Vatra i voda Andreja Bana 1

Ima na ovim stranicama rubrika Predlog za prevođenje. Priča o knjizi (knjigama) Andreja Bana (Bán) tek bi, možda, sa odloženim dejstvom došla pod ovakav nadnaslov i opet pre svega zbog toga što štagod Ban napisao i objavio u rodnoj Slovačkoj, a videćemo i u Poljskoj, na prvom je mestu njegov poziv novinara. Novinarčine! A tek iz(a) toga skoro po pravilu uslede njegovi publicistički potezi.a

Nije u svemu ovome bez važnosti ni čudna – pravilnije, paradoksalna – činjenica što uprkos jakim, slovenskim vezama, ojačanim još i brojnom slovačkom manjinom u Srbiji, na osnovu empirijskog iskustva se to može ustvrditi, pažnja srpskih izdavača i čitalačke publike još ni izdaleka nije takva kakvu slovačka književnost, dobro, i publicistika zaslužuje.

Za Andreja Bana (1964) kao za mnoge Čehe i Slovake nekad je Jugoslavija bila zemlja snova. Pogotovo posle invazije sovjetske armije i vojski drugih zemalja Varšavskog pakta na Čehoslovačku u avgustu 1968. godine. Na vojničkim čizmama, iz moskovskog Kremlja stigao je mraz koji je smrznuo praško proleće. Tim više Jugoslavija je za njih značila ne samo lepotu, more, prijateljske i srećne ljude, već i – dah slobode.

Godinu dana posle Titove smrti, 1981. godine, desilo se nešto, što je do tada bilo nezamislivo – na bečkoj televiziji je u vestima Andrej gledao tenkove i policajce na ulicama Prištine, grada u Kosovu na jugoistoku zemlje, o čemu Česi i Slovaci putujući na odmor na Jadran nisu znali ama baš ništa. „Tada sam ja, mladić iz totalitarne Čehoslovačke, prvi put osetio da sa našim jadranskim rajem nešto možda nije u redu. Pojavile se pukotine u Titovoj imperiji bratstva i jedinstva“.

Kako je to moguće? Zašto? Kad je kasnije postao novinar, probudio se njegov trajan interes prema dešavanjima u Jugoslaviji. „Mojom čarobnom i voljenom Jugoslavijom, izgubljenom zemljom mog detinjstva, počeo sam da lutam kao Ahasver. Sa fotoaparatom, beležnicom i povlasticom stranca iz prijateljske zemlje“, piše Ban u uvodu svoje najnovije knjige reportaža <I>Malo vatre, malo vode; priče Balkana. To je njegovo svedočanstvo o krvavom raspadu Jugoslavije od prologa na Kosovu (1981) do njegovog epiloga na istom mestu (1998-1999) i, naravno, sve do današnjih dana.

Inače, Andrej Ban je neosporivo jedan od vodećih reportera u slovačkoj štampi. Radi u dnevnom listu Denník N, koji je – pričao nam je baš on marta 2019. kad je došao da piše o protestima 1 od 5 miliona, ali i drugim frkama na Balkanu – postao za nepune dve godine pravo malo čudo u slovačkoj štampi. Prošle godine je njegova reportaža u kojoj je otkrio veliku pljačku evropskih fondova na istoku Slovačke ocenena kao najbolja reportaža te godine. Uz to, on se često javlja i iz kriznih područja usvetu. Poslednjih godina zapažene su njegove reportaže, ali i dokumentarni filmovi iz Pakistana, Iraka i Sirije preko Grčke i Makedonije – odakle i kuda su prolazile mase izbeglica u Evropu.

Izvor snage i ubedljivosti njegovih reportaža u tome je što u centru pažnje ima uvek ljude, različite, raznovrsnih pozicija i stavova. Ne plaši se teških uslova i istovremeno rado sarađuje sa kolegama. Jako je zahvalan, na primer, baš kolegama iz Danasa, koji su mu često pomagali informacijama i kontaktima.

Građevinari u izdavaštvu

Interesantna je istorija izdavačke kuće Absynt iz koje stiže Malo vatra, malo voda; Priče Balkana. Dva prijatelja, Poljak Filip Ostrowski i Slovak Juraj Koudela zajedno su radili u velikoj međunarodnoj građevinskoj firmi u poljskom Krakovu. Obojica su u slobodnom vremenu čitali uglavnom reportažnu literatutu, koja je u Poljskoj takoreći u kultnoj poziciji. Odlučili su da naviknu i Slovake, a sada i Čehe, da čitaju knjige ove vrste. Osnivali su Absynt i u toj kući pre svega ediciju Prokleti reporteri.

Iz početka nije bilo jednostavno, i supruge su im se ljutile što su napustili dobar posao u velikoj firmi, da bi dve godine bili bez plate. Ipak su uspeli, edicija je krenula na dobro. Isprva su uglavnom objavljivali prevode poznatih poljskih autora – Ryszarda Kapuścinskog, Artura Domoslawskog, Lidie Ostakowske itd. Tu je i jedna od najboljih reporterskih slika o današnjim ruskim elitama Rusa Mihaila Zygara Svi moćnici Kremlja. Knjige poznate Beloruskinje Svetlane Aleksijevič Absynt je izdao dve godine pre nego što je dobila Nobelovu nagradu. Uspešni su i reporteri sa tekstovima o Balkanu – Čeh Jan Urban sa Svim seronjama uprkos, Poljak Wojciech Tochman sa Kao da si kamen jela. Sada se njima ovom knjigom pridružio i Andrej Ban.

****

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari