Jugoslaviji nije bilo spasa 1

Omer Karabeg: U prvoj polovini 1991. održano je šest sastanaka predsednika jugoslovenskih republika na kojima se tražio izlaz iz duboke krize u Jugoslaviji. Je li bilo ikakve šanse da se postigne kompromis i zaustave pripreme za rat koje su već uveliko bile počele?

Dubravka Stojanović: Sve analize 1980-ih godina pokazuju da se taj rat dugo pripremao. Pripreme za ovu vrstu raspada Jugoslavije počele su mnogo ranije. Mislim da su to zaista bile pripreme za rat, a ne samo za osamostaljenje republika kao u slučaju Čehoslovačke. To su bile ozbiljne pripreme za promenu granica, pa onda i za promenu etničke strukture. Tako je, pre svega, bilo sa srpske strane, kasnije i Hrvatska ima svoje ambicije prema BiH a od ranih 1980-ih i Slovenija ima zaokružen projekt otcepljenja. Sastanci predsednika republika bili su neka vrsta maske, a prave odluke su u stvari odavno bile donete.

Karabeg: Mislite da su ti sastanci bili samo parada?

Stojanović: Mislim da jesu. Da li su bili svesni koliko će taj rat biti strašan – u to ne možemo da ulazimo, ali oni su odgovorni i ako nisu bili svesni u šta idu.

Tvrtko Jakovina: Već sama činjenica da su u tom trenutku glavnu riječ imali predsjednici republika pokazuje da je Jugoslavija de facto prestala postojati, jer na tim sastancima nema predstavnika federalne države. Jasno je bilo da republike vode glavnu riječ, a u republikama je bilo puno onih koji su smatrali da se one trebaju odvojiti. Jugoslavija je postojala po dogovoru, a kad je nestalo volje za dogovor, onda su bile stvorene pretpostavke za raspad. Jedino što svi nisu bili zadovoljni granicama.

Karabeg: Da li je bilo ideja da se kriza reši formiranjem konfederacije?

Jakovina: To je jedno vrijeme kao ozbiljnu opciju uzimao i Tuđman. Možda su o tome kao međustadiju razmišljale i ostale republike osim Srbije, koja je bila u povoljnijoj i snažnijoj poziciji. Čuvanje Jugoslavije je sve manje bilo opcija, ali možda je način tranzicije mogao biti predmet pregovora i razmišljanja čak i onih koji su kasnije bili veliki zagovornici njezinoga raspada. Potrebu prekomponiranja Jugoslavije da bi se očuvao mir zagovarali su i neki u saveznim organima, prije svega u Ministarstvu vanjskih poslova. Ta ideja je bila u suglasju sa onim što se događalo u međunarodnoj zajednici, koja dugo nije bila zagovornici raspada, a najmanje ratnog sukoba. Stvari su se počele lomiti duboko u ljeto 1991. Međutim, federalni organi nisu više imali nikakve moći, a međunarodna zajednica je na tome insistirala do točke kad se svijet rušenjem Hladnoga rata počeo dramatično mijenjati.

Karabeg: Da li se Milošević zalagao za takav model konfederacije u kojoj bi teritorije u drugim konfederalnim državama na kojima žive Srbi dobile status autonomnih regija?

Stojanović: Ideja je bila da se napravi ono što će se kasnije zvati srpske autonomne oblasti i da se na taj način preuredi Jugoslavija, što je, naravno, podrazumevalo potpunu srpsku dominaciju Jugoslavijom. Za mene je najveći problem što su su identični principi bili i u programima opozicionih stranaka nastalih 1990. Dakle, u programima svih političkih stranaka u Srbiji bila je ideja će se Jugoslavija ili preurediti tako da odgovara interesima srpskog naroda ili će se raspasti, ali tako da se stvori država u kojoj će živeti svi Srbi, kako je to formulisao Milošević. I evo nas i dalje u tom istom programu.

Karabeg: Znači, osnovni koncept je bio – ili zajednička država u kojoj će premoć imati Srbi ili Srbija koja će objediniti sve Srbe?

Stojanović: To su bile te dve opcije. Pri čemu se i od ove prve, dakle Jugoslavije kojom bi dominirao srpski interes, vrlo brzo odustalo. Rat im se očigledno činio boljim rešenjem.

Jakovina: Plan Gligorova i Izetbegovića došao je dosta kasno. Ante Marković započinje naizgled dobro i uz velike ohrabrenja koja su došla iz SAD, međutim Markovićeva je politika u ekonomskom smislu počela zaostajati. S druge strane, Marković očito nije do kraja razumio ono što događalo u JNA i nervozu u vojnim krugovima koji su tražili svog zaštitnika, a nisu bili skloni demokratskim reformama. JNA se na kraju stavila u službu Miloševića koji je svoje poruke znao umotati u različite celofane za različitu publiku. U isto vrijeme Predsjedništvo SFRJ de facto nije funkcioniralo. Jedino je Ministarstvo vanjskih poslova, osluškujući ono što se događalo u svijetu, pokušavalo razviti politiku koja je bila vrlo uspješna. U umirućoj zemlji jugoslavenska diplomacija se jako razmahala i ostvarivala je vidljive poteze koji su vodili ka kandidaturi Jugoslavije za članstvo ili priduruženo članstvo u EEZ. Međutim, sve je to bilo potpuno nevažno u usporedbi sa jednim Milanom Martićem ili Milanom Babićem u Kninu. Dovoljno je bilo da stavite balvane na cestu od Knina prema Šibeniku i da ugrozite turističku sezonu, pa da sve počne gorjeti, da to postane puno važnije od onoga što je učinila diplomacija.

Karabeg: Da li miran razlaz nije bio moguć i zbog stava vrha JNA koja je bila za to da se Jugoslavija očuva po svaku cenu – i po cenu rata?

Stojanović: To je izuzetno važan faktor jer se i u vreme socijalističke Jugoslavije govorilo da je armija takoreći sedma republika. Kad je došlo do krize države, ona se pojavljuje pre svega kao faktor zaštite poretka i kao neko ko se suprotstavlja demokratskim procesima, ko je protiv višestranačja. Tu onda dolazi do izražaja Miloševićeva veština da uveri vrh vojske kako on brani Jugoslaviju i socijalistički poredak. S tim što će – kako je rat počeo i kako su krenuli etnički sukobi – vojska vrlo brzo postati srpska, očišćena od drugih jugoslovenskih naroda, i početi da ostvaruje Miloševićeve ratne ciljeve.

Karabeg: Da li je i u jednom trenutku objektivno postojala mogućnost mirnog razlaza ili je rat bio neizbežan?

Stojanović: Mislim da je rat bio neizbežan. Teško ga je bilo sprečiti zbog toga što je već godinama bio pripreman na propagandnom, ideološkom i psihološkom nivou.

Jakovina: Postojala bi mogućnost mirnog razlaza da smo početkom 1970-ih godina drugačije odigrali neke politike i da smo gradili tip političke kulture kakav još uvijek nismo izgradili, ali koncem 1980-ih ili 1990-ih za to doista više nije bilo nade. Da je ostao Hladni rat, da je uspio puč protiv Gorbačova – to je možda moglo na neki način stvar zakomplicirati, ali to je još više znanstvena fantastika nego zamišljena NATO intervencija 1991.

Komentari

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Jedno reagovanje na “Jugoslaviji nije bilo spasa”

  1. Priznajem, kao savremenik tih dana, prilicno sam zbunjen komentarima Omerovih gostiju. Naime, niko od njih ne vidi jednu istu paralelu koja pocinje od zavrsetka Prvog svetskog rata, pa preko Drugog, sve sa ovim, za sve nas na ovim prostorima, trecim, pogubnim ratom. A ta paralela se moze sazmeti u jednoj recenici: Niko nije pitao narod sa ovih prostora, gde i u kakvoj drzavi zele da zive. I samo jos jedna opaska: Koruskim Slocencima je odmah nakon stvaranja drzave SHS, omogucen referendum (!) pa su se izjasnili da nece u SHS, vec hoce da zive u Austriji ( nekad Celovec, sada Klagenfurt ). Dakle, politicke „elite“ sa ovih prostora odlucuju(!) kako ce ziveti obican plebs! Porazno i uz to, pogubno boli !

Komentari

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.