Ništa nije slučajno 1Foto: Vera Vujošević

Petak, 14. januar: Pao je prvi sneg. Pričam Luki kako je moj deda Georgije imao sanke koje su vukli konji i kako je umeo da se bezglavo vozi njima kroz zavejani Mokrin.

Od tate sam saznao kako su se jednom dedine sanke prevrnule sa sve svircima na njima. Žao mi je što se ove anegdote nisam setio dok sam pisao Mokrinske hronike. U godini mog rođenja zabeležene su izrazito velike hladnoće i snežne padavine. Od mokrinskog porodilišta do kuće, ušuškanog u ćebad i jagnjeću kožu, odmah po rođenju tata me je poveo na prvo putovanje, i to sankama po debelom minusu i dubokom snegu. Danas, Luka i ja jedva da smo uspeli da napravimo koju grudvu.

Otišli smo na ručak u tazbinu. Tašta je pravila podvarak. Godinama sam odbijao da ga jedem, sve dok se moj drug Mića Vujičić i ja jedne godine, tokom Sajma knjiga u Puli, nismo obreli u nekom restoranu u kom su na meniju imali samo podvarak. Glad ne bira.

Po povratku u naš stan Luka je poželeo da svira gitaru. Naučio sam ga bas liniju pesme Zombie Krenberisa. Odsvirao ju je perfektno.

Subota, 15. januar

Luka je nakon doručka otišao na odbojkaški turnir. Za to vreme Dijana i ja smo lektorisali Porodična putovanja, novu knjigu za decu kanadskog pisca Dejvida Homela. Sa Ivom smo jedanput putovali na Krf, ali Luka, za svojih deset godina, nikad nije video more.

„Na današnji dan, pre tri godine, otišao je Bore“, piše mi Petar Matović, moj prijatelj, pesnik iz Požege. Obojici nam nedostaje naš drug, čija smrt je tako nepravedna. Petar razmišlja da pokrene nagradu Borivoje Adašević za lirsku priču koja bi se dodeljivala mlađim autorima. Svim srcem podržavam tu ideju.

Moj sin se vratio sa turnira ovenčan bronzanom medaljom. Luka kaže: „Važno je učestvovati.“ Njegov sportski uspeh smo proslavili nasuvom sa sirom. Predveče smo Iva i ja prošetali do centra Kikinde. Kupili smo kokice od baka Olge. Nakon večere smo odgledali dve epizode nemačke serije Dark. Iako ništa ne razumemo, ne odustajemo od gledanja.

Nedelja, 16. januar

Gledam vesti uz prvu jutarnju kafu: saga s Đokovićem u Australiji je napokon okončana, referendum protiče gotovo neprimetno, obeležava se godišnjica Oliverovog ubistva. Porazna je činjenica da ubice i nalogodavci ubistva Olivera Ivanovića do danas nisu otkrivene i procesuirane. Ovo političko ubistvo visi kao Damoklov mač nad režimom. Verujem da su i oni toga svesni, pa otuda i tolike opstrukcije i manipulacije ovom tragedijom u njihovoj režiji. Pre nekoliko godina me je jedan veoma mlad čovek ubeđivao kako je Zoran Đinđić lažirao svoju smrt. Oči tog momka su mi govorile da on zaista veruje u te budalaštine koje plasiraju ratni zločinci i ratnohuškačke novinarske vedete iz 1990-ih. Što bi rekao neprežaljeni Balašević: „Krivi smo mi što smo ih pustili.“

Iva i Dijana raskićavaju jelku. Palo mi je na pamet da smo u Mokrinu novogodišnjim ukrasima najčešće kitili palmu koju smo 1978. kupili u Betini na ostrvu Murter. I ove godine je moj otac ukrasio našu palmu zasađenu u malo pivsko bure koje je deda Georgije konfiskovao odbeglom folksdojčeru nakon rata.

Pred spavanje čitam Knausgorovu Moju borbu.

Ponedeljak, 17. januar

Danas ću da spremim musaku. Ja sam diplomirana domaćica. Otkako sam pre deset godina ostao bez posla – jer nisam prihvatio da s mesta direktora budem premešten na mesto domara, o čemu je divni Miloš Vasić napisao urnebesan tekst na Peščaniku – potpuno sam posvećen kuvanju i svim ostalim domaćičkim poslovima. Na vrata frižidera sam okačio sve rasporede časova svih škola koje pohađaju moji ukućani, kao i rasporede treninga i rasporede zvonjenja. Luka kaže: „Da li si ti nekada išao na posao?“ Radio sam u međuvremenu svakakve poslove: dežurao u kampu za migrante, vodio radionice kreativnog pisanja, bio kolumnista prestoničkih novina… Ali kako da svom sinu objasnim da se navršava četvrta godina kako ne mogu da rešim status samostalnog umetnika? Kao politički nepodobna osoba još nisam potpisao ugovor sa Gradskom upravom Kikinde kako bih ostvario svoja prava koja mi pripadaju po Zakonu o kulturi.

Iva je dotrčala u kuhinju s mojim telefonom u ruci. Brišem ruke o kecelju i javljam se. Sekretarica nedeljnika Nin mi saopštava da su Mokrinske hronike u finalu Ninove nagrade za roman godine. Osećanja su mi pomešana: od neverice do oduševljenja. Iva, Luka i Dijana gledaju u mene ne trepćući. Potom se veselimo, grlimo i ljubimo. Luka kaže: „Moraćeš da častiš. Kupićeš mi…“

Utorak, 18. januar

Prepodne provodim u davanju intervjua, prvo za lokalni radio, potom za jedne beogradske dnevne novine. Istina je da Mokrinske hronike ne bih napisao da me moja dugogodišnja prijateljica, prevoditeljka Mila Gavrilović, nije sve vreme ohrabrivala, naročito onda kada sam u trenutku malodušnosti izbrisao polovinu rukopisa. Milu u knjigama potpisujem kao svog jezičkog konsultanta, ali njena uloga je mnogo značajnija, jer su neki od najboljih delova Moje, Luka kaže i Mokrinskih hronika rezultat njenih saveta i sugestija.

Iz Beča mi se javlja književni kritičar Goran Lazičić. Predlaže mi da povodom tridesetogodišnjice lista Bečkerek, koji je izlazio u Zrenjaninu tokom 1991, a koji je uređivao njegov otac, napišem tekst o ulozi lokalne štampe u opozicionom i antiratnom pokretu. Naravno da pristajem, jer mi je to vreme dobro poznato iz ličnog iskustva u osnivanju i uređivanju opozicionih medija u Kikindi.

Kuvao sam pilav, koji moj sin ne voli da jede. I mene to jelo podseća na rizi-bizi iz vojničkih dana, pa trpim. Nakon ručka je počela da me boli glava. Popio sam dve tablete i zaspao. Glavobolja me nije prošla ni nakon buđenja. Popio sam još jednu tabletu i vratio se u krevet.

Sreda, 19. januar

Hrčak Ejmi me je probudila oko četiri ujutru. San mi više nije dolazio na oči. Uobičajena jutarnja rutina: odlazak u školu, kupovina namirnica, kuvanje. Danas ću da spremam pileći paprikaš. Moja baba Julka je tvrdila da je dobar samo onaj paprikaš u koji ne može da propadne kašika kad je položiš u šerpu. Ja ne kuvam toliko masna jela i uopšte ih ne zapržavam na svinjskoj masti kako se to radi u Banatu i šire.

Čitam novinski tekst o knjizi Iz prepiske, koju je priredila Mirjana Miočinović. Pisma koja je Mirko Kovač uputio Kišu prava su pikanterija. Uz pismo u kome Kiš piše o svojoj pesmi Zlatna kiša navedena je i fusnota koja referira na Moje i analizu te pesme o Kišovom odustajanju od poezije.

Moj prijatelj, romanopisac Đura Đukanov, danas bi napunio šezdeset šest godina. Pre dvadeset dve godine, na Bogojavljenje, saopštio sam mu da je preminuo njegov prijatelj Voja Despotov. Maja iste godine Đura je smrtno nastradao pri izlasku iz kafane Mrtvačnica.

Četvrtak, 20. januar

Dan za naslovne strane: Nin i Nova. Moj urednik Gojko Božović, koji objavjuje moje knjige već dvadeset godina, piše mi: „Bilo kuda – Tešin svuda!“

Danas neću da kuvam: kupiću pljeskavice kod mama Vuke.

Darinka, koja je na mestu knjižničara mokrinske biblioteke Miroslav Antić nasledila Đuru, javlja mi: „Juče je umro Radovan Beli Marković, na dan Đurinog rođenja. Ništa nije slučajno.“ Setio sam se Đurine priče o tome kako su jedne godine on i Beli Marković sedeli u nekoj kafani i čekali dodelu nagrade za najbolju priču. Lajkovački pisac upita mokrinskog pisca: „Hoćeš li pivo?“, a ovaj mu odgovori: „Ja bih radije sladoled.“

Sutra će u kikindskoj biblioteci biti dodeljena nagrada Đura Đukanov, čije sam osnivanje inicirao i čiji sam bio član žirija. Odavno me ne pozivaju na svečanu dodelu nagrade koja nosi ime mog prijatelja i mentora. Što reče Darinka: ništa nije slučajno.

Autor je pisac romana „Mokrinske hronike“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari