Rođen sam u malom selu Čista Vlaka, četrdesetak kilometara udaljenom od Nikšića. Tada je u šest kuća živjelo oko pedeset osoba, a danas svega pet.
***
Kad prelistavam uspomene iz djetinjstva, prvo se, naravno, sjetim roditelja i sestre, a potom komšija, igre skrivalice, jagnjadi… Mjeseca i zvijezda na besprekorno plavom nebu… Nestvarne tišine, rose… Skijanja i sankanja po snijega koji je znao da napada i metar visine…
***
S nostalgijom se sjećam i gradnje ceste kroz naše selo i prvih sijalica koje su zamijenile petrolejke. I jedinog tranzistora u selu oko kojeg su se okupljali stariji da slušaju Grgu Zlatopera na Glasu Amerike. Tada nisam ni sanjao da ću i ja biti novinar.
***
Kada odem u šetnju na Goricu, brdo iznad Podgorice, a to je moja obavezna rekreacija već dvadeset i pet godina, često se pitam koliko li sam kilometara prepješačio u ovih svojih sedam decenija.
***
U prvom razredu osnovne svakodnevno sam pješačio do škole deset kilometara, u sljedeća tri sedam, a od petog do osmog od kuće do škole i nazad četrnaest kilometara! Dešavalo se, kad bi se pokvario autobus do mog sela, dok sam bio u gimnaziji u Nikšiću, da prepješačim do kuće 17 kilometara, ili kad sam dolazio sa studija iz Sarajeva po 24, od Petrovića, rodnog mjesta Mirka Kovača… I noću, i po kiši i snijegu.
***
Kad sam 1991. godine boravio u Sjedinjenim Američkim Državama, kao novinar u okviru programa Američkog kulturnog centra, bio sam gost, sa još četvoro kolega iz Jugoslavije, jedne porodice u Nebraski. Uoči večeri, po njihovom običaju, trebalo je da svi ispričamo po neki svoj doživljaj. Prevodilac, inače Beograđanin, koji je tamo živio, nagovori me, pošto sam mu pričao o ovim mojim pješačkim avanturama, da ih i domaćinima ispričam. Poslušam ga i počnem…
***
Domaćin me gleda netremice i onda upita prevodioca da li je ovo istina ili izmišljam. Prevodilac kaže da je to zaista tako bilo, a on potrča u susjednu prostoriju, vrati se sa kamerom i zamoli me da sve to ponovim.
***
Rekao mi je da će snimak ponuditi lokalnoj televiziji kao čudo neviđeno, jer prvi put čuje da djeca u nekoj zemlji toliko pješače od kuće do škole i nazad. I da se pohvalim – počasni sam građanin Nebraske.
***
Nikšićka gimnazija je bila čuvena u bivšoj Jugoslaviji. Znalo se – upisivali su je samo odlični osnovci. Profesori su bili uvažene ličnosti i među učenicima i kao građani Nikšića. Bili su strogi, ali pravični. I danas je živ tadašnji direktor gimnazije Branko Radojičić. U Gimnaziji sam zavolio sociologiju zbog profesora Danila Koprivice i završio studij sociologije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.
***
U trećem razredu, u fotografskoj sekciji, naučio sam da fotografišem i izrađujem fotografije. Kada mi je otac mojih drugova Miša i Sloba, pop Miloš Perović, kupio u Švajcarskoj i poklonio japanski fotoaparat marke Kanon, mojoj sreći nije bilo kraja. Bio sam glavni u foto–sekciji, a i među djevojkama.
***
U gimnaziji sam pisao i pjesme, ali sve sam ih spalio iako mi je čuveni pjesnik Vito Nikolić neke pohvalio. Moji idoli bili su Lorka, Prever, Dučić, Jesenjin, Leso Ivanović i Vito… Razočaran što ni na korak nisam blizu njima, sve sam uništio i na svoju, a sigurno i na radost potencijalnih čitalaca.
