Sve ključeve treba tražiti u tekstu 1

Ovenčan nagradom Mirko Kovač za prvenac Tiho teče Misisipi i proklamovan u novi glas srpske književnosti, Tabašević se obreo u nezahvalnoj situaciji.

Na sreću, u trećem romanu ostao je dosledan sebi. Štaviše, još dosledniji nego ranije. Zabluda nadrasta prethodna dva romana. Tok Misisipija, u kome se iskustvo rata prelama kroz dečju svest, Zabluda odvodi korak dalje, prikazujući mehanizme obrazovanja dečje prizme. Priča Denija, glavnog junaka Misisipija, nalikuje Dinovoj. Ali, za razliku od pitke Denijeve perspektive, u Zabludi retrospektivni oblik pripovedanja magli granicu između naratora i junaka, ne bi li je, u vrtlogu afekcija i metafora, sasvim zbrisao i slio u jedinstveni glas.

Posredi je ideja da se kroz sećanje ispripoveda stvaranje sećanja, set momenata inicijacije u jezik (i ježenje), u uslovima kad se jezikom ovladava u tragikom obeleženom detinjstvu. Posveta romana – Nama, koji smo učili maternji jezik za vreme rata, često bez matere, ježili se – javlja se iznova na specifičnim mestima.

Ona služi da uveže sve aktere romana i njegove recepcije (autor, narator, junak, čitalac, kritičar…) i da ih podseća o čemu je reč – jeziku, svesti, sećanju i kontekstu. Dino priča priču o svesti kao sećanju na sebe samog a to može delovati kao nemoguća misija. Ipak, upravo je taj paradoks noseća tema romana. Sećanje je fluidna kategorija, iznutra rastuća, podložna filterima, sklona negaciji i odbrambenim mehanizmima.

Sećanje se uvek domišlja, i tako samo sebe rekonstituiše – postajući istovremeno lažno koliko i nužno. Zato i pripovedanje o trenutku stvaranja svesti ima za ishodište ne očekivani tok već krivotok svesti. Tabašević krivotok komplikuje uvođenjem ludila u narativ. Dinovo iskliznuće u mentalno rastrojstvo na putu ka majčinom grobu usložnjavanja komponente njegovog rastrzanog glasa. Ono nudi dodatnu iznijansiranost pripovedanja.

Agramatičkim pasažima jurodivog pripovedača/junaka krivotok svesti stvara jedan krivi tok svesti. U ovom iskliznuću nastaje Karlo, Dinovo sećanje na sebe samog.

Eksperimentalni nivo romana ne iscrpljuje se samo u pogledu granica književnog jezika i pripovedačkog izraza, već i jezika uopšte. Reči u romanu odupiru se formalizmima i neukalupljive su u svakodnevnu jednoznačnost. Obaška je tome primer.

U detinjstvu je Dino čuje u specifičnoj situaciji i ona ostaje obeležena smislom koji je zadobila trenutkom kad se pred junakom ukazala. Stoga će jedino iz tog, vlastitog sistema moći da crpi značenje. Zato obaška može da miluje, neguje, nosi ukosnice i da liči na pudlice odbegle gazdi.

Mašala – istom logikom – više nije usklik dugo očekivanog olakšanja, već jedna vruća „ispovraćana“ banana, u čiju slavu ju je majka izgovorila. U jezičkom sistemu junaka ona ostaje ispražnjena od značenja.

Zato Karlo može da kaže Desio se rat. Mašala – a da to mašala ostane bez svoje osnovne semantičke funkcije. Ono značenje nalazi u tome što ga za junaka nema. Desio se rat, ništa. Pogodiće most, mašala, ihaha, kakvom raketom. Pogodiće most, ništa, ihaha, kakvom raketom.

Jezik je u Tabaševićevim romanima mnogo više od pukog baratanja rečima. Jezički činovi imaju svoje učinke i nije slučajno da se jezik uči u kući zvanoj Ludvig – omaž Vitgenštajnu, prostoru tišine, bez smisla. Ta kuća je nepregledna, ali je prazna. U nju treba da stupi Dino, a ulazak predstavlja čin iniciranja u simbolički poredak.

NJenih četiri hiljade metara praznine treba popuniti značenjima. Na Ludvig-kuću budu osuti meci, srpski meci. I te metke treba shvatiti simbolički, kao (nasilnu) penetraciju jezika. Maternjeg, jer je, na koncu, Dinova majka Srpkinja. Zato je ovaj roman posvećen i onima koji se jezikom bave.

Tabašević prikazuje stasavanje tog i takvog jezika, nasilne inicijacije u jezičke kodove i specifična dečja (de)kodiranja. Životinja ima toliko da je moguće od romana napraviti album Životinjskog carstva, ultimativne čokoladice i zbirke detinjstva.

Gusenica, svitac, hrčak, doberman, samojed, šišmiš… Na svakoj stranici detinjstva, u romanu stoji pedantno nalepljena životinja. U moru životinja ističe se petao zvani Ovca. Junaka to dovodi u zabludu. Da li to jezik laže? Kako je moguće da imenujemo petla ovcom? Taj prvoimenovani petao će završiti u čorbi. Petao Ovca kusaće se za porodičnom trpezom kao supa.

I baš tada, za sofrom, dečak kreće sa učenjem jezika ljudi. Ako je ulazak u kuću Ludvig bila inicijacija junaka u jezik, klanje petla Ovce je inicijacija junaka u svet. Za porodičnim stolom, s Ovcom na trpezi, Dino će istovremeno pokusati zablude sveta i postati njihov zarobljenik.

Epizoda s petlom oslikava umešnost začudnog konstruisanja motivacije junaka. Detalji ulaze u tekst sporedno, na mala vrata, neopaženi. I ukoliko se čitaocu isprva učini da nemaju svoje mesto u tekstu, da ga brzo gube, uvek se spektakularno vrate na velika vrata u igru, dodatno oneobičeni, uspevajući da se uklope u logički sistem romana. Pisac tako demonstrira da vlada zahtevnom, ali zavodljivom, tehnikom izgradnje i zaključavanja slike.

Tabašević po treći put piše priču o odrastanju. Svaka je bogatija i razigranija od prethodne. Bojim se da je Danasovog autora odbila, a možda i zbunila, činjenica da Zabludu nije moguće prolaziti na parče, u pauzama. Ona traži – sasvim narcistički – potpunu i skupu predanost tekstu.

Tabaševićeva poetika ispostavlja radikalne zahteve i pred čitaoce i pred kritičare. Jedan od najradikalnijih je da sve ključeve treba tražiti u tekstu – a ne u okolišu gde borave veliki pisci. Sve drugo nas može dovesti u zabludu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari