Zloupotreba tolerancije (Dve neobične od više običnih ostavki1) 1Foto: Radenko Topalović

BITI NOVINAR – KAKO SAM POSTAO I O(P)STAO

Postavljali su omladinski listovi diljem SFRJ, ali i „ozbiljna štampa“ u Srbiji pred sam kraj 1985. pitanje zašto je glavni urednik NON-a (tj. ja) podneo ostavku. I imali su i odgovore o razlozima. Među njima je bilo i onih koji nisu bili moji razlozi, za koje nisam znao.

A posle svega, pa i posle toliko godina, uz nešto listanja dokumentacije, mogao bih da se složim da su i jedni i drugi, da, da, i oni koji nisu bili moji – bili stvarni. U najmanju ruku neobično i nejasno, ali izgleda da je u tome bila stvar. Da bude nejasno, pa tek onda „neobično“ kako je na više mesta napisao, najpre NON-ov dopisnik iz unutrašnjosti SR, a potom novinar ljubljanske „Mladine“ .

U prilikama, ređim, kad se ova afera pominjala među kolegama koji su joj prisustvovali (i u njoj učestvovali!) ubeđeno sam tvrdio da razlog nije bio politički – prozivke zbog „nestašluka“ politički problematičnih i kako se govorilo „neprihvatljiivih“ tekstova. Naprotiv, kao „šef“ redakcije po Zakonu Radne jedinice (RJ) unutar Radne zajednice (RZ) stručnih službi omladinske organizacije (SSO Srbije) u jednom trenutku nisam mogao da uspostavim odgovornost i radnu disciplinu zaposlenih, ne samo novinara.

Redakcija je imala trostruki status: uređivanje je regulisao zakon o informisanju i uređivački koncept; politika (omladinska) ju je „dodirivala“ i po tome što je bila organ SSO. Glavni uredniik „po funkciji“ bio je član Predsedništva omladine, a zaposleni su podlegali i Zakonu o udruženom radu. Za vreme mog glodurstva usvojeno je da se i novinari i urednici imenuju odlukama Predsedništva, a ne konkursom Radne zajednice (RZ), koja je samo sprovodila imenovanje do radnog odnosa. Bio sam ponosan na ovu odluku jer je poštovala specifičnosti (i autonomiju) novinarskog rada. Radno vreme novinara je počinjalo u 9 h, a ne u 7.30 kao za „prateće“ službe, ali se novinarski rad usklađivao sa rokovima za putovanja, štampu, godišnji odmori su se planirali u skladu sa potrebama uređivanja, a ne birokratski od-do.

E, tu su se dešavale sitnije i krupnije „zlupotrebe“, i zloupotrebe tolerantnosti „šefa RJ“ – tipa daktilografkinja sama, bez pitanja uzme pauzu, ili je produži do u beskonačno. Ne želim da je kaznim, opominjem je ona se breca… Novinaru/uredniku odobrim da odmor koristi u pomerenom terminu u odnosu na rešenje birokrata iz RZ, a po povratku saznam da je bio u inostranstvu, a da mi ni pomenuo nije (šta bi bilo da mu se nešto desilo!?)

Jednom, posle krečenja i delimičnog renoviranja prostorija, predložim da radi uštede sami organizujemo akciju čišćenja i pretumbavanja „mobilijara“, svi se slože, i svi rade, jedan nas zeza. Opomenem ga, počne da se žesti i na kraju me – gađa stolicom. (Raspravili smo to dugo potom, jednom na Fejsbuku – nije bila ostavka zbog „nepodobnog“ teksta, već što si me onda gađao stolicom.)

Dakle, i do danas sam tvrdio da je razlog u sledećem – džaba kao glodur izađem na kraj sa ideološkim komisijama Partije, SSRN, SSO, dobijemo dobro mišljenje Izdavačkog saveta kad ne mogu da udžuapim – daktilografkinju.

Tako sam mislio uprkos tome što me jednom bivši prvi omladinac Srbije pitao da li znam šta je bila „cena moje ostavke“, a na moje čuđenje dodao da „taj i taj i još taj i taj postanu to i to“. Stvarno se to desilo, ali bio sam ubeđen i dalje da je odluka bila – lična. (Objašnjenje „bočnih“ razloga u sledećem broju.)

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari