Promašen "ceo fudbal" 1

Omer Karabeg: Nedavno je u Beogradu održan veliki skup na kome je bilo više od 100 delegacija nesvrstanih zemalja. Vlast u Srbiji to je proglasila najvećim međunarodnim skupom u Evropi i u svetu u 2021, a mediji su govorili da je Beograd tih dana bio centar sveta. Da li je taj skup imao takav značaj?

Boško Jakšić: Nije, bez obzira na sve te panegirike uključujući i uvodni govor predsednika Vučića u kome nije našao za shodno da pomene Josipa Broza kao jednog od osnivača Pokreta nesvrstanih. Moglo bi da se kaže da su taj jubilarni komemorativni skup, kako ga neki zovu, Srbija, koja nema nikakve veze s nesvrstanom Jugoslavijom, i Aleksandar Vučić, koji nema nikakve veze sa Brozom – zloupotrebili.

Hrvoje Klasić: Ovaj samit nije imao ni regionalni, a kamoli svjetski značaj. Tito se vjerojatno u grobu okreće jer je glavna zvijezda jubilarnog samita nesvrstanih bio Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova. Tito se od kraja 1950-ih do svoje smrti borio – prije svega sa Kubom, a i sa Egiptom i još nekim zemljama – da se Pokret previše ne približi niti Istoku, niti Zapadu…

Ne samo da Tito nije spomenut u Vučićevom govoru nego sam čuo – onako kuloarski – da ministar vanjskih poslova Srbije nije želio da se ističu nikakve Titove slike. Na konferenciju nije pozvan Budimir Lončar, nekadašnji jugoslovenski ministar vanjskih poslova koji je bio na prvoj konferenciji nesvrstanih 1961. u Beogradu. To najbolje pokazuje odnos rukovodstva Srbije prema Jugoslaviji i prema Titu, koji su bili osnivači Pokreta nesvrstanih. Promašili su, što bi se reklo, ceo fudbal.

Karabeg: Kako se Lavrov našao na skupu?

Jakšić: To je misterija s obzirom da su nesvrstani uvek odbijali da pripadaju nekom od dva bloka. Ko je onda pozvao Lavrova? Ne verujem da je to bio Ilham Alijev, lider Azerbejdžana, zemlje koja u ovom trenutku predsedava Pokretu. Zašto bi on zvao Lavrova kad je poznato da u Bakuu vlada uverenje da je Rusija u sukobu oko Nagorno-Karabaha više bila na strani Jermenije nego Azerbejdžana. Alijevu je mnogo više bilo stalo da se pozove Mevluta Čavušoglua, šefa diplomatije svog najvećeg saveznika – Turske. Ali i to je bio promašaj imajući u vidu da je Turska članica NATO pakta. Tako da dolazim do zaključka da je poziv Lavrovu najverovatnije došao iz Srbije. Mislim da je učešćem ministra inostranih poslova Rusije nanet ozbiljan udarac kredibilitetu Pokreta nesvrstanih koji se od svog nastanka odmicao od velikih sila.

Karabeg: Kakav je odnos Hrvatske prema Pokretnu nesvrstanih?

Klasić: Odnos je onakav kakav je prema Jugoslaviji i prema socijalističkom nasljeđu – to znači katastrofalan. Suočavanje s prošlošću se odvija na način da ono što je u periodu od 1945. do 1990. bilo crno-bijelo sad je postalo bijelo-crno. Ali to se ne odnosi samo na period socijalizma nego i na Drugi svjetski rat. U nekim krugovima ustaše su prihvaćeni kao patrioti, a na partizane i Jugoslaviju se gleda kao na apsolutno zlo za Hrvatsku…

Naravno da moramo kritizirati sve ono loše što se događalo u periodu socijalističke Jugoslavije, ali, gledajući vanjskopolitički, narodi s ovih prostora nikad u prošlosti – a bojim se niti u skoroj ili daljoj budućnosti – neće igrati onakvu ulogu kakvu su igrali zahvaljujući između ostalog Pokretu nesvrstanih, ali prije svega Josipu Brozu Titu i diplomaciji zemlje koja se zvala Jugoslavija. Apsurdno je odbaciti veze s nesvrstanim zemljama i mislim da je Hrvatska 1990-ih godina, kad je odbacila Pokret nesvrstanih, napravila katastrofalnu pogrešku i nastavlja je raditi i danas.

Karabeg: Izgleda da ni druge zemlje regiona nisu mnogo zainteresovane za Pokret nesvrstanih. Sve ex-yu zemlje, osim Severne Makedonije, prisustvovale se u ulozi posmatrača, ali nijedan njihov predstavnik nije se oglasio. Govorio je, istina, Milorad Dodik, ali ne u ime BiH već u ime Republike Srpske. Zašto su onda ostali uopšte dolazili?

Jakšić: Bilo je nelagodno odbiti poziv. Kad pominjete Dodika, to je bio još jedan pucanj u nogu ovome skupu. Nakon Lavrova mislim da je apsolutno bilo skandalozno dopustiti Dodiku da govori – da izdeklamuje svoje cinične opaske o miru i jedinstvu i da BiH opiše kao protektorat mrskog mu Zapada. Sramota je i što nije bio pozvan Lončar. Inače, ovo što Srbija danas radi ne može se porediti sa vremenom Josipa Broza koji je nespornom veštinom znao da svoju lidersku poziciju u Pokretu koristi ne samo u političkom već i u ekonomskom smislu.

Karabeg: Predstavnicu Srbije su iskoristili ovaj skup da među učesnicima lobiraju za povlačenje priznanja Kosova. Koliko su u tome uspeli?

Jakšić: Da su uspeli to bi svakako bilo objavljeno. Sećam se da je svojevremeno u režimskim medijima bila udarna vest kada je pacifička državica Palau – kao, jelte, jedna od većih svetskih sila – povukla priznanje Kosova. Očigledno da u tom agitovanju nije bilo nikakvog uspeha.

Klasić: Vrlo rijetko se takvi multilateralni sastanci, koji traju jedan ili dva dana, mogu iskoristiti za bilateralne susrete na kojima će se raspravljati tako ozbiljne stvari. To radi tiha diplomacija. Ne vjerujem da se netko tokom samita mogao sresti sa Selakovićem ili Vučićem i da ga ovaj tog trena nagovori da odustane od priznanja Kosova. S druge strane, povlačenje priznanja znači zamjeranje onima koji podržavaju nezavisnost Kosova, ako hoćete u prvom redu SAD. Ako postavimo pitanje da li je zemljama Afrike i Azije bitnije zamjeriti se Srbiji ili SAD – mislim da je odgovor jasan.

Karabeg: Da li je vlast u Srbiji izvukla ikakvu korist od samita nesvrstanih u čije je organizovanje morala da uloži dosta novaca?

Jakšić: Čini mi se će se ispostaviti da je, što se tiče Srbije, najveća dobit bila dolazak Lavrova i zakazivanje Vučićevog susreta sa Putinom gde će on tražiti olakšice za ruski gas.

Klasić: Ne mislim da je srpsko društvo imalo ikakve koristi od ovog skupa. Ono što Srbija mora napraviti nisu kozmetičke promjene, niti okupljanja svjetskih lidera. Mogla bi da sazove i skup 10 najbogatijih zemalja u svijetu, ali to je neće promijeniti. Srbija se mora demokratizirati, mora raditi na jačanju pravne države, na slobodi medija, na obezbjeđivanju uslova za fer izbore. To će je promijeniti, a ne nikakve prodaje oružja, niti sjedenje na sto stolica.