Neposlušne stvari 1Foto: Nikolina Vezmar

Četvrtak, 13. maj: Neutešan sam kad mi se stvari otimaju iz ruku.

Uvek imam utisak da to čine svojom voljom. Otkazuju mi poslušnost koju podrazumevam. Iskaču mi iz džepova, same ostaju tamo gde ne mogu da ih nađem, skrivaju se i beže od mene. (Nisam kriv ja koji ih zaboravljam.) Kao u pesmi Grigora Viteza, Neposlušne stvari, ne imponuju mi, ne povlađuju. Ne volim kad me podsećaju da nisu dužne da mi budu na usluzi.

Susret dvoje na ulici: „Sad me ne prepoznajete bez maske“? Uz usiljen grohotan smeh.

Sa Rolijem na Kaleniću. „Pokrijte mu glavicu, da sačuva uši. Ne znate kakva promaja duva među tezgama. Evo, ja imam upalu već treći dan.“

Muškarac s detetom alarmira matrijarhat. Previše je krhak. Nikad nije dovoljno kvalifikovan. Sve generacije žena upućuju mi zabrinute poglede: „Sad će ga ispustiti!“ Neke ne oklevaju da upozore. Sledeća dobronamernica opominje da Roliju ipak treba da skinem kapu. „Njima je mnogo toplije nego nama. Ja znam, odgajila sam troje!“ Ubeđen sam da su i one koje se raspilave nad detetom potajne matrone. Evo jedne: „A da ga u nosiljci okrenete ovako, ka nama?“ „Više voli da gleda mene, barem zasad.“ „Ja reko: da se malko socijalizuje!“ I za kraj, neizbežno sažaljivo: „A majka je na poslu?“

„Sunce ti kalajisano“, dovikuju se klinci u Neimarskom parku. Jedina psovka za koju se sećam kad sam je usvojio. Negde sredinom 1980-ih, ujak me je terao da je ponovim više puta. Istog dana, barem po mom sećanju, naučio me je da pravim titovke od novinskog papira. Zašto sam ovu drugu tekovinu morao da zaboravim? Je li prva pretegla zato što mi je ušla na uši, a ne preko ruku?

Petak, 14. maj

U ilegalnoj kafani, u mrklom mraku, bez muzike, ljudi pristižu i zauzimaju mesta koja su prećutno već rezervisana za njih, i iako vlada žamor, nekako je prigušen. Osećam se kao Jevrejin na tavanu. Utom, drugi Bojan za stolom šapne: „Kao u porno bioskopu!“ „Partizan“, dodaje treći.

Subota, 15. maj

Barska stolica polazi i pada za staricom na pešačkom kod Hrama. Ona je gleda zapanjeno, kao da je neko nepristojno dete. Konobarica je ta koja pritrčava da je pridigne ispred automobila. (Opet neposlušne stvari!)

Kad sam u Handkeovoj Kradljivici voća pročitao kako seoski idiot nosi šik plavi sako, setio sam se da sam, pošavši za Arilje, na svirku Klota, zaboravio jaknu i nastavio da čitam.

I dalje prvo pitam „Odakle si?“ pa „Šta radiš?“: to se nikad neće promeniti.

Nedelja, 16. maj

I samo što mi je konobarica u centru Požege postavila podmetač za doručak, na njega je kanula prva kap kiše (i jedina).

Požega: železnička stanica na kojoj nema mesta za sedenje, osim u bašti kafane (koja ne radi).

Voz staje na stanici Ražana. „Ovde ćemo“, viče kondukter važno, „pet minuta čekati vreme.“ Nekad bih od ovoga napravio stih. „Došli smo pre vremena, pa ko hoće može da izađe. Ali da se vrati!“

Automatski dopisivač ispisuje rečenice koje predoseća, na osnovu nekih opštih fraza i onih koje sam već otkucao. Među mojim rečenicama, dopisivač pamti i one koje sam izbrisao i nisam poslao. Pamti i greške i predomišljanja! Osećam nekakvu ljudsku mučninu pred programom koji ne zaboravlja ništa što se omaklo mojim prstima. Pa opet iz hirovitosti njegovih predloga može da izbije slučajna poezija. (Kao što je upravo: „Pozdrav iz kišne kapi.“)

Kondukteru telefon zvoni kao tema iz Nindža kornjača. Ni posle trideset godina ne mogu da provalim šta se tačno kaže na samom kraju refrena. Brat i ja smo na svom engleskom tu pevali: „Digidigi hekšou“. (Bubnjar prijavljuje svoju verziju: „Giri Giri hekšn.“)

Sinoć, posle svirke Klota u Dragojevcu kod Arilja, kad se ispostavilo da ćemo se gužvati u predviđenom smeštaju, bubnjar i ja smo rešili da nađemo prenoćište u gradu. Kao: ništa lakše! Najpre nam se niko nije javljao na telefone sa interneta. Došli smo pred hotel Mlinarev san, gde je recepcija bila prazna. Nismo mogli ni da saznamo ima li slobodnih soba. Kad smo se već pomirili da ćemo spavati u kolima, odgovorili su nam iz hotela u Požegi. Onda je nastupio poznati efekat, koji se tako često javlja u unutrašnjosti Srbije: čuđenje stvarima koje se podrazumevaju. „Javljate se na telefon? Recepcija vam radi? Imate i parking? I (čak) slobodnu sobu? Sve sa doručkom? Stvarno?“

Ne prođe dan da ne naiđem na žučnu prepirku između naroda bivše Jugoslavije, poput nedavne objave Majki Srebrenice protiv Muharema Bazdulja. U takvim situacijama prvo pomislim na onoga (trećeg) ko zarađuje od tolike zavađenosti, onoga kome je u interesu da se to nepomirljivo nejedinstvo održava, a u sporu se postavlja i kao potpirivač i arbitar. Onog ko nam zabranjuje da kažemo m.

Pitanje za Drugačijeg: Što si toliko isti kao svi drugačiji?

Iracionalna korektnost? O da, i to postoji. Danas za njom poseže svako ko nema argumente, ko zna da će, upusti li se u raspravu, biti potučen. Ko se oseća zbog bilo čega ugroženim ili inferiornim, umesto da se poboljša ili se povuče iz trke, unapred će braniti svoje mesto pozivanjem na korektnost, postavljajući se bučno kao glasnogovornik margine. Jer njega vidljivost zanima, a ne intelektualno poštenje. Time daje do znanja da je pravi proizvod korporativne kulture.

Rolija sam večeras uspavao uz Sa Ovčara i Kablara, partizansku verziju iz filma Užička republika.

Ponedeljak, 17. maj

Penzioneri u redu pred Komercijalnom bankom sa divljenjem gledaju bankomat. „Ovo je najbolje“, kaže brka, „ja ne znam ovo da koristim.“ I onda se ljubopitljivo zagleda u ženu koja kuca šifru, a nju je sramota da automat sakrije telom. „Samo ukucaš broj“, upućuje radoznalog drugi, maskirani. Brka se ipak predomišlja. „A šta će mi kad na bankomatu ne isplaćuju devize.“

Osećaj neobične prisnosti kad iz daljine vidim kako ljudi idu nadomak reke ili kanala, između dve živice. (Jutros sam taj prizor zatekao u Pazovi, juče u Požegi i na obali Rzava). Ne znam šta me u njemu razgaljuje. Možda to što im se samo glave vide? Što odmiču kao lake mete u zelenilu? Što se ne vidi staza po kojoj se kreću? I uvek su u paru, nikada jedno ili troje!

Kada Francuz hoće da kaže mi, iz njega izlazi mi drugi / nous autres: mi koji nismo vi, koji ni sa vama ni sa njima nemamo nikakve veze. Istovremeno, pored te otuđenosti, u tom izrazu čujem neku toplinu, kompaktnost, okupljenost kao oko vatre (koja se čuva od drugih).

Utorak, 18. maj

Izaći u šetnju, ali kao ljudi bez planova, negde između onih koji jure i onih kojima su sve potonule, tako da iz samog hoda izbija spremnost na nepredvidivo.

Sreda, 19. maj

Zašto se u toku najsumornije kućne kolotečine ne ponašati kao da smo u vozu, na krstarenju, bez obaveze da se iskrcamo na nekom zadatom punktu? Zašto sebi ne ponavljamo: „Pa dobro, dok ja ne mrdam, Zemlja se kreće, i kako stoje stvari, nikada neće stati?“ Zašto bi nas donekle utešila samo svest da nas neko vuče dok mi sedimo; samo kuća na točkovima?

Rolija u muzičku prostirku stavljam kao hleb u rernu.

Četvrtak, 20. maj

Kako funkcioniše kampanja protiv neprijatelja? On se najpre ocrni svim sredstvima, otvorenim i nemilosrdnim klevetanjem. A kad neko ustane da ga brani ukazujući na klevetu, onda kampanja počne da proizvodi klevete protiv njega. Ali kad u odbranu ustane neko treći, dešava se neobičan preokret – one prve laži, pripisane neprijatelju, već počinju da se uzimaju za ozbiljno: toliko puta su ponovljene da se odjednom podrazumevaju. Sistematično napadanje, preki sud medija, funkcioniše lančano kao lavina: ko mu se usprotivi pozivajući se na nepoštenje klevetnika, takoreći goloruk, biće samleven i proglašen ne braniocem zdravog razuma već neprijateljem.

Opsežna pobijanja klevete umaraju običnog čitaoca-potrošača koji samo želi da mu se pokaže ko je dobar a ko loš pa da nastavi sa svojim permanentnim šopingom. Izgleda da se na takvu kampanju može uzvratiti samo kampanjom, jednako nepoštenom: ratom.

Kada Roli gleda u nešto na usredsređen način, više se ne pita: „Šta je ono tamo?“ već celim licem govori: „To jeste.“

Autor je književnik i prevodilac

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari