Beograd će u utorak biti u prilici da čuje i vidi jednu pravu zvezdu američkih prestižnih visokih škola, profesora Stivena Grinblata sa Univerziteta Harvard, rodonačelnika novog istorizma, jednog od najznačajnijih pravaca postmoderne/poststrukturalističke teorije književnosti.

U pitanju nje autor koji je osamdesetih godina dvadesetog veka svojim originalnim tumačenjima Šekspira i kulture ranog modernog doba doveo do velikog preokreta u shvatanju književnosti, kulture, kolektivnih i ličnih identiteta u renesansi. Baveći se ne samo književnim već i društvenim i političkim aspektima umetnosti, znanja i moći, spajajući Fukoovu teoriju istorije i kulturnu antropolgiju Kliforda Gerca, Grinblat je ostvario veliki uticaj kako na teoriju književnosti i tumačenja Šekspira tako i na teorijska ispitivanja fenomena politike i kulture. Pored niza studija posvećenih Šekspiru, književnosti i kulturi ranog modernog doba u Evropi, Severnoj i Južnoj Americi, napisao je i biografiju Vilijama Šekspira Vil iz Stratforda: kako je Šekspir postao Šekspir (2004), i dramu Kardenio (2008), u saradnji s američkim dramskim piscem Čarlsom Mijem. Pored svega toga, Grinblat, koji je osamdesetih i devedestih godina palio i žario i na katedrama drugih unverziteta u Americi, ali i širom sveta, kao gostujući profesor oko koga su se fakulteti otimali i koji je pokrenuo otvaranje katedri sličnih onoj koju je sam osnovao, u svojim mladim danima svoj zvezdani potencijal iskazao je i na drugim poljima. Kao zanimljivosti iz njegove biografije navode se saradnja sa jednom velikom muzičkom zvezdom, krajem šezdesetih, Artom Garfanklom, kao i sa nekim od članova čuvenog Letećeg cirkusa Monti Pajtona.

Grinblat će u Beogradu svoje gostovanje početi predavanjem „Šekspirova autonomija“ u Narodnoj biblioteci Srbije u 18 sati, a potom će u 20 sati u Domu omladine biti izvedena predstva „Šekspir: Izgubljeno/ nađeno“ po njegovoj drami „Kardenio“.

Svoju posetu Beogradu započećete predavanjem u Narodnoj biblioteci Srbije naslovljenim „Šekspirova autonomija“. Na prvi pogled izgleda kao da to predavanje izlazi izvan okvira novog istorizma. Da li je tako?

– Novi istorizam nije dogmatska teorija; to je istraživanje odnosa između umetničkih dela, ljudi koji ih stvaraju i onih koji ih primaju. U srcu tog odnosa je pitanje autonomije: koliko slobode umetnik ima? Koja ograničenja, estetska ili etička, postoje kada je u pitanju imaginacija? Predavanje koje ću držati u Beogradu tiče se Šekspirovog osećaja za sopstvenu slobodu i ograničenja.

Kako iz današnje perspektive vidite novi istorizam? Kakav je njegov doprinos proučavanju književnosti i kulture uopšte?

– Novi istorizam je interpretiran na različite načine, od obnovljenog antikvarijanizma (prenaučni pristup proučavanju prošlosti iz 16. veka, prim. I. M.) do strogog poststrukturalističkog poricanja individualnog delovanja. Mene je zanimala kulturna mobilnost – šta je potrebno da bi dela mašte počela da kruže?

Kroz novi istorizam došli ste do zaključka koji iznova intrigira proučavaoce književnosti, ali i drugih umetnosti – da nešto estetski brlijantno istovremeno može da bude etički uznemirujuće. Koliko su zapravo etičke kategorije obavezujuće za umetnost?

– Nema konačnih granica- dobro znamo da koje god se granice postave, neminovno će biti prekoračene- ali, umetnici (i njihova publika) neprestano preoblikuju svoje sopstveno osećanje granica, ali i granica koje im nameće kultura.

Pojam rezonantnosti zvuči gotovo univerzalno. Ipak, možete li malo da nam ga približite u kontekstu isprepeltenosti jednog književnog dela sa drugima, kao i sa kulturom uopšte?

– Kultura je mreža- ako povučete jednu nit, sve druge će zatreperiti. Veliki umetnici- i Šekspir kao najistaknutiji među njima – izgleda imaju taj nesvakidašnji dar da osete šta je važno. Kako drugačije objasniti to za kasni 16. i rani 17. vek u Engleskoj neobično Šekspirovo zanimanje za pitanje roda, odnosa između crnaca i belaca, antisemitizam, glasove ugnjetavanih.

Kada ste toliko dugo i predano upućeni na Sekspira, ne izgleda čudno da i sami poželite da napišete i dramu. Da li su “Kardeniu” Šekspirova biografija i delo poslužili i kao tema?

– Moj komad je deo mog šireg interesovanja za kulturnu mobilnost – šta se dešava kada se priče i načini naracije koji potiču sa određenog mesta i iz određenog vremena pojave u drugom, širem svetu? Ova razmena je u samom srcu Šekspirovog dostignuća: njegova dela su i nakon 400 godina neverovatno živa upravo zato što mogu s takvom lakoćom da prelaze granice. U „Kardeniju“ sam želeo da eksperimentišem sa tim kretanjem i izbliza posmatram šta se dešava.

Negde je navedeno da volite film “Zaljubljeni Šekspir”. Nedavno je realizovan i film “Anonimus” koji kao da je oslonjen na novi istorizam. Da li ste ga gledali i šta mislite o njegovom smelom rešenju kada je u pitanju autorstvo Šekspirovih dela?

– Nisam gledao film. Teorije o alternativnim autorstvima Šekspirovog dela su možda zabavna igra, ali su one upravo anti istorijske. Te teorije se suprotstavljaju moru dokaza i često su izraz fantazije u kojoj neko mora biti iz više socijalne klase ili boljeg obrazovanja da bi pisao komade – kao da mašta zahteva dokaz o aristokratskom poreklu ili visoka akademska zvanja. Ta ideja mi se čini potpuno apsurdnom.

Kada smo već kod drame i filma, kako je izgledala vaša saradnja sa članovima Letećeg cirkusa Montija Pajtona, koji je i ovde i vise nego poznat i omiljen? Šta je to zapravo bilo?

– Reč „saradnja” bila bi prejaka. Na Univerzitetu Kembridž sprijateljio sam se sa kolegom studentom Erikom Ajdlom koji je tada bio, i još uvek je, duhovit na divan i provokativan način. Erik me je uključio, i to na jedan posredan način, u rad grupe komičara koja se zvala „The Footlights” od kojih su neki kasnije učestvovali u stvaranju Monti Pajtona. Zbog tog prijateljstva, koje na moje zadovoljsto i danas traje, moje ime se povremeno pojavljivalo u ranim skečevima Monti Pajtona. Uvek me pomalo zbuni kad moje ime izazove toliko smeha kod publike!

Nedavno ste dobili američku Nacionalnu nagradu za književnost za delo koje hronološki prati otkriće drevnog rimskog epa koje je raspirilo renesansu i inspirisalo mnoge velike mislioce i u narednim vekovima. Da li u renesansnoj kniževnosti kao i u slikarstvu postoji nit koja povezuje nastanak renesense sa uticajem Istoka – Vizantije, koja je bila prirodni naslednik antičkog sveta?

– U vezi sa epikurejskom tradicijom, koja je centralna tema moje knjige, ključna veza sa Istokom je, rekao bih, kasnoantičko delo „Život Filozofa” Diogena Laertija. To delo, napisano na grčkom, postalo je poznato Zapadu tek posle pada Konstantinopolja kada su izbegli Grci oživeli svoj jezik tamo gde se govorio latinski.

Šta su specifičnosti engleske renesanse u odnosu na mediteranske zemlje, člime su uslovljene i na koji način su uticale na identitet renesansnog čoveka tog doba u Engleskoj?

– Renesansa je veoma kasno stigla u Englesku – više od veka pošto je procvetala u Italiji i drugim krajevima mediteranskog sveta – povezavši se veoma intenzivno sa reformacijom. Svi veliki engleski renesansni umetnici – Šekspir, Marlou, Don, Milton – bili su pod velikim uticajem Biblije prevedene na narodni jezik i preokupirani ključnim principima kalvinističke teologije.

Prevedene knjige

Izdavačka kuća Clio upravo je objavila Grinblatovu svojevremeno prekretničku studiju „Samooblikovanje u renesansi: od Mora do Šekspira“, koju će, zajedno sa autorom i profesorkom Filiološkog fakulteta Zoricom Bečanović Nikolić, te urednicom istoriografske edicije Polis Smiljom Marjanović Dušanić, predstaviti 29. novembra u podne u svojim prostorijama. Knjigu su prevele Nevena Mrđenović i Jelena Stakić. Pored ove, 2006. prevedena je i Grinblatova knjiga „Vil iz Stratforda: Kako je Šekspir postao Šekspir“ u izdanju PortaLibrisa, a Grinbaltovi tekstovi, kao i tekstovi o novom istorizmu mogu se pronaći i u časopisima i u antologiji „Novi istoricizam i kulturni materijalizam“, koju je priredio Zdenko Lešić, a 2003. objavila Narodna knjiga – Alfa.

Šekspir: Izgubljeno/nađeno

Predstava „Šekspir: izgubljeno/nađeno“ je deo međunarodnog pozorišnog projekta Kardenio, čiji je nosilac Univerzitet Harvard. Autor projekta, koji istražuje način na koji različite kulture interpretiraju isti dramski tekst, i koji je od 2008. izvođen u SAD, Indiji, Japanu, Brazilu, Južnoafričkoj Republici, Poljskoj, Hrvatskoj, Španiji, Egiptu i Turskoj, je sam Grinblat. Sve ove realizacije će, uključujući i beogradsku, 2012. godine biti prikazane na Festivalu svih Kardenija u Njujorku

Domaća adaptacija pod naslovom „Šekspir: Izgubljeno/nađeno“ je komedija o ljubavi, koja se odigrava tokom najljubavnijeg od svih dana – na venčanju. Na tom našem venčanju – da bi bilo zanimljivije – osim vina, muzike i sunčane Italije, tu su još i: Kardenio – Šekspirov izgubljeni komad, nepozvani gosti, neverstva u cigaret-pauzama, po žbunju i ispod stola, neočekivane prosidbe, plan za ubistvo, još vina, mladost i ludost, klimaks i botoks, trunka političke korektnosti i baš lepi kostimi. Predstavu režira Ivan Vuković, a među glumcima su: Milorad Damjanović, Nemanja Oliverić, Bane Jevtić, Suzana Lukić, Katarina Todović Krković, Andriana Tasić, Katarina Marković, Đorđe Marković, Vladimir Tešović, Jovana Filipović. Prevod i adaptacija: Dunja Dušanić. Kostim: Ljiljana Grujić. Muzika: Miroslav Radulović. Produkcija: Nina Mihaljinac i Miljan Peljević (Kulturakt). Osim 29. novembra, predstav će u DOB-u, moći da se pogleda i 11, 16. i 17. decembra.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari