Ples po planini 1Foto: Privatna arhiva

Četvrtak, 23. januar: Zima se računa u smenama, a u subotu počinje moja prva ovogodišnja.

Organizovati skijanje i uklopiti ljude sa kojima treba provesti nedelju dana je mukotrpan posao.

Sa ekipom iz Gorske službe spasavanja (GSS) sve je jednostavno. Kada god nađeš vremena za smenu, znaš da će gore biti još dvanaest ljudi sa kojima ćeš se savršeno uklopiti.

Ponekog spasioca u smeni upoznaješ prvi put te subote, ali znaš da, samim tim što je tu, već imate desetine zajedničkih prijatelja koji garantuju da mu možeš poveriti život, i to bukvalno.

Možda te baš on bude osiguravao u nekoj akciji spasavanja, i nema potrebe za razmišljanjem da li će dobro vezati čvor na kome visiš i dobro obaviti svoj deo posla – znaš da hoće. GSS je veliki deo mog identiteta, faktor koji je možda i najviše uticao na moj pogled na svet.

Naravno da je tu i profesionalna karijera, od studija elektrotehnike, preko doktorata u inostranstvu i istraživačkog rada u oblasti veštačke inteligencije na više akademskih institucija, zatim rada u velikim korporacijama i života u pet zemalja u poslednjih petnaestak godina.

Za to vreme, GSS mi je bio podrška i pružio bliske veze sa fascinantnim ljudima, iz potpuno različitih svetova, ali sa onom posebnom iskrom.

Pružio mi je iskustva kakva ne možeš proživeti kroz turističke agencije i zadovoljstvo vrlo konkretnih uspeha – zajednički pomoći nekome u nevolji.

Sve vreme dok sam bio u inostranstvu bio sam i dalje deo GSS-a. Živeo sam pet godina u Torinu, u Alpima, ali svejedno nalazio bar nedelju dana godišnje za smenu na Kopaoniku.

I sada se treba nekako strpiti do subote, a ove nedelje je sjajna ekipa gore.

A ti sedi u Beogradu uz kompjuter.

Ali evo plana, imaću danas četiri sata između sastanaka, dovoljno da se popnem kolima, a naći ću već neki smeštaj u vikend naselju, dakle ipak idem danas.

Stvari su već spakovane. Na Kop stižem malo pre ponoći; treba još večeras da se čujem sa klijentom u Americi, ali kako proći pored naše kuće a da se ne javim ekipi. Ne bi bilo baš jednostavno objasniti Amerikancu ove prioritete.

Petak, 24. januar

Danas mi se ne piše previše. Svaki susret sa Kopaonikom mi je teži od prethodnog. Od prošle godine, hektari iskrčenih šuma i još izgrađenih ugostiteljskih objekata duž staza. Skijanje sad već liči na vožnju gradskim prevozom, uz muziku i reklame sa razglasa. Dobro je što će mi se perspektiva malo promeniti čim obučem uniformu i od turiste postanem spasilac.

Subota, 25. januar

U smeni svaki dan dužiš po jedan rejon, negde sam, a negde sa još jednim spasiocem.

Na Kopaoniku ima pet rejona, svaki sa po nekoliko žičara i staza, organizovanih tako da se brzo stigne do onih kojima treba pomoć. Možeš da skijaš, možeš da sedneš na čaj, ali treba da si tu, da pratiš pozive na stanici i što pre stigneš na povredu.

Dakle, sutra oblačim jaknu, uzimam stanicu i ranac, i dobijam rejon za taj dan.

Ali danas sam još uvek slobodan, pa je bolje da iskoristim dan i obiđem planinu i vidim se sa svima, jer večeras prethodna smena ide kući.

Stižem i do Gobelje, najudaljenijeg rejona koji obećava dobro skijanje sa manje gužve i buke.

Tu su Organ i Savica, stara dobra ekipa. Organ i ja smo bili zajedno na kursu GSS-a pre osamnaest godina i dužnost mi je da ga nagovorim da ostane i u sledećoj smeni, za njegovo dobro. Popodne dolazi kombi iz Beograda sa novom smenom. Par ljudi koje znam već dugo, i par novih lica. Biće vremena za upoznavanje, ali najbolje da se počne izlaskom u pab.

Nedelja, 26. januar

Rano ustajanje, moramo biti prvi na stazi. Razmišljam da mi je najbolje da odem opet na Gobelju, drugde će i dalje biti gužva zbog vikenda.

Spasioci generalno izbegavaju ovaj rejon; na kraju planine, ume da bude prazno i dosadno, malo mesta da se skloniš kada je ružno vreme i komplikovan transport u slučaju povrede.

Ali vreme je lepo i treba iskoristiti dobro skijanje dok još može, snega je sve manje i manje.

Tako je i bilo. Miran dan, dobrog skijanja ujutru i samo jedna povreda na mom rejonu, rutinski.

Na celoj planini pet, dobro su se rasporedile. Najmanje voljena je noćna staza.

Nakon celog dana skijanja, dvojica dežuraju još četiri sata na noćnoj stazi. Evo, prijaviću se za sutra, ne moram baš prvog dana.

Sinoć je bio malo ozbiljniji izlazak, večeras druženje oko stola u GSS kući. Krenulo je sa tehničkim temama, u ovoj smeni su četiri-pet inženjera, a završilo ko zna gde u tri noću.

Kada bih inače imao priliku da upoznam ovoliko sjajnih ljudi?

Ponedeljak, 27. januar

Sada već sve počinje da dobija smisao.

Preko noći je palo nešto snega, zabelele su se jelkice. Ko bi pomislio da ću se obradovati i magli, jer Kopaonik opet liči na planinu. Danas dežuram bliže centru i biće dosta posla.

Za početak, obići rejon sa tečajcima.

U svakoj smeni ih ima dvoje ili troje.

Oni su završili obuku ove godine, položili većinu testova, a ostala je još praksa u smeni i polaganje skijanja.

I oni sada treba da znaju i najskrivenije kutke planine, pa odlazimo van staze da vide gde su sve prečice i gde će sve nailaziti i najmaštovitije skijaše kad se izgube.

Sada smo već u pravoj planini. Osim toga, kraće dežuranje na freestyle takmičenju, i usput još tri povrede.

Srećom, sve tri lakše, pa ih prepuštam tečajcima i samo nadgledam da li sve rade kako treba.

Biće nešto od njih, ima šanse čak i skijanje da polože.

Sa noćnom stazom sam imao sreće.

Nakon prilično napornog dana nije baš da sam jedva čekao.

Na Pančićevom vrhu je magla, i staza neće raditi uveče, a za ostatak je dovoljan jedan spasilac. Luka je mlad i entuzijastičan, hvala mu za priliku da uveče sednem za kompjuter i uradim malo svog posla.

Utorak, 28. januar

Sve je bolje i bolje. Uz sneg od juče, sada još i sunce.

Nakon par dana zajedno po ceo dan, sad smo već tim. Po pozivu na povredu znaš ko će se javiti i koliko će mu minuta trebati da stigne i zbrine je, a svi u glavi već imaju plan za sve slučajeve koji se dalje mogu desiti.

Oko jedanaest sati poziv, i Kalibra kreće na ozbiljniju povredu koja je prijavljena negde van staze.

Treba je prvo pronaći, ako je ne pronađe u prvom spuštanju, izgubiće se dosta vremena dok se opet popne žičarom, pa je drugi spasilac već gore, spreman da krene čim dobije potvrdu.

Nalazi ga i javlja gde je, treba brzo spustiti spasilački čamac i dasku za imobilizaciju kičme, izgleda da je ozbiljno.

Treći spasilac dolazi motornim sankama, a svi ostali prate preko stanice šta se dešava i pomeraju se tako da pokriju i svoj, i deo koji je trenutno bez spasilaca. Izazov više nije samo zbrinuti povredu, već to uraditi brzo i elegantno, predvideti šta se sve može desiti, kakva bi pomoć kome mogla zatrebati, a u prolazu još dopuniti potrošeni materijal bez gubljenja vremena – kao uvežbani ples po planini.

Uveče bi moglo biti par gostiju u našoj kući. To ume da se pretvori u dobru žurku.

Sreda, 29. januar

Imao sam odličan plan za danas. Da uguram kompjuter u spasilački ranac, pa da Salveta i ja dužimo Gobelju.

Tamo će biti najmanje posla, ugrabiću vremena da radim u holu hotela, na rejonu sam i lako istrčim čim dobijemo poziv.

Ali eto, morao je da padne sneg noćas i sada još i sunce.

Ovako nešto se ne propušta; sav taj svež sneg van staze neće se sam skijati.

Taman kada smo četvrti-peti put rekli „evo samo još jednom“, Opi, šef smene, nam šalje tečajce da vežbamo vožnju spasilačkog čamca sa njima, a to je zanimacije za naredna dva-tri sata. Uz to još i par povreda, a u ovaj kraj po njih ne dolaze motorne sanke pa to ume da potraje.

I na kraju ovo pišem nakon zatvaranje žičara, danas nije bilo vremena za pauzu.

Već smo naučili da u smeni treba iskoristiti svaki minut; dvadeset minuta spavanja između skijanja i večere bi trebalo da bude dovoljno da izdržimo druženje do kasno večeras.

Odnosno, da izdržimo do kraja smene. Posle nije bitno, mogu nam i hirurški odstranjivati osmeh sa lica.

Autor je programer i spasilac Gorske službe spasavanja

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari