Pula "feedback" 1

Petak, 26. jul: Beograd – …predstavlja kraj sedmodnevnog odsustva o kome ću zapravo pisati ovaj dnevnik, dan u kolima.

Sedamsto kilometara kontinuirane vožnje nije više toliko fizički zamor, koliko zapravo mentalni odmor, uslovljene online izolacije od društvenih mreža. Čovek tada istovremeno sumira sve prethodne još uvek sveže utiske, smišlja čega prvog da se po povratku prihvati. Krajičkom oka registruje sve što je na tom čuvenom jednoličnom i dosadnom auto putu „bratstva – jedinstva“ drugačije negoli ranije. Bezbrojni šleperi polovnih automobila na putu ka Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, nasuprot opštem utisku da su E-trotineti ultimativni urbani trend i jedino sredstvo smisleno saobraćajne komunikacije u Beogradu.

Pitanje dostupnosti lokacija ovogodišnjeg i ovdašnjeg letnjeg bioskopa Filmstreet, sa večitom strepnjom da li će pasti kiša, najviše me opterećuje zebnjom kao njegovog producenta i urednika. Večeras i sutradan smo na Savi na tzv Promenadi sa najlepšim pogledom na Stari savski – tramvajski most. To je isto ono mesto gde smo gerilski pre devet godina započeli ideju letnje socijalizacije i promocije tzv zlatnog Holivuda, povrh bašte Centrale, ovde sa filmskim projekcijama na parobrodu „Župa“.

I ništa ovde više nije isto, štaviše bioskopi kao takvi pred velikim su izazovom tranzicije publike spram kablovskih platformi HBO i Netflix-a, regularni vikend koncertni clubbing versus You tube-a, a kafane naspram online poručivanja i dostave hrane. Ali ipak neočivana sila satisfakcije koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar je prepuno gledalište nekih novih klinaca, Milenijalaca i tzv generacije Z, koji Filmstreet stavljaju u vizuelnu i scenografsku ravan sa Pulom i Motovunom u kojima sam prethodnih dana boravio.

Subota, 20. jul

Pula – Dan posle odmora i mora, čovek se zapravo uvek vraća „na mesto zločina“ gde je bio i šta je radio, taj isti dan u tim boljim izmeštenim okolnostima. Dodeljene su nagrade na filmskom festivalu u Puli, čiji nas istovremeni priželjkivani ishod ali neočekivani epilog da se tako i desilo, još uvek snažno drži kroz različite reakcije srpske i hrvatske javnosti. U Pulu sam stigao na drugi deo najčuvenije ex-jugoslovenske filmske smotre sa tradicijom od 66 godina. Festivali se takođe prilagođavaju novoj stvarnosti dominacije tzv televizijskog kontenta, igranih serija, pa se od glamura okreću ka supstancijalnoj perspektivi kroz format industrijskih sajmova. U dnevnim terminima bioskopa Vali, odgledao sam šest od osam filmova recentne hrvatske produkcije kojoj je sada festival namenjen. Film Antuna Vrdoljaka „General“ čija se premijera iščekivala dve godine, na kraju je zavredio samo slavu sopstvenog crvenog tepiha prisutnih zvanica od predsednice Republike Hrvatske do svog solidnog i samo toliko kastinga, ostavivši razočaravajući utisak staromodne telenovele. U dramaturgiji preostalih filmova dominantan je post ratni – post tranzicioni socijalni narativ ali sa nažalost tankim scenarističkim predlošcima i isključivo arthouse, rediteljskim ambicijama. Jedini film koji ću gledati u jedinstvenom open air takvom ambijentu Arene u Puli, zapravo je pobednički „Dnevnik Diane Budisavljević“. Tako sam sopstveno oduševljenje, podelio sa istim utiskom, koji su po prvi put o nekom ostvarenju ravnopravno imali stručni žiri, publika i međunarodni filmski kritičari. Dok smo se mi bavili višegodišnjim hipotetičkim izborima na tzv nacionalnom konkursu FCS posvećenom Jasenovcu, Dana Budisavljević je nakon deset godina priprema, u Hrvatskoj danas, snimila dokumentarno – igrani film o ovoj sad čuvenoj heroini II svetskog rata. Filmska izvanrednost ovog dela je u inverziji njegove igrane strukture, kojom je scenografski iznosila faktografiju dnevničkih zabeleški, a dokumentarnim ispovestima preživele dece kreirala emociju filma. Trijumf Diane Budisavljević nije u porazu Generala, nego u empatiji prepoznate činjenice da ona taj poduhvat nije izvela sama, već uz pomoć jednog nemalog dela hrvatskog društva, o čemu nismo ništa znali, ali što je za ne verovati, otvorilo prostore novih (naših) relativizacija.

Nedelja, 21. jul

Fažana – Pula nedeljom, baš kao i subotom, grad je urbane vibrantnosti na njenoj prelepoj pijaci i pod stoletnom hladovinom kafea ulice Giardini. Uprkos činjenici koja će 2019, ovaj pre svega radnički i industrijski grad, determinisati kao godinu konačnog stečaja i zatvaranja brodogradilišta Uljanik. U svojoj dugoj istoriji koja seže od antičkih vremena tako očiglednih u arhitekturi Arene, Avgustovog hrama i slavoluka Zlatnih vrata, preko Austrougarske ratne luke predodređene njenim zalivskim zemljopisom između Muzila i Katarine, do međuratnog italijanskog modernizma i posleratne epohe vojnopomorskog sektora Jugoslovenske ratne mornarice, Pula se nalazi na perspektivnoj prekretnici. Ona bi mogla da predstavlja jedan npr. recimo mediteranski Geteborg, sedište Istre kao evropske regije koja živi kulturnu renesansu, socijalni hajp kroz ekonomiju turizma. Oličenu ne samo u popularnosti obližnjeg Rovinja, već svake pojedinačne lokalne autentičnosti ili manifestacije, na koje – neke će se osvrnuti ovaj dnevnički julski kalendar. Fažana je njeno predgrađe i pristanišna veza sa Brionima na kojima su i ove godine Teatar Ulysses – Radeta Šerbedžije, Lenke Udovički i producenta Duška LJuštine. Ona je od ovog leta i ekspozitura Cveća Zla sa Vračara, kroz tamošnji novootvoreni restoran Vlade Zapleta „Officina del pesce“ u kome sa drugim Beograđanima gostima filmskog festivala u Puli završavamo dan. Istra sa svojim recidivima jugoslovenstva, Rovinj kao etalon beograđanštine, štaviše ove godine su kolonija brojnih mladih ljudi – sezonaca koji su tamo spojili posao i zadovoljstvo, pa je bilo logično da dobije i takvu svojevrsnu kafanu – konzulat grada Beograda.

Ponedeljak, 22. jul

Grožnjan – Svako normalan u špicu tzv visoke sezone u Istri, preskočio bi izlet u Trst ili Veneciju, štaviše povukao se u njenu prijatnu unutrašnjost, pitoreskni kontinent i gradove kakav su Grožnjan i Motovun sa svojim malim ali čuvenim manifestacijama. Čini mi se da je jednako nemoguće opisivati arhaičnu lepotu Grožnjana, te njegove strme i uske kaldrmisane ulice, a kamenite kuće, dekor obrastao svojevrsnim zelenim bršljenom od borova i maslina i pod hladovinom hrastova. Baš kao i kamerni ambijent te jedne pjacete i kafanske bašte u kojima se odvija „Jazz is back“, muzički festival koji je 1989 ustanovio čuveni Boško Petrović. Ponedeljak veče je inače idealan džez termin, znam to na svom primeru još uvek jednog od retkih beogradskih jazz klubova Das Boot-a, koga sam lično ustanovio. I gde god da sam potom bio po svetu od Village Vanguarda i Blue Note-a u NJujorku, Duc de Lombards-a u Parizu, Redute u Pragu, ovo doživljeno, novo životno iskustvo je čini mi se uporedivo bolje i ne samo drugačije. Jam session koncert čak pet istaknutih svetskih bubnjara: Tull, Hernandez, Sanchez, Riley, Moye u pratnji našeg Novosađanina basiste Vladimira Samardžića. Floskula veče za pamćenje ali i subjektivni doživljaj, noć kada sam potom najlepše spavao u životu.

Utorak, 23. jul

Motovun – Čini mi se kao da je prag svih očekivanja premašen jučerašnjim kolateralnim danom kojim sam inicijalno hteo da povežem dva festivala kraj onog u Puli i početak Motovuna. Taj drugi svojim formatom zapravo najviše liči na naš Palić, ustanovljen u jednom trenutku opšteg regresa domaćeg – hrvatskog filma krajem devedesetih od strane Rajka Grlića, Igora Mirkovića i Borisa T. Matića. Dve decenije kasnije, on je uz Pulu i ZFF koga će takođe kasnije napraviti pomenuti Matić, obavezna filmska festivalska lektira za sve istinske filmofile i intelektualce. Ali i brojne i opet ta fraza – neke nove klince, volontere, štaviše zbog svoje leve i liberalne, a nezavisne provinijencije, značajan događaj u kritičkom sagledavanju svega onoga što predstavlja ne samo region danas, već i ceo prostor Mittel Evrope i bivšeg istočnog bloka. NJegov, takav gradski ambijent malih otvorenih projekcija, najsličniji je infrastrukturi našeg Filmstreet-a, selektor je, sad bi već usudio da se pohvalim, moj prijatelj Jurica Pavičić, upoznao sam Zorana Milanovića koji odavde započinje svoju predsedničku kampanju, odseo u hotelu – vinariji Rožanić koja je takođe izvanredan i neopisiv užitak…

Sve navedeno kao činjenice jednog zadovoljstva, sušta suprotnost letu provedenom na plaži.

Sreda, 24. jul

Zadar – I kada treba da stane, čovek je proklet, zaslužuje dan odmora ili stanke pred onim što ga čeka kući. Taj bis ili bonus, posle Istre može biti samo Dalmacija. Zadar je grad u koji od ove godine možete otputovati i direktnim letom iz Beograda. Uz Sombor sa kojim ga zbog urbanih i provincijskih u najboljem smislu te reči sličnosti, identifikujem, moja je stara prva JNA nezaboravna ljubav, kojoj se stalno posle dugih decenija izbivanja vraćam. Imam tamo svoje: najlepšu terasu sa pogledom na poluotok, omiljenu kafanu Pašta&svašta, antistres rituale apsolutnog uživanja u malim stvarima kao što su kafa, novine i kroasani, čaša plavca.

Četvrtak, 1. avgust

Beograd – …nije onaj četvrtak prošle nedelje kada sam krenuo kući, već danas u nedelji nove kontaminacije Antonićem o letovanju u Hrvatskoj, spinova o prisluškivanjima i svim odijumima pregovora vlasti i opozicije, svakodnevnog saobraćajnog kolapsa na kratkom potezu Braće Jugovića – Dečanska od Doma Armije do Doma Omladine. Dan tzv prvog u mesecu kroz pripremu za novi Filmstreet vikend na ćošku Skadarlije i Strahinjića bana, prvu ruku montaže dokumentarnog filma o Liverpulu koji radim sa Slobodanom Georgievim, kao jedno od stavki sa tzv TO-DO liste do kraja leta. Prva je plan manifestacije Mala Pula 2.0 koji takođe mora da se odigra, kao „feedback“ Pule o kojoj je zapravo ovaj tekst, kao nulta stvar koju danas takođe moram da uradim, odnosno sa ovom tačkom, valjda završavam.

* Autor je producent i urednik Filmstreet festivala u Beogradu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari