam rat dogovorila poslove vrijedne milijardu dolara. To će biti priča o Blumu, Sarajevu i drugačijim vizijama od ovih koje nam se danas nude.

Nakon toga ćemo vidjeti… trenutno imam dosta ponuda iz Sjedinjenih Država. Zbog znatiželje, možda i prihvatim ako dobijem zanimljiv scenario. A jednom u životu, ali možda ne sada, voljela bih da uradimo i televizijsku seriju o opsadi Sarajeva jer je to izuzetno dramatično vrijeme; pored tragedija koje su ga obilježile, bilo je puno humora, kreacije, ljubavi.

Kandidat za Oskara

Film Quo Vadis, Aida?, koji je BiH kandidat za nagradu Oskar za najbolji strani film, svetski premijeru imao je na Venecijanskom filmskom festivalu početkom septembra ove godine, odmah iza toga i američku na Filmskom festivalu u Torontu, da bi tokom narednih meseci bio prikazan i na mnogim drugim internacionalnim filmskim festivalima. Nakon prikazivanja u Veneciji film je dobio i tri nezavisne nagrade: organizacije UNIMED (Mediterranean university Union), Brian organizacije UAAR (Union of Agnostics and Rationalist), kao i nagradu SIGNIS asocijacije SIGNIS International (World Catholic Association for Communication). Na Filmskom festivalu u Antaliji, Quo Vadis, Aida? je oktobra 2020. dobio nagradu za najbolji internacionalni igrani film. Na El Gouna filmskom festivalu u Egiptu dobio je Zlatnu zvezdu za najbolji film, dok je Jasna Đuričić dobila nagradu za najbolju žensku ulogu. Poslednju u nizu nagrada film je osvojio na 21. Arras film festivalu u Francuskoj – Granpri Zlatni atlas za najbolji film.

Glavne uloge u ovoj ratnoj drami tumače Jasna Đuričić, Izudin Bajrović, Rejmond Tiri, Johan Heldenberg, Boris Isaković, Emir Hadžihafizbegović, Boris Ler, Dino Bajrović i drugi.

close
Jasmila Žbanić: Zlo rata stavlja ljude u situaciju da postaju manji od sebe 2

Prijavite se za
NJUZLETER

Svake subote u formi mejla biće Vam dostupan pregled nedelje koji za Vas biraju i komentarišu kolumnisti Danasa.

Vaša email adresa biće korišćena isključivo za potrebe slanja njuzletera u skladu sa Politikom privatnosti.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.