***
Nikšić je u vrijeme mojih gimnazijskih dana bio industrijski, a i kulturni centar Crne Gore. Pivara Trebjesa, Željezara, Pilana, Metalac, Monteks… samo su neke od firmi koje su vrlo uspješno poslovale. Nikšić je tada imao pet bioskopa, a onda godinama nijedan. Mi gimnazijalci redovno smo išli da gledamo i pozorišne predstave.
***
Studije sociologije su bile vrlo teške. Po zapadnoevropskim programima. Najteži ispiti bili su metodologija, istorija socijalnih i političkih učenja i sociologija kulture. Četvorosemestralni i ogromna obavezna literatura.
***
Na prvoj godini bilo nas je oko 450. Bili su to srećni dani kada te niko nije pitao koje si nacije i vjere, šta su ti roditelji, da li voziš džip i nosiš markiranu odjeću… I najviše sam se družio sa Sarajlijama.
***
Predavali su nam poznati profesori iz Beograda, Zagreba i LJubljane. Opštu sociologiju predavao mi je Hamdija Pozderac, kasnije poznati političar. Profesori su bili prava sarajevska raja.
***
Šeher Sarajevo mi je zauvijek ostalo u lijepom sjećanju. U njemu sam proveo najljepše godine svog života. Tada je imao oko 130 kafića. U čuvenu Parkušu dolazili su novinari, književnici, pjevači, glumci… Tu sam upoznao članove Bijelog dugmeta, Indeksa, Zdravka Čolića, Abdulaha Sidrana, Jadranku Stojaković, Hanku Paldum…
***
A kad sam se 1976. preselio u Titograd – glavni grad Crne Gore ličio je na kasabu. Nije imao nijedan kafić, a ni pristojniju kafanu. Sarajevo pamtim i po hladnim i sniježnim zimama, ali najviše po dobrodušnim ljudima, po izletima na Trebević žičarom, na Jahorinu, Vrelo Bosne… I po vicevima. Svakodnevno su smišljani vicevi, a glavni junaci bili su Mujo i Suljo.
***
Možda sam jedan od rijetkih novinara koji ni dana nije radio u gradskoj rubrici – Sarajevskoj hronici. Mustafu Latifića i mene, kao početnike, rasporedili su u Dopisničko odjeljenje. Ubrzo smo uređivali dvije stranice prigradske hronike. Ja sam pratio događaje u obližnjim opštinama – Hadžićima, Brezi, Trnovu, Sokocu i Palama. Bilo je to vrlo interesantno. U BiH je tada bilo 106 opština i iz svake smo imali jednog ili više dopisnika. I danas pamtim imena mnogih.
***
Zbog jednog mog teksta o majci sa troje maloljetne djece, kojoj su u Trnovu porušili kuću zbog izgradnje puta Sarajevo – Trnovo i smjestili je po ciči zimi u štalu, protestovao je predsjednik opštine, ali odbranio me urednik Dopisničkog odjeljenja. Ubrzo su tu ženu smjestili u neku kuću, a ona je jednog dana došla u redakciju i poklonila mi – vunene čarape. To je moja najdraža novinarska nagrada!
***
Kasnije sam radio na desku, tako da sam zahvaljujući tome i tamo dosta naučio od starijih kolega. Sa mnogima i danas, poslje četrdeset godina od odlaska iz Oslobođenja, kontaktiram i ispričamo se kao da smo se juče rastali. To mogu da potvrde Amina Ahmetašević, Duška Stanišić, Nadija Avdibegović, Gordana Vekić, Edina Kamenica, Rajko Živković, Izet Kalkan, Pavle Pavlović, Minja Bojanić, Alija Resulović, Branko Tomić, Mišo Todović… Većinom žive na raznim meridijanima – od Holandije do Amerike i Kanade. Dobri moji nezaboravni drugari!
***
Poslije odlaska u Titograd, radio sam u Sekretarijatu za informacije Izvršnog vijeća Crne Gore. Pisao sam, pored ostalog, saopštenja sa zatvorenih sjednica vlade i tri godine, dok je Tito boravio u Igalu, u svojoj vili Galeb, na poziv iz njegove informativne službe dovodio foto–reportere i TV snimatelje da snime Titove susrete sa domaćim i stranim političarima.
***
Tako sam imao priliku da izbliza na desetine puta vidim predsjednika SFRJ. Kada je osnovana redakcija Komunista – izdanje za Crnu Goru, imenovan sam za urednika kulturne rubrike. I tu ostao do tzv. antibirokratske revolucije, kad je Komunist, dekretom Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, ugašen i cijela redakcija izbačena iz svojih prostorija na ulicu.
***
Ovo je vjerovatno svjetski fenomen: Svetozar Marović je izdao naredbu da se prekine štampanje Komunista dok je polovina lista bila u rotaciji Pobjedine štamparije!
***
Uzgred: u tom mračnom socijalizmu, koji mnogi pogrešno nazivaju komunizam, crtao sam ljude koje sam intervjuisao. Jedan od njih je glumac Drago Malović, a moj crtež čuvenog Radosava iz Đekne nalazi se na mom FB profilu.
***
Jedno vrijeme i crnogorski Komunist je štampan u Borbinoj štampariji u Beogradu. Jednog dana, dok sam bio dežurni u štampariji, otišao sam sa Draganom Barjaktarevićem, mojim drugom iz gimnazije i tada novinarom Duge, u Borbin klub na kafu. I kakvo iznenađenje. Ubrzo dolazi Vuk Drašković, koji se poznavao sa Draganom, a onda stiže i Vojislav Šešelj! A o njima je tada brujala cijela Jugoslavija. Šešelj je tek bio izašao iz zatvora u Zenici, a Vuka su proganjali zbog romana Sudija!
***
Poslije gašenja Komunista mi, njegovi bivši novinari, pokrenuli smo reviju namijenjenu biznismenima… Izabrali su me za direktora. Tako sam dva puta bio direktor zahvaljujući dvojici predsjednika država – jednom Momiru Bulatoviću i drugi put, kao direktor Danasa, Slobodanu Miloševiću. Onda sam počeo da pišem za nedjeljnik Monitor, od prvog broja sve do danas. Tri godine bio sam i glavni urednik Liberala, nedjeljnika Liberalnog saveza Crne Gore. Bilo je to vrlo izazovno.
***
Po povratku iz Amerike u junu 1991. godine ubrzo sam pozvan u rezervu. Pošto mi je bilo jasno da se sprema rat nisam htio da se odazovem. Jedno vrijeme sam se krio od vojne policije, a kada su počeli da mi maltretiraju djecu u školi govoreći im da sam špijun CIA, da sve liberale i novinare Monitora treba uhapsiti, i kada su mi jedno veče kamenovali prozor stana, odlučio sam da se javim komandi i tako spasim porodicu od daljeg maltretiranja.
***
Vozio sam jednog komandanta i za četiri mjeseca nagledao se svega i svačega. I to opisao u knjizi Sve je bilo meta, čije je treće izdanje objavljeno u Zagrebu.
***
Na optuženičkoj klupi zaradio sam 33 godine staža tokom 23 sudska procesa. Najosuđivaniji sam novinar u Crnoj Gori. I ne kajem se. Platio sam dosta novčanih kazni. Stigao sam i do suda u Strazburu, koji me je oslobodio jedne kazne.
***
Tužili su me i Vojislav Šešelj i Aleksandar Vučić. Obojica zbog tekstova objavljenih u Danasu dok sam 1999. i 2000. bio direktor i odgovorni urednik tog lista.
***
Godine 1995. odjednom je protiv mene podnijeto osam tužbi zbog nanošenja duševnih bolova i za klevetu. Osjećao sam se kao da sam najveći kriminalac, a tužili su me crnogorski novinari dokazani ratni huškači. Tekst o njima objavio sam u Liberalu. Sudije nisu interesovali moji dokazi, a od mojih tužilaca nisu tražili nikakve dokaze za njihove tvrdnje. Crnogorski sudovi su i tada bili produžena ruka izvršne vlasti. O tome u mojoj knjizi Proces, ali ne Kafkin, čije stranice još dopisujem.
***
Zamalo me nije uhapsio DŽefri Najs, tužilac Haškog suda. Tajno je dolazio u Podgoricu da me ubijedi da u Hagu svjedočim protiv Miloševića i zaprijetio da ću biti uhapšen ako odbijem. Odbio sam. Rekao sam mu da me pita što god hoće u Crnoj Gori, a van nje neću da idem… I nikad mi nije bilo jasno što sam im ja bio toliko bitan da svjedočim protiv Miloševića.
***
Kao brucoš učestvovao sam 1968. u studentskim demonstracijama i kao da mi je tada ugrađen neki čip da stalno budem, što bi rekao Čkalja, antiprotivan svakoj vlasti i da se borim za istinu. Sve do dana današnjeg. Nikad nisam mogao biti poslušnik ni u klanovima. Moja je životna deviza ona Krležina misao – U stadu je toplo, ali smrdi.
***
Dušan Mitrović i Božo Andrejić ubijediše me jednog dana u Podgorici 1998. da budem odgovorni urednik i, zamislite, direktor mog i danas omiljenog lista. Moraju, kažu, zbog Aleksandra Vučića, tada ministra informisanja, koji je zapravo bio prijeki sud za medije, i ostalih udarnika srpskog režima na čelu sa Slobodanom Miloševićem da bježe iz Beograda i list štampaju u Podgorici.
***
Iznenađen ponudom, iako Crnogorci sanjaju da budu direktori, sa strahom prihvatih ponudu da bih pomogao svojim dragim kolegama. Bio sam, kako su me prozvali iz Danasa, pravi crnogorski direktor sa daljinskim upravljačem i, da se još jednom pohvalim – kao direktor nikome u Danasu nisam dao otkaz!
***
Moram, kad je riječ o Danasu, pomenuti još nešto. Dobio sam nekoliko novinarskih nagrada kao novinar sarajevskog Oslobođenja, jugoslovenskog Komunista, a i u Crnoj Gori. Kada su novinarske nagrade počeli da dobijaju novinari ratni huškači iz Pobjede, Radija i Televizije Crne Gore, javno sam se odrekao nagrada dobijenih u Crnoj Gori i odlučio da više nikada nijednu neću prihvatiti. Ali, šta se dešava? Prije šest godina Danas mi dodijeli priznanje Prijatelj Danasa. Nisam mogao da odbijem takvu počast.
***
O tome sam napisao tekst, koji je objavljen u Danasu pod naslovom Zašto Danasu nisam mogao reći NE! Istog dana u Beogradu je uručeno to priznanje DŽordžu Sorošu i meni! Kada su me zlobnici pitali koliko sam love dobio, rekao sam im da je suma astronomska, ali da je to poslovna tajna!
***
U novinarstvu sam bio najbolji kad ništa nisam pisao. Od petnaest hiljada tekstova, koliko procjenjujem da sam ih napisao za 45 godina, samo mi se desetak sviđa. A radio sam za 63 novine, radio i televizije, pet puta bio glavni urednik i tri puta direktor… Ali, ja sam samo novinar.
***
Tabloidno novinarstvo i svakojake društvene mreže razorili su profesionalizam u medijima. Danas svako može biti novinar. Kad sam 1970. godine počinjao novinarsku karijeru u Oslobođenju kao apsolvent i položio vrlo težak test, rečeno mi je da bez fakulteta nema stalnog radnog odnosa pa da sam Volter Lipman, tada čuveni američki novinar.
***
Novinarstvo je bilo jedna od najprivlačnijih i najcjenjenijih profesija iako se tvrdilo da je životni vijek novinara u prosjeku 43 godine i da po smrtnosti zauzimaju drugo mjesto u svijetu odmah poslije pilota probnih modela aviona!
***
Rado bih se odmorio od pisanja za novine, jer imam četiri nezavršene knjige, ali zbog mizerne penzije od 273 eura moram da, kako to mi novinari kažemo, tezgarim. Takođe za mizerne honorare.
O sagovorniku
Veseljko Koprivica je rođen 1948. godine u opštini Nikšić. Završio je studij sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Novinarsku karijeru počeo je u sarajevskom Oslobođenju, a do odlaska u penziju radio je u crnogorskom nedjeljniku Monitor. Slobodni je novinar. Živi u Podgorici.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
