Ko je partizan pored Vladimira Nazora? 1

Iako marginalizovan, Vicko Krstulović je bio od tolikog ugleda kod naroda u Dalmaciji da je samo njegovo prisustvo predstavljalo jednu od prepreka u rušenju Jugoslavije, i socijalizma.

 Zbog toga prilika je da se ukaže na okolnosti njegove smrti, koja se dogodila pre 30 godina, 28. septembra 1988.

Teme iz istorije Jugoslavije aktuelne su i skoro tri decenije posle njenog raspada. Polarizacija stavova se u većini slučajeva odvija se u odnosu prema Narodnooslobodilačkom pokretu i borbi, koja je rezultirala socijalnom revolucijom i uspostavom države koja je započela izgradnju socijalističkog društva. Rušenje SFR Jugoslavije bilo je u svojoj suštini rušenje socijalizma, povratak na kapitalizam, ukidanjem oblika društvene svojine. Za razliku od pokušaja ostvarenja ideje samoupravne demokratije, primenjen je vladajući obrazac višepartijske parlamentarne demokratije. Ceo taj proces povratka na staro podrazumevao je i promenu kompletne društvene svesti – uvođenje neoliberalne ideologije, povratak religije i uloge crkve, izbacivanje kritičkih metoda u društvenim naukama… Istoriografija je tako postala, pored radnika koji su ostali bez fabrika i prava na radno mesto pod suncem, najveća žrtva tranzicije. Istorijska nauka je postala poprište revizije, potrebe promene istorijskih tumačenja kako bi se opravdala nova, revizionistička vlast. Tako su danas u udžbenicima istorije partizani postali okupatori i nacionalni neprijatelji, a četnici i ustaše borci za slobodu, preteče današnje demokratije.

Jedna od najnovijih prilika da se javnosti dokaže istina o značaju NOB i stvarnom karakteru tadašnje kvislinške i današnje revizionističke vlasti, dogodila se nedavno povodom 75. godišnjice proglašenja Deklaracije ZAVNOH-a od 20. septembra/rujna 1943. o priključenju Dalamacije i Istre matici, Hrvatskoj u kojoj je rečeno:

1. Proglašuju se ništetnim svi ugovori, paktovi i konvencije, koje su razne velikosrpske vlade sklopile s Italijom, s kojima su hrvatski krajevi Istra, Rijeka, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo i ostali kvarnerski otoci predani Italiji.

2. Proglašuju se ništetnim svi ugovori, paktovi i konvencije, sklopljeni između izdajnika hrvatskog naroda i talijanske vlade, kojima su dijelovi Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja, Dalmacije i dalmatinski otoci predani Italiji.

3. Svi spomenuti hrvatski krajevi, tj. Istra, Rijeka, Zadar, anektirani dijelovi Hrvatskog Primorja, Gorskog Kotara, Dalmacije i svi Jadranski otoci (uključivši ovamo i Lastovo, Cres, Lošinj i druge), priključuju se matici zemlji – Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj, bratskoj zajednici naroda Jugoslavije, za koju se naši narodi bore

Treba primetiti da su tu Deklaraciju Tito i CK KPJ planirali za drugo zasedanje AVNOJA u Jajcu, smatrajući to jugoslovenskim, državnim pitanjem. Postojala je tu i prepiska sa kritikom hrvatskog partijskog rukovodstva što je požurilo sa ovom odlukom. Iz današnje perspektive, vidimo da je to za njih ipak bila dalekovida odluka.

Na društvenim mrežama, FB profilima i portalima u Hrvatskoj, ovom činjenicom iz istorije NOB se nastojalo afirmisati borbu partizana kao stvarnu patriotsku, za razliku od Pavelićeve koja je bila izdajnička i na tom primeru prepuštanja primorskih krajeva fašističkoj Italiji, a čija se rehabilitacija sve očiglednije odvija u Hrvatskoj. Na jednom od njih pojavila se i poznata fotografija kad je oduševljeni narod u Splitu proslavljao formiranje prve narodne vlade, u Splitu 14. aprila 1945. Na toj fotografiji Vladimir Nazor je zajedno sa Vickom Krstulovićem u partizanskoj uniformi… ali se Vickovo ime u pratećem tekstu i komentarima ne pominje. Slučajno, ili ne?

Današnji primer njegovog izostajanja ukazuje na dublju prirodu razloga za to. Ovaj gaf je primer kako se u aktuelnoj borbi za istinu protiv vladajućeg revizionizma, zadržavaju matrice nekih istorijskih priča revidiranih još u prethodna socijalistička vremena. Naime, ime i istorijska uloga dalmatinskog revolucionara Vicka Krstulovića bili su nepoželjni i pre četiri decenije.

U vreme stvaranja kulta ličnosti, kad su se sve zasluge pripisivale Vođi, nije bilo podobno isticanje mnogih zasluga njegovih najbližih saboraca. Kada je VK u pitanju navešćemo samo dva primera. Odbijanje da izvrše naredbu i pritisak VK i njegovog štaba IX dalmatinske divizije na Tita da promeni odluku VŠ u IV ofanzivi da ranjenici ostanu na desnoj strani Neretve i krenu prema zapadu rezultiralo je čuvenom Bitkom za ranjenike u kojoj je taj manevar pripisan Titovoj genijalnosti. Druga ključna situacija je bila, opet, u Vickovom odbijanju naredbi iz VŠ, u januaru 1944, da napusti ostrvo Vis – da bi ispostavilo kako je upravo Vicko na Visu pripremio i obezbedio stvaranje odskočne daske za izlazak Nove Jugoslavije u svet. Što iz kontinentalnih šuma i pećina nije bilo moguće.

U današnjoj Hrvatskoj sve što ima predznak Jugoslavije, blago rečeno, nije poželjno. Osim jugoslovenstva, Vicko Krstulović ima još jedan greh. Na jednoj fotografiji iz početka 1942. sa snežne Dinare, iznad komandanta Vicka i nekoliko desetina partizana, vijori se samo jedna zastava. Crvena. Proleterska. To je tada odmah primećeno i ubrzo je stigla direktiva da se moraju nositi nacionalne zastave, sa petokrakom. Ove dve karakteristike, jugoslovenstvo i komunizam (bio je član sa najdužim stažom u KPJ-SKJ – od 1922) pratile su Vicka Krstulovića kroz ceo rat i borbu, a kako je vreme prolazilo, to su mu bile sve više otežavajuće okolnosti i udaljavale ga od vladajući krugova. Pogotovo je za svaku vlast bio problematičan “komunizam” Vicka Krstulovića. To nije bio komunizam staljinističkog, dogmatskog tipa koji je uvek bilo lako diskvalifikovati. Vicko se formirao uz svog oca Marka, socijalistu iz vremena pre Prvog svetskog rata, kada nije još postojao ni SSSR, ni Staljin, ni Jugoslavija, ni Tito. Vicko se nije školovao na partijskim kursevima Kominterne. Njegovo socijalističko opredeljenje bilo je izvorno i ono se može uporediti pre svega sa evrokomunizmom koje se u 70-tim godinama XX veka pojavio u Italiji i Francuskoj. Evrokomunizam je bio prvorazredna opasnost kako za osvajački pohod neoliberalizma M. Tačer i R. Regana, tako i za okoštale, dogmatske, staljinističke ideološke i ekonomske koncepte ne samo u Istočnom bloku, nego i u samoj SFRJ.

Iako marginalizovan, Vicko Krstulović je bio od tolikog ugleda kod naroda u Dalmaciji da je samo njegovo prisustvo predstavljalo jednu od prepreka u nacionalističkom rušenju Jugoslavije, i socijalizma. Zbog toga, prilika je da se ukaže na okolnosti njegove smrti, koja se dogodila pre 30 godina, 28. septembra 1988. Preminuo je Vojnoj bolnici u Splitu gde se lečio zbog problema sa kolenom. Primenjena je terapija elektroforeze, iako se znalo da ima ugrađen pejs mejker. I laiku je poznato da je to ubistveno. Porodica nikada nije dobila uobičajeni lekarski izveštaj o uzrocima Vickove smrti, kao što nije dobila ni izveštaj Skotland jarda o smrti Vickovog sina Maksima, u Londonu 1974. A dr Zvonimir Ditrih, šef Vojne bolnice u Splitu, kasnije je dobio nagradu grada Splita za životno delo.

I pored objavljivanja tri toma Memoara VK (Mostart, 2012-2014), njihovim prećutkivanjem i izostanakom naučne recepcije, izbegavanjem pominjanja Vicka Krstulovića i u Hrvatskoj, i u Srbiji, ustvari se priznaje opasnost i subverzivni kapacitet koji ovo ime i danas nosi. Nova ljevica u Hrvatskoj kao i odgovarajuće ideološke grupacije u Srbiji, koje nose levičarski predznak, i pored neskrivenih simpatija, u svojim programima zaziru upravo od ova dva pojma – jugoslavenstva kao antinacionalističke ideje, i socijalizma koji podrazumeva sasvim drugačije društvo od postojećeg neoliberalnog privida demokratije. I, socijalizam i Jugoslavija se tako premeštaju u sferu nostalgije, ili nemoguće utopije.

Umesto da se ozbiljnim naučnim radom istoričari, sociolozi, ekonomisti, bave izučavanjem svih oblasti transformacije jugoslovenskog društva, od uspona, vrhunskih dometa do sunovrata, uglavnom se i dan danas ponavljaju propagandističke izmišljotine koje imaju jedini cilj da perod 1945-1990. diskredituju i zaborave. “Jadranska orijentacija Jugoslavije” (1967) bilo je delo Vicka Krstulovića koje je nudilo drugačiju koncepciju ekonomskog razvoja od zvanične, po nacionalnim državama rascepkane Jugoslavije. Danas, istoričari se bave stereotipima, naprimer, poput onog da su Srbi dobili Narodnooslobodilački rat, a da je uloga ostalih naroda bila minimalna. Tako se dešava da jedan doktor istorijskih nauka (i podpredsednik jedne političke partije) trabunja o “jadranskoj nostalgiji” u Srba koja dopire čak do žala za dalmatinskim oblastima koje prodao Car Dušan i ponavlja nebuloze iz sredine osamdesetih izjavom da su Istru i Trst oslobodili srbijanski partizani. A činjenica je da je tim pravcem nastupala Četvrta armija, sastavljenja od boraca Dalmacije i Slovenije, najjača armija NOVJ koja je u svom sastavu imala sva tri roda, osim pešadije, mornaricu i avijaciju. Srbijanske divizije su išle preko Slavonije, Zagreba, na Dravu. Njegove kolege istoričari ćute. Niko ga nije demantovao, niti mu se usprotivio.

Najnoviji skandal je da Srpska pravoslavna crkva nelegalno, u Nacionalnom parku na Tjentištu, pored grobnice ubijenih 1.000 ranjenika i čuvenog spomenika, počinje da gradi crkvu! Ne obazirući se na to što su partizani, sa crvenim petokrakama, bili po opredeljenju Jugosloveni, mešovitog nacionalnog i verskog sastava, a većinom Dalmatinci!

Nižu se jedan za drugim neverovatni “podvizi” neofašista, izjave političara i njihove “naučne” i crkvene kamarile, u tolikoj meri da položaj istine izgleda beznadežno. I biće beznadežno dogod se bude ćutalo, prećutkivalo, i živelo od neke sinekure, državne ili “projektne”, u simbiozi i međusobnoj toleranciji sa lažima, mržnjom i nasiljem.

Autor je urednik u IP “Mostart”

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari