Kosovo je Ustav Srbije 1Foto:Aleksandar Veljković

Sredinom avgusta prošle godine novoizabrani predsednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se u Beogradu sa izvestiocem Evropskog parlamenta i bliskim saradnikom nemačke kancelarke Angele Merkel, Dejvidom Mekalisterom.

Nakon sastanka u vili Mir, sagovornici su, kako je bilo predviđeno protokolom, zajedno izašli pred novinare. Upitan šta ga u kontekstu evrointegracija najviše brine u vezi s vladavinom prava, predsednik Srbije je rekao: „Ključno pitanje je Kosovo, a drugo ključno je odnos Srbije prema Rusiji, a ne vladavina prava, mada zapadni političari to uvek izvuku“. Svoju tezu podvukao je tvrdnjom da ga „niko iz EU ne pita ko će, na primer, biti šef Agencije za borbu protiv korupcije“. Mekalister nije osetio potrebu da odgovori. Umesto toga, diplomatski je govorio o uverenju Brisela da svih šest zemalja zapadnog Balkana imaju evropsku perspektivu. Nekoliko nedelja potom, i formalno se počelo sa izradom ustavnih amandmana u oblasti pravosuđa.

Konteksta radi, nužno je istaći da se Ustav ne menja zbog toga što su predstavnici vlasti uočili manjkavosti u radu pravosuđa i odlučili da reaguju. Podsticaj je, predvidivo, došao spolja. Izmena Ustava u delu koji se tiče pravosuđa je imperativ Evropske unije, čitko naveden u Akcionom planu za pregovaračko poglavlje 23. Ustavne izmene, sažeto se navodi u akcionom planu, moraju da „obezbeđuju nezavisnost pravosuđa od političkog uticaja, maksimalno ograničavajući uticaj zakonodavne i izvršne vlasti u postupku odabira, predlaganja, izbora, premeštaja i prestanka funkcije predsednika sudova, sudija i (zamenika) javnih tužilaca“. Ustavom moraju biti ojačane uloge Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca u rukovođenju pravosuđem, a u Akcionom planu je precizirano da u sastav ovih tela mora da uđe „najmanje 50 odsto članova sudija, odnosno tužilaca, izabranih od strane njihovih kolega“. Takođe, naglašeno je da uloga parlamenta u postupku izbora nosilaca pravosudnih funkcija ne sme da bude „više nego deklaratorna“. Iako deluju precizno, ove smernice su zapravo veoma uopštene. Uz malo kreativne interpretacije, veština u kojoj predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti u Srbiji pokazuju zavidno umeće, uputstva EU mogu da se čitaju na različite načine.

Već posle prvih nekoliko rundi konsultacija koje je organizovalo Ministarstvo pravde, postalo je jasno da istinskog dijaloga nema. Želja strukovnih udruženja i nevladinih organizacija da razgovaraju o odstranjivanju političkog uticaja iz pravosuđa nije uslišena. Umesto toga, predstavnici ministarstva su insistirali na potrebi da se razgovara o odgovornosti sudija. Na temu o strukturi članstva pravosudnih saveta, odgovarano je temom Pravosudne akademije. Na kraju su strukovna udruženja i veći deo civilnog sektora presekli ovaj ciklus paralelnih monologa i napustili konsultacije. Vratiće se, kazali su tada, kada budu imali konkretan dokument o kojem može da se diskutuje.

Početkom godine, to su i dobili, pošto je Ministarstvo pravde objavilo nacrt Ustavnih amandmana. Skupština je bila izbačena iz procesa izbora sudija i tužilaca, a nadležnosti pravosudnih tela pojačana, kako Evropa nalaže. Takođe je ukinuta i retrogradna trogodišnja praksa za sudije početnike, a na odobrenje je naišlo i vraćanje naziva Vrhovni sud Srbije. Međutim, to nije bilo ništa više od evropskog paravana iza koga se kriju stvarne namere države. Većinu u pravosudnim savetima neće imati ni sudije ni tužioci, a za svaki slučaj ubačena je i Pravosudna akademija kroz koju će morati da prođe svako ko merka pravosudnu funkciju. Među ustavnim rešenjima našla se i do sada nepostojeća kategorija „istaknutih pravnika“ koji će, kada se sve sabere, imati odlučujuću odluku u oba pravosudna saveta. „Istaknute pravnike“ će birati niko drugi do poslanici skupštine, koji su, kako je to u više navrata isticano, nosioci narodnog suvereniteta.

Ovom legislativnom alhemijom vlast je uspela da zadovolji formalne zahteve Evropske unije, a istovremeno, ne samo da zadrži, već i ojača uticaj koji ostvaruje na pravosuđe. Političari su uspeli da pod plaštom evrointegracija uruše bazične evropske vrednosti.

Prirodno, sva strukovna udruženja i organizacije civilnog društva koja su od početka upozoravala da će ovakvo rešenje da bude ishod konsultacija (Društvo sudija Srbije, Udruženje tužilaca Srbije, Udruženje sudijskih i tužilačkih pomoćnika, Sindikat pravosuđa Srbije, Centar za pravosudna istraživanja, JUKOM, Beogradski centar za ljudska prava…) pozvale su ministarstvo da povuče amandmane iz procedure. Ono što je donekle iznenađujuće je što su se apelu priključile i neke od najviših pravosudnih institucija u zemlji kao što su Vrhovni kasacioni sud, Apelacioni sud u Beogradu, Visoki savet sudstva, Državno veće tužilaca… Ipak, ministarka pravde Nela Kuburović nije se dala uznemiriti. Nacrt amandmana će biti poslat Venecijanskoj komisiji na ocenu, bila je prošle nedelje odlučna ministarka, i nema govora o povlačenju.

Naime, da bi ustavne izmene bile usvojene, nužno je najpre da dobiju prolaznu ocenu od Venecijanske komisije, ekspertskog tela Saveta Evrope. Jednom kad se preskoči ta prepreka, pred Ustavom ostaje parlament i referendum, što su, u mladoj i povodljivoj demokratiji kakva je Srbija, puke formalnosti.

To nas dovodi do Vučićeve izjave iz avgusta prošle godine. Ne postoji scenario u kojem Potemkinovo selo ustavnih amandmana može da dezorijentiše eksperte Venecijanske komisije. Neće oni imati poteškoća da rastumače autorske motive. Međutim, pitanje je da li će gledati širu sliku?

Menjanje Ustava je skup i komplikovan posao i za mnogo ozbiljnije zemlje od Srbije. Stoga, jednom kada se Ustav „otvori“ vlast će gledati da izmeni sve ono što valja menjati, ne samo oblast pravosuđa. A nije nikakva tajna da je preambula Ustava iz 2006. godine koja Kosovo proglašava za neodvojivi deo Srbije kamen u cipeli Brisela već duže vreme. Gledano iz te perspektive, ne bi bilo iznenađujuće da Evropa zažmuri na jedno oko i propusti nekoliko odredbi koje se tiču pravosuđa. Ko će da brine o sastavu Visokog saveta sudstva kada postoji prilika da se, bar delimično, zagasi balkansko bure baruta? Tim pre što predložene odredbe o pravosuđu, formalno govoreći, na papiru deluju korektno. Uostalom, ne moraju oni ovde da žive.

Ne bi bio prvi put da Ustav bude kolateralna šteta Kosova. Bio je to i 2006. godine. Očigledno da nema razloga da to ne bude i ovoga puta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari