Odlazak pred Muzej Jugoslavije, slušanje pisaca i razgovori s njima, posebno je iskustvo. Teme koje se otvore nisu uvijek lake, ali je uvijek zanimljivo i mislim da je upravo taj spoj ono što čini ovaj festival drugačijim i uspješnim. Ljude će uvijek zanimati priče. Pisci ih često dobro i čitaju. Već tri godine organizacija koju vodim, forumZFD partner je Udruženja KROKODIL. Posvećenost njihovog malog tima je druga, ili možda najvažnija komponenta uspjeha Festivala. Kada su me prvi put pozvali na sastanak, Vladimir Arsenijević i Ana Grmuša Pejović, osjećala sam se kao da ću upoznati Rolingstounse. «U potpalublju» je jedna od mojih najdražih knjiga.

Sutra nastavljamo priču o jezicima i nacionalizmima na postjugoslovenskom prostoru pitanjem iz naslova knjige Ranka Bugarskog «Govorite li zajednički?», koju smo zajednički objavili u izdanju Biblioteke XX vek. Dijelimo snažno uverenje da se na govornom području nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika i dalje komunicira na zajedničkom jeziku. To su potvrdili ugledni lingvisti, ali i desetine hiljada potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku koja je izazvala buru reakcija u javnosti. Nacionalističke političke elite, pobjednici tranzicije, nisu alergični samo na pojam zajedničkog jer svoj položaj duguju podjelama i razdvajanjima. Istina, makar ona bila bjelodano jasna kao ova da se Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Crnogorci besprijekorno razumiju, subverzivna je. Ukoliko povjerujemo sopstvenim ušima i očima, a ne mitovima i lažima serviranim kroz medije, shvatićemo da smo gladni na ta četiri ili jednom jeziku i da je mantra o progresu samo obmana. To bi moglo biti opasno.

Prolom je oblaka i to prijeti da pokvari otvaranje jubilarnog, desetog KROKODIL-a. Organizatori ga, njima svojstvenom magijom, uspijevaju prepakovati u bivši Dom sindikata. Drugačije je nego pred Muzejom na otvorenom, ali je svečano i lijepo.

Subota, 16. jun

Žurim na probu u Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP). Bobo Jelčić, gostujući reditelj iz Zagreba i Mostara, nakon desetogodišnjih dogovaranja radi autorski projekat po motivima filma «Zašto je poludeo gospodin R» Rajnera Fasbindera.

Bobin teatar uvijek tretira neuralgične tačke mjesta i vremena, društva u kojem nastaje. Radnja filma Zašto je poludeo Gospodin R. događa se u Zapadnoj Njemačkoj krajem šezdesetih. Ta Njemačka je doživjela ekonomsko čudo, nezaposlenost ispod jedan posto – izobilje i konzumerizam dominantne su karakteristike trenutka. Oni zatomljuju društvenu debatu o političkoj odgovornosti za rat i zločine nacizma koju tih godina pokreće poslijeratna generacija Nijemaca, ali i ekstremni ljevičari i aktivisti, poput grupe Bader-Majnhof koja će bombama i otmicama probiti tišinu.

Fasbinderov tekst referira na tadašnju ekonomsko-političku situaciju, na način na koji i mi želimo da referiramo na našu danas i ovdje. Tekst ne govori direktno o ovdašnjoj situaciji, iako su neke sličnosti i analogije očigledne.

Zašto smo ga onda izabrali?! Zašto ne govorimo glasno i sa stavom o situaciji u današnjoj Srbiji? Srbiji poslije pokrenutih i izgubljenih ratova, leševa koji su isplivali iz naših jezera, Srbiji koju nije briga za hiljade još uvijek nestalih čija je sudbina jasna, iako nepoznata, Srbiji koja stari, koja se ne buni ni kad nam potezi političkih lidera najgrublje vrijeđaju dostojanstvo i inteligenciju, Srbiji nepriznatih veterana koji ubijaju najbliže, sebe, ili prose našim ulicama…

U jednom od tekstova koje smo Bobo i ja pisali kako bi ih interpolirali u tkivo predstave, i on se bavi ovim pitanjem.

Želimo biti lica iz ovog vremena, a zapravo nemamo hrabrosti biti to, te igramo neki davno zaboravljeni film koji nas samo podsjeća ko smo i gdje se nalazimo, podsjeća nas na hrabrost jednog davno preminulog gospodina koji je doista te hrabrosti imao na bacanje. I to je istina: mi nemamo što reći ili ne znamo kako ili se naprosto bojimo. Po svaku cijenu hoćemo biti suvremeni, ali ko to neće. Tako da se gubimo u estetizaciji i promišljenosti svoga pristupa, a zapravo se ne bavimo onime čime bi trebalo da se bavimo. Naša zemlja grca u problemima, od socijalnih do nacionalnih, plate su sve manje, a stanovništvo se osipa i odlazi…“

Može li teatar koji polazi od ovih premisa biti aktualan, direktan i provokativan do mjere da pokrene neku društvenu debatu? Može li tu Fasbinder pomoći? Znači li nešto pozorište koje potvrđuje da smo svjesni političke situacije i svih njenih posljedica i da ipak reagujemo na nepravilnosti i nepravde koje iz nje proizilaze? Znači li to ikome išta?

Ekipa ove predstave duboko vjeruje da znači. Od Borisa Isakovića učim o teatru kao da sam ponovo na Akademiji. Iz probe u probu svjedočim kako duboko promišljenim izborom glumačkih sredstava na scenu donosi istinu, a ne interpretaciju. Kaže da ga ovaj proces raduje baš zato što ne mora ništa da pravi, već da da ono što je tu, baš u tom specifičnom scenskom trenutku. Privilegija je gledati ga kako predano istražuje, ne pristaje na laka rješenja, ne odustaje dok svaki pokret nije za njega logičan i tačan. Nataša Tapušković, od prve do današnje probe, potvrđuje da je baš ovakav teatar njena umjetnička šoljica čaja. Natašina preciznost, stabilnost, a razigranost, uz posvećenost partnerskoj igri, stub su ove predstave. Moderna, laka gluma bez glume Dubravke Kovjanić me raduje, ali činjenica da radim sa doajenima jugoslovenskog filma i teatra Vesnom Čipčić, Brankom Cvejićem i Feđom Stojanovićem. Za moje roditelje mislim da je baš to mjera uspjeha. Za mene je ovaj projekat poseban i jer prvi put sarađujem sa Milanom Marićem, kog pratim od studentskih filmova. On je jedan od najtalentovanijih glumaca mlađe generacije na ovim prostorima i to uloga u ruskom filmu «Dovlatov» potvrđuje, kao i to kako radi na ovoj predstavi. Mnogo puta sam gledala Bojana Dimitrijevića u JDP-u, ali nikad ovakvog. Jelena Stupljanin, sa kojom sam željela raditi još na Hipermneziji, potvrđuje da je i načinom mišljenja i načinom igre pravi izbor za ovakve projekte.

Nedelja, 17. jun

Dolazak kolega iz struke na probu otvara pitanje da li je naš način uvođenja srbijanske zbilje kroz govore predsjednika Vučića sa TV-a u dnevnoj sobi gospodina i gospođe R primjeren, radi li za predstavu, pretvara li njega u protagonistu koji će zasjeniti sve. Još uvijek ne znamo tačan kraj predstave, ali vjerujemo da baš on, i baš ti tonski isječci moraju da se čuju i kontekstualizuju Fasbinderovu priču u današnju Srbiju.

Zaokupljena pozorištem, propuštam prvu debatu u okviru novog partnerskog projekta KROKODIL-a i forumZFD-a, «Istoričari protiv revizionizma», koji se fokusira na manipulaciju istorijom, a suvereno ga vode Dubravka Stojanović i moj kolega Srđan Hercigonja.

Ova sedmica je posebna za mali tim beogradskog forumZFD-a. Nas je troje u programskom dijelu i za publiku, pored premijere, spremamo i tu važnu konferenciju, susret istoričara iz regiona, kao i tribinu pod nazivom „Zamrznuto Kosovo – Od Gazimestana do Narodnog muzeja“, u saradnji sa Peščanikom. Od kad je poznajem, Vjeri Ruljić govorim da bih s njom radila i mogla sve. Nivo profesionalizma, posvećenosti i ljudskosti koji se rijetko sreće. Idealan saradnik, divan prijatelj.

Ponedeljak, 18. jun

Na konferenciji za štampu ekipa jednoglasno opisuje proces kao čistu radost i najljepšu potvrdu kolektivnog duha teatra, bez kog zapravo nema izvrsnih rezultata. Nataša Tapušković Bobin pozorišni metod zove delikatno subverzivnim. Izvrsna dijagnoza.

Danas je završena moja odjevna kombinacija za premijeru. Odabrala sam je još na reviji «Drugarice» koju je inspirisana partizankama i ženama u socijalizmu napravila kreatorka Aleksandra Lalić. Talent, mašta, lucidnost moje prijateljice čine važne trenutke lijepim i sa stilom.

Utorak, 19. jun

Ne stižem pisati dnevnik. Jutarnja proba i pretpremijera za publiku. Ljudi kojima vjerujem gledaju odličnu izvedbu. Aplauz je dug, glumci se nekoliko puta vraćaju na scenu. Dugi su i zanimljivi i razgovori poslije, predstava je podstakla i debate koje smo očekivali i neke koje nismo. Pojedina mjesta na kojima se publika smije i aplaudira za mene su neočekivana, tim se posebno bavimo.

Srijeda, 20. jun

Premijera. Umirem od treme, zovem redom glumce i reditelja, oni se čini mirnijim. To me hrabri. Dan provodim sa Aleksandrom, Vjerom i Srđanom. Oni su predstavu gledali juče, danas su na debati o Kosovu. Na premijeru dolaze moji roditelji, sestra i njeni klinci. Premijerna izvedba je za notu uzdržanija. Aplauzi nisu.

Porodici se predstava dopala, ali kao da su više ponosni nego oduševljeni. Borisova i Natašina glumačka kreacija ih je ostavila bez daha, tu su mišljenja nepodijeljena. Moja trinaestogodišnja sestrična Lara, koja bi možda htjela biti glumica, ima najzanimljivija pitanja i komentare. Vraćam se ekipi na slavlje, atmosfera u glumačkom salonu je vedra, ova publika je baš oduševljena. Ljudi prilaze da čestitaju i izgovaraju riječi kao: remek-djelo, tektonski poremećaj u teatru, ulaznica za teatarski 21. vijek… Cijela ekipa je ozarena, reditelj, glumci, scenograf Aleksandar Denić, naš takozvani kostimski sektor kog je vodila darovita i inteligentna Maja Mirković…Mislim da sam u ovom procesu stekla neke divne, nove prijatelje i duboko vjerujem da će nastavaka saradnje biti. Mora. Prepoznali smo se.

Četvrtak, 21. jun

Dan za odmor i prvu reprizu. Puna sala, dug aplauz. Svi smo pomalo umorni, ali sasvim zadovoljni. Bobo Jelčić je morao nazad u Zagreb. Strašno nedostaje. Kao prijatelj, ali i kao umjetnik koji na suvremen, direktan, inteligentan, duhovit i šarmantan način otvara suštinski važne teme. Toliko lak za komunikaciju, nepretenciozan i otvoren za koautorstvo, a sasvim svoj i autentičan. Način na koji pravi predstavu i rezultat na kraju, potvrda su da teatar kakav sanjam postoji. Uvijek bih bila njegova dramaturškinja.

Petak, 22. jun

Ove sedmice stvarno je imalo smisla voditi dnevnik i sačuvati detalje od zaborava. Hvala Danasu.

Autorka je programska direktorka Foruma ZDF