Na raskršću 1

Petak, 15. mart: Petak je nekako dan koji sam oduvek najviše volela.

Posebno petak veče, koje je mirisalo na vikend, na izlaske, na provod… Od 11. januara više nemam dilemu kako ću da provedem to moje posebno veče. Svakog petka u 18 časova na Trgu kralja Milana imam “ sastanak“ sa protestom „Za Niš bez straha – 1 od 5 miliona“.

I ovog petka žurim ka centralnom gradskom trgu u Nišu. I dok idem Voždovom ulicom kroz glavu mi lete misli o tome koliko sam puta kao novinarka pratila različite građanske proteste na tom istom trgu. Ne znam im tačan broj, ali sam sigurna da bih isto toliko puta bila na protestu i kao građanka Vesna Torović.

Sećam se koliko je bilo hladno na Trgu u nedovršenoj zgradi (danas je tu Mekdonalds restoran) odakle sam kao novinarka pratila proteste. Kako je šibao vetar te zime 96/97… Al bilo je uvek toplo oko srca. Postojala je nada.

I uvek mi je hladno kad prođem tuda. Ne samo zbog sećanja na smrzavanje.

I kad god se radi o građanskim protestima, ja se nekako osećam kao da sam organizator. Sve me je strah da neće biti dovoljno ljudi, da će trg biti poluprazan…

Stalno pitam moje prijatelje i poznanike zašto ne dolaze da protestuju jer pouzdano znam da ne podnose aktuelnu vlast. „Umorili smo se“, odgovara mi većina. Ne znam šta da im odgovorim. Možda su u pravu.

I, naravno, i ovog petka na protestu na trgu nije bilo mnogo ljudi. To me je oneraspoložilo.

Kasnije te večeri gledala sam na pozorišnom festivalu balkanskog kulturnog prostora „Teatar na raskršću“ predstavu „Balkanski špijun“ Narodnog pozorišta iz Beograda.

Nisam očekivala da će glumac LJubomir Bandović glumački moći da nadmaši barda Danila Batu Stojkovića.

Ponosno sam se setila da sam davne 1995. godine kao novinar početnik uspela da dobijem intervju od Stojkovića, iako tada nije govorio za medije. Valjda mu je bilo simpatično što sam mu zbunjeno na vratima glumačke garderobe, u kojoj je po tradiciji pred predstavu igrao tablić sa Bogdanom Diklićem, u 20 časova rekla: „Dobar dan, ja sam novinarka.“ Pogledao me je, i onim svojim dubokim glasom rekao da dođem posle predstave da mi da intervju.

To nije bio intervju, bila je to životna lekcija o prijateljstvu, životu, ljudima koju mi je podarila glumačka legenda.

– Biti nekome prijatelj je najteža stvar na svetu. Zapamti to – rekao mi je tada Bata Stojković.

Kako godine prolaze sve više shvatam koliko je bio u pravu.

Subota, 16. mart

Sasvim obično martovsko subotnje veče. Ipak, kad sam iz Narodnog pozorišta stigla kući, zatekla me je vest da je deo demonstranata upao u RTS. Bez daha sam na N1 gledala sve što se događa. Strepela da ne dođe do nekih većih sukoba između građana i policije.

I tako sve do nekih tri ujutro. I sve vreme mi se nekako vrtela misao da li je to dobar način. S jedne strane, jeste da protestne šetnje dođu kao neke žurke. Sve u fazonu „Ajd, brt, da puštamo muziku kod RTS-a“.

Ali, nisam nikad bila za nasilna rešenja, te nisam sigurna da ovakvi potezi mogu da pomognu opoziciji u borbi protiv aktuelne naprednjačke vlasti.

I sve vreme sam čitala šta pišu tviteraši. Što reče neki lik: „Vama bre ništa nije dobro. Kad se nude protestne šetnje, hoćete radikalizaciju protesta. E kad se to dogodi, onda vi kritikujete. Ma ko će Srbima da ugodi.“

Nedelja, 17. mart

Čim sam otvorila oči tog nedeljnog jutra sačekalo me je podsećanje da su na taj dan pre 15 godina neki Albanci ubijali Srbe i rušili srpske manastire na Kosovu i Metohiji.

I uvek me te slike stradanja srpskog naroda na Kosovu dodatno potresu. Isto kao što me je duboko povređivalo stradanje albanskog naroda. U mojoj glavi sve žrtve su iste i nemaju nikakve veze sa nacijom, veroispovešću, bojom kože…

I zapitah se onako bunovna šta će biti sa manastirom Visoki Dečani. Meni, koja nemam nikakve lične i porodične veze sa Kosovom, Dečani dođu kao simbol svega što je srpsko, koje država Srbija mora da sačuva na Kosovu.

Prošle jeseni sam zanemela pred lepotom i duhovnosti tog najlepšeg srpskog pravoslavnog manastira. Videla sam malo sveta, i obišla mnogo prelepih kulturno-istorijskih dragulja. Odavno nisam ostala bez daha kao u trenutku kad sam ugledala manastir Dečane.

Oko podneva sam gledala šta se dešava ispred Predsedništva na Andrićevom vencu u Beogradu. Malo je ljudi došlo da blokira tu zgradu, izgleda je većini Beograđana bilo važnije da uživaju na pretoplom martovskom suncu. Očekivano se završilo povlačenjem pobunjenih građana.

Hapšenje pojedinih demonstranata koji su upali u RTS, i među njima gimnazijalca Pavla Cvejića (18), opet je pokazalo svu nemoć režima Aleksandra Vučića. Ako je nekoga trebalo staviti iza rešetaka, onda su to lideri Saveza za Srbiju, pre svega Boška Obradovića i Dragana Đilasa. Međutim, očigledno je da je predsednik Srbije izračunao da bi onda Obradović i Đilas bili mučenici, pa bi možda izazvali empatiju i kod onih građana koji ih baš i ne vole.

Kao utisak dana ostaće mi fotografija majke jednog od uhapšenih mladića koja je sedela na ulici ispred kordona policije.

Ukratko, ta fotka je Srbija bez reči.

Ponedeljak, 18. mart

Protest učenika Filološke gimnazije u Beogradu zbog hapšenja njihovog druga Pavla mi je ulio novu nadu da mladi u Srbiji ipak imaju glavu za razmišljanje i da ih se tiču i društveni problemi.

Završno takmičarsko veče festivala „Teatar na raskršću“. Odavno me neka predstava nije tako oborila s nogu kao što je „Sumrak bogova“, u režiji Dalibora Matinića, Slovenskog narodnog gledališća Maribor. U priči o stalnoj potrebi da se bori protiv ljudskog zla sjajne role su imali glumci Nataša Matjašec Rošker i mladi Petja Labović.

Utorak, 19. mart

Završen je prvi festival „Teatar na raskršću“. Nagrade su podeljene, svetla na pozornici Narodnog pozorišta Niš su pogašena.

Niška publika je imala prilike u zvaničnoj konkurenciji da vidi osam predstava iz skoro svih balkanskih zemalja, i jednu u čast pobednika. Prepuna pozorišna sala svake večeri govori o tome da je festival uspeo.

Niš je prethodne sedmice bio teatarski centar na Balkanu. Gosti nisu bili samo glumci, nego i pozorišni teoretičari, kritičari, novinari… Posle dužeg vremena u Nišu se pojavila i hrvatska glumica Mia Begović, koja je bila predsednica stručnog žirija.

Drago mi je što je Niš dobio ovakav festival jer je balkanskom prostoru, koji je uvek na raskršću, neophodan ovakav vid pozorišnog susretanja.

Sreda, 20. mart

Konačna presuda Haškog tribunala Radovanu Karadžiću, prema kojoj je osuđen na doživotni zatvor, nekako me je rastužila. Ne zato što smatram da Karadžić nije ratni zločinac i da nije odgovoran za ubijanje ogromnog broja Bošnjaka u Srebrenici. Kriv je i treba da bude osuđen. Ali nedopustivo je da je taj međunarodni sud oslobodio krivice Nasera Orića, za koga se smatra da jedan od najodgovornijih za ubijanje Srba u Bosni.

Očigledno je da kao što svi ljudi nisu jednaki, tako da ni za sve ratne zločince ne važi ista pravda.

Četvrtak, 21. mart

Mojoj sreći nije bilo kraja kad sam Žućka ugledala na travnjaku u Ulici Božidara Adžije. Inače, ta ulica ne postoji u zvaničnom popisu niških ulica, jer je pre više godina promenila naziv u Dragiše Cvetkovića. Međutim, za većinu starih Nišlija ta će ulica uvek biti Božidar Adžijina ulica. Iako mnogi od njih i ne znaju ko je bio taj lik, misle da je bio neki partizan. A Adžija je bio pravnik, levičar i antifašista iz Zagreba, koji je streljan u Maksimirskoj šumi 1941. godine.

Žućko je pas lutalica koji više od osam godina živi u Božidar Adžijinoj ulici. On je jedan od pasa čuvara te ulice. Nedavno su ga „priveli“ šinteri jer ga je neko od stanara te ulice nepravedno optužio da je napao neke ljude.

Pošto Niš nema azil za pse, iako se godinama taj problem uvrštava kao urgentna stvar koju grad Niš mora da se reši, Žućko je posle 15 dana vraćen na niške ulice.

Cela ova stvar sa Žućkom me je podsetila na Garfilda, mog prelepog žutog mačora lutalicu. I nije bio samo moj, na šta sam bila ljubomorna, jer su ga čuvali i hranili i dečko iz igraonice, prodavačica iz dragstora u mojoj zgradi, komšinica… Ipak, mene je najviše voleo.

Celog prošlog leta, jeseni i zime Garfild je bio neizbežan u dočekivanju njegovih voljenih ljudi ispred zgrade. Uvek je bio željan milovanja, ponekada i više od ukusnih krekerčića. Jedino nije voleo selfije, al uspevala sam da ga prevarim.

Garfilda je nedavno pregazio automobil u toj istoj Ulici Božidara Adžije. Još uvek sam tužna do neba i dalje.

Autorka je direktorka i odgovorna urednica portala Medijska kutija iz Niša

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari