Paradoks fazanovog repa 1

Nasuprot selekciji prouzrokovanoj faktorima okoline van sopstvene vrste, intraspefična selekcija izaziva promene u naslednim faktorima dotične vrste koje ne samo da ne uvećavaju njene izglede da preživi, nego im u većini slučajeva uočljivo štete.

Jedan primer za kojim je posezao još Oskar Hajnrot da bi ilustrovao posledice intraspecifične selekcije tiče se krilnih pera mužjaka vrsta fazana (argusianus argus).

Njih argus tokom bračne parade razvija i okreće ženki slično paunu kada širi površinska pera repa.

Kao što je kod pauna pouzdano dokazano, i kod argusa izbor partnera očigledno vrši isključivo ženka, a izgledi mužjaka za nastavljanje vrste stoje u prilično upranvoj srazmeri prema jačini draži koje njihova venčana odora vrši na ženke.

Ali, dok se raširen paunov rep u letu sklapa u aerodinamički završetak i jedva da predstavlja smetnju, produžetak krilnih pera čini mužjaka argusa gotovo nesposobnim za letenje.

Što nije postao potpuno nesposoban sigurno ima da zahvali selekciji koju zveri što nastanjuju tlo vrše u suprotnom pravcu i koja time obezbeđuje potrebno regulativno dejstvo.

Moj učitelj Oskar Hajnrot imao je običaj da na svoj drastičan način kaže: „Pored krila argusovog mužjaka, tempo rada modernog čovečanstva je najgluplji proizvod intraspecifične selekcije.“ Ovaj iskaz bio je u vreme kada je izreen izrazito proročki; danas je posve nedovoljan da iskaže stanje stvari, klasičan understatement. Kod argusa, kao kod mnogih životinja sa analognim razvojem, uticaji okoline sprečavaju da se ta vrsta intraspecifičnom selekcijom uspe do monstruoznih puteva razvitka koji na kraju dovode do katastrofe.

Nikakve ovakve lekovito regulativne sile ne deluju na kulturni razvitak čovečanstva: ono je – na svoju nesreću – naučilo da vlada svim moćima svoje okoline van sopstvene vrste, ali o samom sebi zna toliko malo da je bespomoćno prepušteno satanskim dejstvima intraspecifične selekcije.

Homo homini lupus – „čovek je čoveku zver“ – takođe je, poput čuvenog Hajnrotovog iskaza, understatement.

Čovek, kao jedini faktor selekcije koji određuje dalji razvitak sopstvene vrste, ne deluje, nažalost, nipošto bezazleno kao neka zver, pa bila to i ona najopasnija.

Nadmetanje čoveka sa čovekom se, onako kako to pre njega nije činio nijedan biološki faktor, direktno suprotstavlja „večnoj živoj, lekovito stvaralačkoj sili“ i tako, hladnom satanskom pesnicom čije je delanje određeno isključivo komercijalnim promišljanjem slepim za vrednosti, razara skoro sve vrednosti koje je ona stvorila.

Ono što je dobro i korisno za čovečanstvo kao celinu, pa čak i za čoveka pojedinca, već je pod pritiskom međuljudskog nadmetanja potpuno zaboravljeno.

Ogromna većina ljudi koji danas žive oseća kao vrednost samo još ono što je uspešno u bezobzirnoj konkurenciji i podesno da natkrili sačoveka. Svako sredstvo koje može da posluži u tu svrhu pričinjava se kao vrednost po sebi. Zabluda utilitarizma, koja ima uništavajuće dejstvo, može da se definiše kao izmetanje sredstva u ciljeve.

Novac je prvobitno bio sredstvo; govorni jezik to još zna; kaže se, recimo: „On ima mnogo sredstava.“ Ali koliko danas još ima ljudi koji čoveka uopšte razumeju kada želi da im objasni da novac po sebi ne predstavlja vrednost? Isto važi i za vreme: „Time is money“ („Vreme je novac“) znači za one koji novac smatraju apsolutnu vrednošću da jednako cene svaku sekundu ušteđenog vremena. Ako može da se sagradi avion koji će Atlantik preletati za neko malo kraće vreme od svih dosadašnjih, niko neće pitati kolika je cena nužnog produženja sletne staze, povećanja brzine uzletanja i sletanja te povećanja opasnosti, buke itd. Dobitak od pola sata je u očima svih vrednost po sebi za čije sticanje nijedna žrtva ne može da bude prevelika.

Svaka fabrika automobila mora da se pobrine da novi tip bude malo brži od prethodnog, mora da se proširi svaki drum, da se ispravi svaka krivina, navodno radi veće bezbednosti, a u stvari samo da bi moglo da se vozi još malo brže – i time opasnije.

Mora čovek da se pita šta nanosi veću štetu duši današnjeg čovečanstva: zaslepljujuća pohlepa za novcem ili iznurujuća žurba. Bilo koje da je od toga dvoga, u interesu je moćnika svih političkih pravaca da podstiču i jedno i drugo i da do hipertrofije povisuju one motivacije koje čoveka pokreću na nadmetanje.

Koliko znam, još nam ne stoji na raspolaganju dubinsko psihološka analiza ovih motivacija, ali smatram vrlo verovatnim da pored pohlepe za posedovanjem – ili za višim položajem u hijerarhiji, ili i za jednim i za drugim – veoma bitnu ulogu igra i strah, strah da će se zaostati u trci, strah od osiromašenja, strah da će se doneti pogrešne odluke i da se neće, ili neće više, biti doraslo celoj toj ubitačnoj situaciji.

Strah u svakom mogućem obliku je sasvim izvesno najbitniji faktor koji potkopava zdravlje modernih ljudi i donosi im visok arterijski pritisak, pravi sasušen bubreg, rani infarkt srca i slične lepe stvari.

Užurbanog čoveka ne mami samo pohlepa: ni najjače primame ne bi mogle da mu daju povoda za tako energično samooštećivanje; njega nešto goni, a to što ga goni može da bude strah.

Strašljiva žurba i žuran strah doprinose da čovek bude lišen svojih bitnih osobina. Jedna od njih je refleksivnost.

U zagonetnom procesu čovekonastajanja, odlučujuću ulogu odigrala je veoma verovatno okolnost da je jedno biće, koje radoznalo istražuje svoju okolinu, jednog dana dobilo samo sebe u obzorje svoga istraživanja.

Ne mora uopšte da znači da je otkrivanje sopstvene osobnosti išlo ruku pod ruku sa onim zaprepašćenjem svim samo po sebi razumljivim koje je čin rađanja filozofije. Već i sama činjenica da je, recimo, pipajuća i hvatajuća šaka, pored opipanih i dohvaćenih predmeta spoljašnjeg sveta, viđena i pojmljena kao predmet spoljašnjeg sveta, mora da je uspostavila novu vezu čiji su učinci postali epohalni.

Nemoguće je da biće koje još ne zna za postojanje sopstvene osobnosti razvije pojmovno mišljenje, jezik reči, savest i odgovoran moral. Biće koje prestane da razmišlja u opasnosti je da izgubi sve ove specifično ljudske osobine i postignuća.

Jedna od najopakijih posledica dejstva žurbe, ili možda straha koji prozvodi žurbu, jeste očigledna nesposobnost modernih ljudi da i samo nakratko budu nasamo sa samim soboom.

Oni sa bojažljivom revnošću izbegavaju svaku mogućnost samoosvešćenja i poniranja u sebe, kao da se plaše da bi samospoznaja mogla da ih suoči sa upravo groznim autoportretom, sličnim onom što ga Oskar Vajld opisuje u svom klasičnom romanu jeze Slika Dorijana Greja.

Za sve rasprostranjeniju nezdrvu potrebu za bukom, koja je, s obzirom na inače postojeću neurasteniju modernih ljudi, upravo paradoksalna, nema drugog objašnjenja sem da nešto mora da se zagluši. Šetajući šumom jednom smo moja žena i ja neočekivano čuli sve bliže treštanje radio-tranzistora koji je neki otprilike šesnaestogodišnji usamljeni biciklista nosio sa sobom na gepeku. Moja žena je primetila: „Ovaj se plaši da bi mogao da čuje ptice kako pevaju!“ Ja verujem da se samo plašio da  će za trenutak doći u opasnost da susretne samog sebe.

Zašto inače kulturno posve zahtevni ljudi upravo zaglupljujućim reklamnim emisijama televizije daju prednost u odnosu na sopstveno društvo? Sasvim sigurno samo zato što im pomaže da potisnu razmišljanje.

Ljudi, dakle, pate pod nervnim i duševnim opterećenjima koje im nameće nadmetanje sa sebi ravnim. Mada ih od najranijeg detinjstva dresiraju da u svim ludačkim naopakostima nadmetanja vide napretke, upravo onim najnaprednijim među njima najjasnije viri iz očiju strah koji ih pokreće, a oni najmarljiviji, oni što najviše „idu sa vremenom“, umiru naročito rano od infarkta srca.

Čak i ako se neosnovano optimistički pretpostavi da se prenaseljavanje Zemlje neće dalje povećavati u meri koja danas preti, samo privredno utrkivanje čovečanstva sa samim sobom mora se smatrati dovoljnim da ga potpuno upropasti.

Svaki ciklični proces sa pozitivnom povratnom spregom dovodi ranije ili kasnije do katastrofe, a proces o kojem je ovde reč sadrži više sprega.

Sem komercijalne intraspecifične selekcije, usmerene na sve ubrzaniji tempo rada, na delu je još jedan drugi opasan ciklični proces na koji je Vens Pekard ukazao u više svojih knjiga i koji ima za posledicu progresivan porast ljudskih potreba. Iz shvatljivih razloga svaki proizvođač pokušava da koliko je moguće povisi potrebu potrošača za robom koju proizvodi.

Mnogi „naučni“ istraživački instituti bave se isključivo istraživanjem pitanja koja su sredstva najpodesnija za postizanje ovog posve bezvrednog cilja.

Velika masa potrošača, dovoljno je glupa da pristane na vođenje metodama izraženim istraživanjem mnjenja i reklame.

Niko se, na primer, ne buni što sa svakom tubom paste i svakim nožićem za brijanje mora da plaća i reklamno pakovanje, koje često staje koliko i kupljena roba i više od nje.

Luksuzni oblici života koji nastupaju kao posledica užasnog začaranog kruga povratno spregnutog porasta proizivodnje i potreba doneće, ranije ili kasnije, propast zapadnim zemljama, pre svega SAD, zato što njihovo stanovništvo neće više biti konkurentno prema manje izveštačenom a zdravijem stanovništvu istočnih zemalja.

Od strane kapitalističkih moćnika stoga je krajnje kratkovido zadržavati dosadašnji postupak koji se sastoji u tome da se potrošač povišavanjem „standarda života“ nagrađuje i tako „uslovljava“ da nastavi utrkivanje sa svojim bližim, što povišuje krvni pritisak i uništava nerve.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari