Kad kuna pređe u evro: Neizvesnost i strah među građanima Hrvatske od članstva u evrozoni 1Foto: EPA-EFE/ABEDIN TAHERKENAREH

Nedavno se premijer Plenković pohvalio kako Hrvatska zadovoljava sva četiri konvergencijska kriterija iz Maastrichta, odnosno konačno su usklađeni zahtjevi iz Ugovora o EU sa Statutom europskog sustava središnjih banaka (stabilnost cijena i deviznog tečaja, uredne javne financije i konvergencija dogovorenih valutnih stopa), tako da je Europska Komisija (EK) zaključila da je RH spremna postati dvadesetom članicom eurozone i to od 1. sijećnja iduće (2023.) godine.

Ursula von der Leyen čestitala je Plenkoviću na „tako velikom uspjehu“, ostvarenom u nešto manje od deset godina, te je dodala da će ulaskom u eurozonu hrvatsko gospodarstvo postati jačim, donijeti će korist svim građanima, poduzećima i uopće društvu u cjelini, ali i da će i sam euro kao valuta dolaskom nove članice u monetarnu uniju postati jačim.

Dakle, na dvadesetu obljetnicu eura monetarna se unija širi, a to je europskim birokratima dokaz kako i u doba velikih političkih kriza, kao što je ova oko Ukrajine, europska ideja živi, kako je još uvijek vitalna i privlačana.

Plenković je uvjeren da se ulaskom u eurozonu Hrvatskoj širom otvaraju vrata i za brzi ulazak u tzv. Šengenski prostor, možda također već 1. sijećnja iduće godine, iako među pojedinim članicama EU oko tog pitanja još uvijek postoje otpori, ali daleko su manji nego ranije.

Predsjednica je europskog parlamenta Roberta Metsola bila uvjerena da se to trebalo i moglo ostvariti (još) za francuskog predsjedanja Unijom (dakle, do 30. lipnja o.g.), ali pokazalo se da su takva predviđanja bila ipak preoptimistična, tako da se u Zagrebu pozitivna odluka o Schengenu očekuje za češkog predsjedanja EU koje počinje uskoro, za desetak dana.

Naravno, ništa nije gotovo dok sve nije gotovo; formalnu odluku o ulasku u eurozonu Zagreb očekuje 12. srpnja nakon sastanka u Bruxellesu, na kojem konačnu odluku donosi ECOFIN (Vijeće za ekonomske i financijske poslove), ali čini se kako Hrvatskoj više nitko neće praviti ikakvih problema; međutim, nakon promjena vlasti u Sloveniji, brzi ulazak u Schengen ipak (p)ostaje upitan.

Naime, Plenković i Janša su uspostavili bliske veze i odnose i izgledalo je kako teret međusobno neriješenih teritorijalnih sporova između RH i Slovenije neće (više) utjecati na pozitivno mišljenje LJubljane da se Zagreb „pripusti“u Šengensku zonu, ali novi slovenski premijer Robert Golob već je naglasio kako će suprotno Janši inzistirati na arbitraži oko granica iz koje se RH povukla i za koju je tvrdila da je“kontaminirana“ nečasnim pokušajima slovenačke strane da „potkupi“ ili barem utječe na arbitre.

Osim toga, nova slovenačka ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon u nekoliko je navrata (kao europarlamentarka i kao šefica socijaldemokrata) oštro kritizirala postupke hrvatske policije zbog nasilničkog ponašanja prema imigrantima na granici RH s BiH, tvrdeći kako su Hrvati pokazali da još uvijek nisu „zreli“, niti spremni za šengenski prostor.

Nema sumnje, Plenković će (u)činiti sve kako bi odobrovoljio Slovence, spreman je platiti svaki račun koji mu za to Slovenci ispostave, jer eurozona i Schengen su strategijski interes i nacionalni cilj(evi) njegove Vlade čijim bi se ostvarenjem pokazao kao državnik europskog formata, dokazano sposoban za najviše funkcije u strukturama EK. A, Plenkovićev osobni interes iznad je svakog nacionalnog i(li) strategijskog državnog interesa.

Iako, iz ove, aktualne perspektive, posebice nakon iskustva pandemije (Covid-19) i privremenog zatvaranja šengenskih granica, čime su u biti bile devalvirane sve ranije proglašene vrijednosti o slobodnom protoku ljudi, ideja, roba, usluga i kapitala, te financijske krize i velike inflacije zbog enormnog rasta cijena energenata i hrane, uzrokovane (ne samo) ratom u Ukrajini, a što će neminovno uzrokovati nove socijalne podjele, siromaštvo i nestabilnost, mnogima se „europske vizije“ više ne čine tako zavodljivim i primamljivim kao ranije.

Istodobno, tzv. obične građane RH zapravo nitko nije pitao žele li euro, ili ne, nikada nije bilo prave rasprave o prednostima ili manama nove valute; Plenković je „elegantno“ eskivirao referendum o ulasku u eurozonu, tvrdeći da se Hrvatska samim činom pristajanja na članstvo u EU, obvezala na prihvaćanja eura i da nekakvo novo izjašnjavanje nema nikakvu političku, niti pravnu osnovu.

Prema istraživanjima Eurobarometra potpora hrvatskih građana za ulazak u eurozonu rapidno opada; čak 58% ispitanika drži da RH nije spremna za monetarnu uniju, a 49% ispitanika je uvjereno da će uvođenje eura imati negativne posljedice.

Guverner HNB (Hrvatska narodna banka) Boris Vujčić stalno ponavlja kako i nakon uvođenja eura glavnina poslova važnih za razvoj ostaje u nacionalnoj ingerenciji; stabilizirati će se konkurentnost i pojeftini radna snaga; ali životni standard građana nitko ne spominje, a i jasno je zašto: bez ikakve sumnje rast cijena će najviše pogoditi ljude nižih dohodovnih razreda.

A to je naravno velika većina građana; bogati će se kao i uvijek snaći; postati će još bogatijim, a siromašni još siromašnijim. Puno je opravdanih strahova kod građana i Plenković i guverner HNB, odnosno političko-bankarski establishment svim se silama trude umiriti brojne „nevjerne Tome“ kako nema nikakvog rizika, da je sve „pomno proračunato“, od zamjene kune u euro do striktnog kursa (središnji paritet:1 euro=7,53450 kn), ali usprkos svemu inflacija eskalira, njen udar na standard građana je evidentan, svakim danom sve poskupljuje, a nitko ne zna koliko dugo će trajati rat u Ukrajini, tako da po mišljenju nekih neovisnih ekonomista RH baš i nije „izabrala“ najbolji trenutak za napuštanje nacionalne valute, jer bez vlastite monetarne suverenosti (nepromišljeno je predajemo u ruke Bruxellesa, odnosno Europskoj središnjoj banci u Frankfurtu) nećemo biti gospodari svoje sudbine ni u onoj (maloj) mjeri koju smo do sada imali, a koje se tako olako odričemo. Inflacija smanjuje kupovnu moć, vrijednost eura pada u odnosu na dolar; iako je euro nakon dolara druga najvažnija svjetska valuta u kojoj je pohranjena petina deviznih pričuva svih zemalja svijeta, ipak ni on nije izbjegao velike potrese vezane uz globalnu financijsku krizu (iz 2008.g.), te dužničku krizu Grčke.

Možda bi uistinu bilo mudrije pričekati, barem dok se kriza oko Ukrajine ne smiri, ali Plenkoviću se žuri šo je kritizirao i predsjednik RH Milanović opominjući kako nismo svijesni u što se upuštamo, a ujedno nas je i podsjetio zašto Česi, Poljaci, Mađari i Šveđani (Danska se pri ulasku u Uniju nije ni obvezala na uvođenje eura) tako uporno čuvaju svoju valutu: ne žure „grlom u jagode“ u monetarnu uniju, već će to učiniti kada sami procijene da im to najviše odgovara. Rumunji planiraju uvođenje eura za pet godina, a Bugari to, malo pretenciozno, planiraju do konca 2024. Promjena nacionalne valute jedna je od najvažnijih stvari u životu jedne zajednice; država se može i smije odreći vlastite valute samo i jedino u sustavu izgrađenih mehanizama i institucija za podršku u vremenima krize, a to u eurozoni nije slučaj.

Osim toga, izlazak iz eurozone (više) neće biti moguć; Grčka nam je svima opominjući primjer. Pristojne vlade u pristojnim državama bi usprkos pristupnim dogovorima i ugovorima na referendumu (za)tražile mišljenje građana o tako važnoj temi, ali to Plenkoviću i HDZ-u „nije ni u peti“, što samo dodatno potvrđuje da se radi o primarno političkom, a ne ekonomskom projektu za kojim, kako tvrdi jedan od sindikalnih vođa Vilim Ribić, „vape eurokrati“ (među kojima Plenković ima istaknutu ulogu) kako bi se pokazalo da se EU i nakon problema oko Brexita stabilizirala i da je i na dalje moćna, globalna polit-ekonomska paradigma.

Istina, Hrvatska je mala i visoko eurizirana ekonomija snažno integrirana u EU prostor i sada će posvema ovisiti o kretanjima unutar eurozone, ali upozoravaju pojedini ekonomisti: potpunin prijelaz na euro ima prednosti samo u uvjetima rasta i stabilnosti, a pred nama su više nego očevidno teška i neizvjesna vremena. Iako nas svi uvjeravaju kako prelaskom na euro neće biti novih velikih i dodatnih poskupljenja, to nam ipak nitko, posebice u ovim kriznim vremenima ne može jamčiti.

Porast cijena i usluga divlja i to ne samo zarad inflatornih okolnosti; prije no što se oficijelno fiksira tečaj, svi žure da (ne)opravdano dignu cijene, a u priče da će svi oni koji enormno visoko zaokruže cijene (na više) biti izloženi javnom sramoćenju nitko pametan ne vjeruje; uostalom tko se ikada u ovoj zemlji (po)stidio svog lopovluka? Političari, poduzetni muljatori, tajkuni i ostala polukriminalna žgadija nikada nije, niti će.

U svakom slučaju negativni efekti zaokruživanja cijena se neće moći izbjeći. Inflacija će se navodno „ispuhati“ do kraja ove godine, ali na kojoj će se razini zadržati cijene, to nitko, osim dakako velikih mešetara ne zna, koji uostalom i vode cijelu ovu „igru“. Jedino što pouzdano znamo: ono što je otišlo gore nikada se više neće vratiti na staro; iako su makroekonomske koristi neupitne, na razinu osobnog standarda svakog pojedinog građanina teško da će se pozitivno odraziti.

Mi ćemo uvijek biti slabije produktivno gospodarstvo, uvijek ćemo biti među članicama s nižim standardom, jer nemamo „generatore“ koji bi nas mogli povući u veće stope rasta.

Bez ikakve dvojbe eurozona odgovara prije svega bogatim zemljama tzv. Stare Europe, a veoma je rizična za slabe ekonomije istočnih i južnih europskih zemalja. I stoga, valuta neke zemlje nije samo mjerilo vrijednosti i sredstvo plaćanja, već je ona jedan od ključnih alata koji države koriste za obranu nacionalnog gospodarstva u razdobljima krize. Države se u krizi brane tečajnom, kamatnom i fiskalnom politikom, a te poluge sada će biti izvan kontrole hrvatskog naroda i njegovih legitimnih vlada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.