Ovo Pozorje 1

Subota, 26. maj

Počinje 63. Sterijino pozorje. Za mene trideset i neko. U početku sam na Festival dolazio kao kritičar, pa voditelj Okruglih stolova i pratećih programa, zatim selektor, nekoliko puta kao član žirija, a docnije, kao i sada, Umetničkog saveta.

Kao upravnik Srpskog narodnog pozorišta godinama sam bio jedan od domaćina Festivala, a Miki Radonjić za mene nije samo direktor ove institucije no i prijatelj. Prijatelji su mi bili i prethodni direktori Pozorja, počev od Milete Radovanovića. Otuda za mene Pozorje nije samo festival ili jedna od najznačajnijih institucija našeg teatarskog života i kulture, nego i druga kuća.

Pre otvaranja Festivala ručam s rediteljkom Anđelkom Nikolić i njenim mužem Kaletom, drugom iz najranije mladosti. On nije iz pozorišnih krugova pa se po ko zna koji put čudom čudi onom što Anđelka i ja pričamo. A mi razgovaramo o prilikama u našem teatru.

Uveče Nebojša Bradić odličnom besedom otvara Pozorje. Govori i o „sudaru“ „industrijskog“ i umetničkog pozorišta, jednoj od presudnih, bolnih odrednica našeg aktuelnog teatarskog trenutka. U ušima mi odzvanjaju njegove reči: „Umetnost pozorišnih stvaralaca je prolazna, dok je umetnost pozorišna večna.“ Tačno, mada se plašim kako će naša trenutna teatarska prolaznost uticati na docniju pozorišnu večnost.

Nedelja, 27. maj

Već sam video bezmalo sve predstave iz selekcije teatrologa Boška Milina. S njegovom selekcijom bih, kao i svakom drugom, mogao polemisati, no valja prvo videti kako će ovaj izbor funkcionisati u festivalskom kontekstu. Boško je prednost dao mladim piscima, a progledao je kroz prste nekim od inscenacija, što je hrabar stav i posledica zahteva da bira predstave za „festival nacionalne drame“.

Carstvo nebesko beogradskog Narodnog pozorišta i Bitef teatra u režiji Jerneja Lorencija. Odlično! Željko Hubač je preporodio Dramu Narodnog pozorišta a sad se bori za uspostavljanje kontinuiteta, što je najteži zadatak. Skoro svako može da rukovodi ma kojim pozorištem jednu, dve sezone, ali kunst je uspostaviti kontinuitet, izdržati dovoljno dugo da bi bila pobeđena osrednjost. Jer nju umetnost ne trpi. Ali pobeda ne garantuje da se sve neće brzo urušiti. Osrednji se plaše promena i bore protiv drugačijeg. A onda zavlada inercija.

Carstvo pokazuje lica i naličja srpske mitologije. Glumački moćno! Naročito Nataša Ninković kao kneginja Milica i Bojan Žirović kao Lazar. Dve scene ću zanavek pamtiti: završnu prvog dela predstave, kada Bojan govori Ženidbu kneza Lazara, i Natašinu scenu u drugom delu, kad Milica pita mrtvog Lazara da li je izbor carstva nebeskog bio uistinu dobra odluka. Između te dve tačke (dileme) još se lomi naša sudbina. S jedne strane su intima i princip života, a na drugoj obavezujuće razorna neistina mita. Naspram odluke koja podrazumeva život je ona što vodi u herojsko ništavilo. No, kao što je izbor drugog rešenja vekovima trošio naciju, danas je i ono prvo kompromitovano dnevnopolitikantskim parolama. Kada jednom uđete u pogrešan tramvaj, sve stanice su pogrešne.

Ponedeljak, 28. maj

Učestvujem na tribini Pozorja. Tema: Domaći dramski tekst na repertoaru naših pozorišta – mogućnosti i iskušenja. Jelena Mijović i Branislava Ilić dobro definišu uvodne teze, ukazuju na značaj angažmana dramaturga u normalnom teatarskom sistemu i pozivaju se na blagotvorne uticaje Projekta Nova drama, no moderator tribine Svetislav Jovanov, vrhunski poznavalac našeg savremene drame, dozvoljava da razgovor lavira između osnovne teme i priče o formi i strukturi dramskih tekstova, što je zapravo tema mogućeg simpozijuma. Sveta, verovatno, dopušta ovakva „iskliznuća“ iz teme svestan da je mladim autorima važno da iskoriste svaku priliku i javno diskutuju o pitanjima koja ih se goruće tiču, a o kojima nemaju gde da raspravljaju. Učesnici tribine gotovo jednodušno konstatuju da je prostora za dramaturge u našim teatrima sve manje, gase se radna mesta odlaskom u penziju starijih kolega, nema „dramaturških odeljenja“ čiji bi članovi čitali i predlagali nove drame za repertoar, a i sve je manje studenata dramaturgije koji dolaze na praksu u pozorišta, gde jedino mogu da steknu neophodna iskustva o procesu rada na predstavi. Boraca protiv ovakvog stanja, naravno, ima. Eno ih u Ateljeu, Užicu, Somboru, Vranju. No, sve ih je manje, smalaksavaju. Javljam se za reč i konstatujem da bez sistemskih rešenja ovi pojedinačni napori, svedeni na entuzijazam, neće dati adekvatne rezultate. Velim da nade polažem u male, subverzivne grupe mladih stvaralaca iz Beograda, Kragujevca, Novog Sada, Niša, koji teatar stvaraju ni iz čega, tačnije, iz nasušne potrebe da kroz pozorište izraze svoj pogled na svet, a da nema smisla oslanjati se na ovako postavljene institucije koje nisu u stanju da se izbore ni za pare ni za uspostavljanje sistema. Biram, međutim, pogrešne reči i provociram (opšti) utisak da sahranjujem i naše pozorište i mlade pisce, što mi nije bila namera. Uostalom, tribini prisustvuje i Isidora, moja ćerka i borbena apsolventkinja dramaturgije. Kasno sam se setio Nebojšine besede: „Umetnost pozorišnih stvaralaca je prolazna, dok je umetnost pozorišna večna“.

Uveče gledam Jami distrikt Minje Bogavac u režiji Kokana Mladenovića. Surovo tačna priča o besmislu života u onom „pogrešnom tramvaju“ i nesposobnosti naroda ovog regiona da se suoče sami sa sobom.

Utorak, 29. maj

Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba u selekciji „Krugovi“ igra LJude od voska Mate Matešića u režiji Januša Kice. Dobra predstava, premda je treći deo odveć „raspričan“, što je donekle otupelo oštricu piščeve sjajne ideje o smrti koja umesto dramskog autora ispisuje dramu. Nakon predstave razgovaram sa starim prijateljem Ivicom Buljanom, direktorom Drame HNK. Imponuje mi kako je, zajedno s Dubravom Vrgoč, upravnicom, uspeo da „preumi“ konzervativno Kazalište u uslovima ne mnogo boljim od naših. Ipak…

Sreda, 30. maj

Slušajući po festivalskim kuloarima shvatam da je besmisleno porediti atmosferu nekadašnjih Pozorja, iz vremena bivše Jugoslavije (po čijoj meri je krojen Festival, ali i zidana monumentalna zgrada SNP-a) s današnjom. Za nas koji se sećamo onih Pozorja, današnja su skromna i nekako beživotna. Klinci za drugačiju atmosferu ne znaju. Ovo je, nažalost, postala njihova mera stvari, a priču o prošlosti i vatrenim diskusijama istinskih znalaca pozorišta mladi doživljavaju kao izraz naše staračke nostalgije. Kao optimizam sećanja. I u pravu su, premda bih voleo da i oni jednom dožive uzbuđenje kakvo sam iskusio slušajući šta su o predstavama i teatru onomad govorili Vava Hristić, Dalibor Foretić, Vlada Stamenković, Boba Selenić, Petar Brečić, Dejan Penčić Poljanski, Feliks Pašić…

Četvrtak, 31. maj

Danas počinju Dani knjige na Pozorju, gde će biti predstavljena i moja knjiga Pozorišni Direr i drugi zapisi, jedna od tri nedavno štampane čiji sam autor ili koautor. Eseje, problemske tekstove, kritike, portrete stvaralaca i putopise pisao sam tokom minulih 30-ak godina, a sada ova moja mahom „arheološka iskopavanja“, prepoznajem kao veoma intimnu autobiografiju, ali i, nažalost, svedočanstvo da se kod ništa ne menja.

Najnovija knjiga, monografija koju smo napravili Olivera Kovačević Crnjanski i ja, posvećena Forumu za novi ples, formaciji koja je funkcionisala u okviru Baleta SNP-a a danas više ne postoji, promovisaćemo na jesen. Sada je velika gužva a bliži se i letnja pauza kada pozorišta ne rade. Dabome, samo prividno. Barem se tako nadam.

Autor je pozorišni kritičar i teatrolog

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari