Opis pustoši i vedra rezignacija 1

Rat nikada nije samo gruvanje topova, razaranje, krv, pakao i smrt. Rat je i ono što dolazi posle rata. I ono što je bilo pre rata. Preživeti rat još uvek ne znači i ostati u životu. Ili obratno.

Rat razara samo vreme. Pustoš rata je trajanje bez vremena. Zbog toga pripovedač romana Steve Grabovca Mulat albino komarac (Imprimatur, Banjaluka 2019) i tumara po predelima nalik limbu, po prostorima bez sadržaja, u vremenu koje ne prolazi.

Na početku rata u BiH pripovedač je bio dovoljno mlad da bude pošteđen torture ili odlaska u borbu, ali i dovoljno star da mu se sve što je doživeo neizbrisivo istetovira u duši.

A video je smrt i osetio glad, gledao je nemoć roditelja i bio uz oca koji je čudom preživeo ali se posle torture nije oporavio, video je naoružane manijake i nasilnike i devojku koju su bolesnici opijeni patriotizmom silovali, video je šta znači progon i svog prijatelja koji ne ume da se izbori sa bedom i poniženjem, pa puca sebi u glavu. Usputni proplamsaji dobrote, a bilo ih je, nisu uspeli da zagreju sleđenu pripovedačevu dušu.

U neimenovanom bosanskom gradu okovanom zastrašujućom prazninom, u mestu u kome uspevaju samo čemer, nemoć i beda, pripovedač ništa ne uspeva da uradi sa sobom, gubi se u alkoholnim isparenjima i dimu konopljice, sećanja ga bole, sadašnjost je ispunjena avetima, a prolaze ka budućnosti ne uspeva da pronađe.

Ponekad iskamči nešto novca od tetke ili bezvoljno odradi kakav fizički posao, a u njegovom padu nema ničeg velikog, junačkog, ili makar zanimljivog. Suočavanje sa stvarnošću mu, doduše, nikad nije išlo, pa će, kao u sceni nad grobom roditelja, radije da ostane u prošlosti nego da se pozabavi sadašnjošću, a kad se ukaže žena u koju je, nekada, bio zaljubljen, ni sad se, kao ni tada, neće usuditi da joj bilo šta kaže.

Umesto toga lakše mu je da se prepusti razočaranju. Zato ostaje u limbu sopstvenih nemoći, trajno oštećen, bez ikakve nade.

Da li je, onda, ovo roman o ličnoj nemoći koja bi bila jednako beznadežna i bez rata? Da li je pripovedač slabić koji u užasima rata i poratnoj bedi pronalazi izgovor za sopstvenu nesnađenost?

Mnogi su preživeli što i on, ili još i gore stvari, pa su se opet dočekali na noge i, osakaćenog tela i izmrcvarene duše, nastavili da guraju i stvaraju nekakav život. Ovakvo bi čitanje, međutim, bilo prekratko, jer bi propustilo ono glavno: opis pustoši. Ne poigrava se Grabovac pukim psihološkim problemima posleratnog perioda – pa se onda neki snađu, a neki ne – već svojim čistim i preciznim jezikom, prožetim odmerenim humorom, opisuje različite nivoe pustoši.

Njegov je pripovedač antiheroj i to ne samo u književnom smislu, po meri sopstvene beznačajnosti, već on nije junak u vremenu junaka i junaštva (dakle u vremenu beščašća), on je tek ona Paskalova slamčica u epskim vremenima, stanovnik pojedinačnog sveta u doba metastaziranih kolektivnih (i ubilačkih) identiteta. Zbog toga prvi roman Steve Grabovca i jeste majstorija koja najavljuje pisca koga ćemo tek da čitamo.

Vuk, pripovedač romana Draška Sikimića Čvor na omči (LOM, Beograd 2019), pao je s konja i teško povredio ruku, tako da ga zatičemo u bolnici gde čeka amputaciju šake. Kad je već tome tako, rezonuje Vuk, onda makar neka šaci, u poslednjim njenim satima, priredi zadovoljstvo, pa će ta šaka da završi na zadnjici sestre Helene.

Umesto da mu zavali šamarčinu medicinska sestra stoički podnesi taj gest, da bi se, vremenom, sprijateljila s momkom bez šake. Upravo je ta epizoda uvod u priču koja izmiče svim očekivanjima, priča koja nam, kad god pomislimo da smo joj, najzad, ušli u trag, šmugne u gustiš kao šumska zverka.

Kao i u Grabovčevom romanu scena je postavljena u neimenovani bosanski grad. I ovde imamo mladog muškarca koji se nosi s jednoličnim predelom i pustošima sopstvene duše, ali se ratni ožiljci ne vide tako jasno (“u vreme rata bio sam dete“, reći će Vuk), a pripovedač se sa sopstvenim tamama, koje nisu lišene samoubilačkih ideja, nosi s mnogo čitanja, mnogo humora i nešto pisanja. I da, tu je jedna devojka.

Sikimić piše s lakoćom, ne mešajući se previše u ono što pripovedač radi, ali ponekad ne odoli da s čitaocem ne podeli i pripovedačeve misli koje, onda, ubacuje u kratke kurzive, pa s vremena na vreme dobijamo urnebesne kombinacije izgovorenog i mišljenog, a, kao što je poznato, ono što mislimo i ono što govorimo ne poklapa se baš uvek.

Govor i misao na različite načine komentarišu stvarnost, a misao, uz to, ima šta dodati i onome što je rečeno. Jezik kao govor i jezik kao misao spliću se u jednu razigranu jezički pletenicu koja pripovedaču ne dopušta da se preda očaju, a čitaocu da ispusti ovaj neveliki roman iz ruke.

Koliko god pripovedač, međutim, bio neobičan – on, recimo, ne može da podnese prizor Hrista na krstu (iako je tvrdi ateista) i kad god mu se pruži prilika on Raspetog skida s raspela, odvaljuje figuricu mršavog izmučenog čoveka i oslobađa ga (pa će, logično da popije batine kad bude uhvaćen u svom oslobodilačkom pohodu) – i ma koliko se junački nosio sa sopstvenim mukama (zajedno s ocem će, recimo, da sahrani odsečenu šaku i nad grobnim šakinim mestom održaće mali dostojanstveni ritual prožet humorom), Sikimićev bi tekst ostao tek nešto veštija ispovest mladog čoveka, čega ima u izobilju, da ne postoji razlog ovome romanu.

A razlog je politički (dakle opšti, kakav u književnosti jedino i može biti). Pripovedač, naime, odbija da se povinuje junačkom govoru i junačkom postupanju, ratni mu se heroji i ratni profiteri gade, on traži pravo za svoje slabosti i nedoumice, odbijajući da učestvuje u mahnitom kretanju čopora.

Kad se nacionalno svesna ekipa doseti da poseče veliki, stari kesten, kako bi baš na njegovo mesto podigla spomenik nekom ratnom junaku, dakle kad provali čisti besmisao, samo će se naš tihi pripovedač suprotstaviti zadrigloj družini predvođenoj velikim belim četnikom.

Neće on, naravno, sprečiti seču kestena, ali kad, onako nejak, bude stao ispred dominantnog i opasnog mužjaka, svojim će gestom uneti nešto malo smisla u nepreglednu poratnu pustoš, sačuvaće za sebe i još po nekog malo ljudskosti i hrabrosti, izboriće se za prstohvat nade, a roman Čvor na omči načiniti tekstom kojim se ovaj jezik može ponositi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari