Opasno Milanovićevo koketiranje s nacionalizmom 1Foto: EPA-EFE/ IGOR KUPLJENIK

Predsjednik RH Zoran Milanović već mjesec dana koristi svaku prigodu kako bi s raznih domaćih i međunarodnih govornica poručio da nitko nema pravo donositi bilo kakve planove za BiH ispod radara; odnosno kako do promjena u zakonodavstvu (reforma izbornog zakona) i drugim segmentima bitnim za funkcioniranje sustava u toj državi, ne može doći, a bez da u te procese nisu uključene Hrvatska i Srbija.

Referirajući se na glasine koje kruže u pojedinim svjetski uplivnim centrima političke moći o potrebi „razbijanja Daytonskog ugovora“ (u korist uspostave građanskog ustroja BiH), čime bi Hrvati kao najmanji i najslabiji konstitutivni narod ove zajednice došli u još teži položaj od onog u kojem se trenutno nalaze, Milanović se postavio u ulogu hrabrog viteza zaštitnika svekolikog hrvatskog korpusa, predsjednika svih Hrvata kojem je dužnost skrbiti o njihovim interesima, ni malo ne dvojeći kako se time zapravo hazardno, izravno upliće u poslove susjedne, suverene zemlje.

Istina, BiH je bremenita brojnim problemima i podijelama, ali ipak, bez ogleda što je i Hrvatska jedna od garanta Daytonskog mirovnog sporazuma, to joj ne daje pravo da u rješavanju suštinskih reformskih zahvata zaobilazi Sarajevo, kao što je to sada otvoreno i krajnje neprimjereno učinio Milanović i time pošao opasnim, ranije zacrtanim stazama i bogazama Franje Tuđmana, zapostavljajući suvislo i sugestivno Mesićevo načelo kako bosansko-hercegovački Hrvati svoje probleme moraju rješavati u Sarajevu, a ne u Zagrebu, ili tek uz njegovo simbolično i „strogo kontrolirano“ posredovanje.

Hrvati u BiH ne mogu, govori Milanović i u tomu je posvema suglasan s premijerom RH Plenkovićem (s kojim se inače ni u čemu drugom ne slaže), izabrati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH; tj. uskraćeno im je pravo na legitimno nacionalno predstavljanje u državnom i federalnom domu naroda, a samim time i na relevantno obnašanje izvršne vlasti na obje razine.

Milanović se čak nije libio ni uporabe jakih riječi, s kojima se i inače (o)lako razbacuje, kako je Hrvatima „ukradeno mjesto u Predsjedništvu BiH“, jer svog predstavnika u najviše političko tijelo ne biraju sami, već to u njihovo ime čine Bošnjaci, a to „nije pošteno“.

Ali, zar upravo u Daytonskom sporazumu, kojeg Milanović tako zdušno brani, ne piše da Predsjedništvo BiH čine tri člana: Bošnjak i Hrvat koji se biraju na području Federacije i Srbin biran u Republici Srpskoj; dakle nigdje ne piše kako predstavnika hrvatskog naroda moraju birati samo građani hrvatske nacionalnosti.

A, ako je bošnjačko ponašanje izravno usmjereno protiv „duha i slova“ Daytona, zašto Milanović, primjerice kao šef SDP nije ranije reagirao; zar nije upravo on 2006. otvoreno podržavao kandidaturu Željka Komšića kao hrvatskog predstavnika u bosansko-hercegovačko Predsjedništvo?

Nakon nedavnog trodnevnog radnog posjeta prostorima BiH s većinski hrvatskim stanovništvom, Milanović je skrušeno priznao kako je tada pogriješio, jer je računao na Komšićevu dobronamjernost, sve dok nije, sada s predsjedničkih visina, shvatio kako se ta priča pretvorila u zlostavljanje Hrvata i sustavno, osmišljeno preglasavanje njihove legitimne političke volje.

Dolazeći kao predsjednik RH u prvi službeni posjet BiH, Milanović je odbio posjetiti Sarajevo, želeći tako naglasiti kako ne priznaje legitimitet Ž. Komšića (kojemu je ovo već treći mandat u Predsjedništvu); osim toga, šef hrvatske države došao je u posjet (formalno na poziv Hrvata) u susjednu zemlju upravo 11. srpnja, dakle na dan obilježavanja genocida u Srebrenici, a da se sam nije osobno tamo nazočio, iako je trebao, što je na koncu i sam priznao.

Da, takvo je ponašanje skandalazno i čemu se onda čudi kad su mu zbog toga bile upućene kritike, jer se otvoreno, nepromišljeno svrstao na stranu nacionalističke desnice unutar HDZ BiH, čiji čelnik, notorni Dragan Čović, vajni, počasni doktor zagrebačkog sveučilišta, ali i (o)sumnjičen za teška kriminalna djela, nije našao za shodno niti jednom riječju prokomentirati presudu Haškog tribunala ratnom zločincu, generalu Ratku Mladiću kao glavnom krivcu za masovne likvidacije Bošnjaka u Srebrenici, što je koliko sramotno, toliko i indikativno.

Uz to, Čoviću je, da nije tragično, bilo bi smiješno, najveći saveznik Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH, osoba od velikog Vučićevog povjerenja koja otvoreno zagovara raspad vlastite države, negira genocid u Srebrenici, a kojoj su Amerikanci kao najobičnijem kriminalcu zabranali ulazak u svoju zemlju.

Ali, našem Predsjedniku takvo društvo očevidno ne smeta, već mu smeta Komšić koji s ponosom ističe svoju privrženost Bosni i koji se s puškom u ruci borio za njenu cjelovitost i jedinstvo.

Cijeli set svojih istupa Milanović je obrazložio činjenicom da će se idućih mjeseci u BiH voditi ključne rasprave o izmjenama izbornog zakonodavstva i kako zapravo želi preduhitriti posvemašnju destabilizaciju „i onako nefunkcionalne države“, ukoliko nakon izbora ne dođe do suštinskih promjena.

A zašto takvo invazivno ponašanje?

Pa, jednostavno stoga, jer je shvatio kako u politici „moraš izazvati skandal kako bi te čuli“.

Međutim, ova tvrdnja, dakako ima i svoje naličje; Milanović time bilda mišiće i za jačanje vlastite pozicije unutar RH, želi premijeru Plenkoviću „izbiti kormilo iz ruke“ i definitivno mu onemogućiti bilo kakvo zbližavanje s desnom, suverenističkom (o)pozicijom.

Do prije godinu i pol hercvegovački Hrvati nisu podržali Milanovićevu predsjedničku kandidaturu, a sada im je (p)ostao glavni plitički oslonac; samo veliko je pitanje: je li to dovoljno da za njega glasuju na slijedećim izborima (za više od tri godine) ili će im opet, bez ogleda na učinjeno „ruka tradicionalno, sama od sebe zaokružiti kandidata HDZ“?

Milanović je, to mu se mora priznati, shvatio prije drugih na ljevici da se mora uhvatiti u koštac s nacionalizmom na njegovom vlastitom terenu; potrebe nacionalnog identiteta se ne mogu ignorirati, ali nije shvatio kako odgovor građanske ljevici, od socijaldemokrata do liberala, mora biti različit od puko nacionalističkog.

Međutim, pokazalo se da on za takvo što nije spreman; umjesto da domoljublje iz mutnih, desničarskih, nacionalističkih voda preusmjeri „u bistri potok“ ljevice, zastao je na pola puta. Nije osmislio (niti itko drugi na ljevici) ideal građanskog domoljublja suprotstavljenog nacionalizmu.

I što imamo: zloguki vučićevsko-orbanovski ideal na djelu, ljevicu na koljenima i sve jaču nacionalističku desnicu koju danas (ne)izravno podržavaju i tzv. lijeve snage naivno uvjerene kako se na tom osjetljivom fonu mogu takmičiti s desničarima i preuzeti im primat, kao da su zaboravili na povjesne lekcije o rađanju nacifašizma.

A, Milanović se pragmatički poveo za prevladavajućom, profitabilnom naci-strujom; ubacio je „iz treće u petu nacionalističku brzinu“, uvjeren kako ne može pogriješiti; ali što je time dobio?

Definitivni poraz građanskh, demokratskih ideala, čega on očito nije svijestan, ili pak za to ni malo ne mari, što je samo dokaz kako je usprkos osobnoj drčnosti, pristojnom obrazovanju i nespornoj inteligenciji, ipak samo običan političar, a ne i državnik europskog formata što si umišlja.

Guslajući BiH Hrvatima ugodnu glazbu njihovim ušima, samo im čini medveđu uslugu, zapravo izravno im šteti, čineći ih alergičnim u očima međunarodne javnosti, stavljajući ih u istu poziciju u kojoj se nalaze i Dodikovi Srbi.

A, istina, do koje u politici na ovim nekad zajedničkim prostorima nitko ni malo ne drži, tako je jednostavna: potrebno nam je domoljublje koje će ujediniti domovinsko, čovječansko i humano; naciju, slobodu i pravdu.

Samo što da balkanski političari i nacionalističke elite rade s takvim domoljubljem; lišava ih privilegija, povlastica, vlasti i moći, sve o čemu sanjaju i za što se jedino i stvarno bore.

A, Milanović je dovoljno umišljen da u konačnici sebe uvijek vidi samo na pobjedničkoj strani; fraza na koju se sve češće poziva: „My country, right or wrong“; dobro zna, često ima i svoju previsoku cijenu, ali još je kao premijer dokazao da ju je, bez kompleksa i ogleda na sve, spreman platiti.

Komentari

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.