Velika celina: Bognar 1

Pametno nazvana izdavačka kuća, Nova Poetika, objavljuje drugo izdanje knjige Insomnija, bele noći, Zorana Bognara (pesnička knjiga koja je 2013, u izdanju IK Draganić, osvojila nagradu Vasko Popa).

Ne možemo reći da ovom beleškom želimo da skrenemo pažnju – samo – na knjigu pesama, jer bismo tako ostavili ne toliko pametnu mogućnost diskutovanja u samome tekstu o njenoj zapostavljenosti na horizontu srpske poezije XXI veka. Iako se o tome da misliti; čak, nije nepametno reći da bi trebalo da se misli: ne samo o knjizi Insomnija, bele noći, već i o drugim vrednim knjigama. Dakle, ukoliko se pričini da tekst koji predstoji ima nameru da skrene pažnju samo na knjigu to neće biti s ciljem da progovori banalnim lamentiranjem nad sudbinom poezije, već da odgovori na pitanje: Zašto – sada – drugo izdanje knjige Insomnija, bele noći”?

Pisati o knjizi koja je objavljena pre pet godina nekima može delovati i anahronično, no aktuelnost knjige se ne može toliko, i po svaku cenu, pronaći u nekom kritičkom tekstu koliko u samoj knjizi. Tako bismo (možda!) i odmakli odavde gde jesmo, ili bismo, pak, zaneseni, više da uživamo u prikazima dela Milorada Pavića ili Gorana Petrovića, na primer, nego u njihovim delima. To je pitanje koje se ne postavlja samo sada ali svakako treba povremeno načiniti blagi osvrt, bez ikakvog ciničnog prizvuka i pomisli da autor ovog teksta želi da istakne svoju genijalnost.

U knjizi Conditio moderna, koja se kod nas nerado čita, Manfreda Franka, piše: “Celina se – kao u kakvom mehanizmu – u spoljašnjem smislu pojavljuje u delovima, ali se ona reflektuje u njima”. Dakle, prikaz celine koji se nalazi u granicama mogućeg iskustva i granicama svesti, nebitno je da li koristimo Kantov ili Fihteov registar teorije saznanja, mora da sadrži oblik iste – sada u unutrašnjem smislu – kako bi tumačenje, na korelaciji spoljašnje-unutrašnje, bilo reverzibilno. Međutim, uspostavljanje Velike celine na estetskom horizontu ne bi bilo moguće ukoliko zanemarimo periode koji prethode samoj vrlini kritičkog mišljenja. Prvo treba naslutiti polje prave vrednosti, zatim izvršiti opažanje koje neće imati samo ulogu percepcije novosti već i potvrde prethodne sumnje, a zatim pronaći celinu horizonta koja objedinjuje i učvršćuje pređeni logički put.

Zoran Bognar, u knjizi Insomnija, bele noći, poetske slike postavlja u trinaest podcelina kojima, cikličnim načinom pripovedanja, ostvaruje ekspresivnost poetskog doživljaja i misaonu koherentnost. Od stihova (Ništa mi ( više ) ne zaokuplja ( toliko ) um / koliko mogućnost da izdržim / i ovo iskušenje / i da između iluzija i aluzija, / vezan obredima besanih noći, / tražim blagoslov i snagu / u vazduhu, / u stvarima, / u senkama…) do stihova iz poslednje pesme (Priča koju pričam odavno se završila. / Sve posle toga nije se ni dogodilo… / Sve se završava tamo gde je i počelo… / Vratimo se u senku… / Vr( a )timo se u krug…) postoji nemali niz novih poetičkih obrazaca u srpskom pesništvu, započetih još u ranijim autorovim knjigama. Na primer, profesor emeritus Đorđe Vid Tomašević, koji je predavao na Kalifornija, Bafalo, Vašington i Berkli univerzitetima, za Bognarovu poemu Novi Čovek rekao je: “Bognarov Novi Čovek je Luča mikrokozma XXI veka”.

Dakle, ono što je Bognar započeo Elizejskom trilogijom, otkrio i prosvetlio Albedom, Aurom, Alhemijom, dobilo je svoje uobličenje u knjizi Insomnija, bele noći: pre svega mislimo na novu apstraktnost u srpskom pesništvu. Jedna od podcelina – Razgovori sa Ocem – je lux ex tenebris Velike celine, dok stihovi iz pesme Razgovor sa Ocem u besanoj beloj noći (Iz izgubljenog dana u izgubljeni dan, / sve više me zaokuplja ono tajanstvo / koje nije u večnom suprotstavljanju, / već u povezivanju bezobličnosti bivstva…) mogu poslužiti kao osnovni primer koji prethodnu tvrdnju čini apodiktičnom.

Podnaslov knjige – 77 pesama o ljubavi, izdaji, demonima i ostalim svakodnevnim umiranjima – pred-određuje lirskog subjekta i njegov horizont mišljenja pozicionira ka dubljoj, slobodno možemo reći i većoj, filozofskoj misli o čoveku, gde sva zapažanja, samospoznaje, ostaju u velikoj kategoriji istine. Dolazak do prvobitne identifikacije lirskog subjekta sa samim sobom je označen kao momenat susreta sa Drugim: tačnije rečeno, mislimo na trenutak prelaska i ponovnog vraćanja u prvobitan oblik odakle, po prirodi stvari, lirski subjekt, u sledećim stihovima, zaključuje (Misija ovostranih i onostranih / duša / sudbinski je određena i isprepletena, / svevremena i neraskidiva, / uzvišena i savršena kao crtež na vodi, / kao zapisi iz vetra, / kao lavirint kruga, / kao krug…), jer (Tako je lepo biti ono što jesi / a pritom otvoren za bogatstvo koje ti je / blisko). Pošavši od identifikacije lirskog subjekta do metafizičke sile koja gospodari nad materijom, čovek ipak poseduje moćan simbolički mehanizam kojim sebe može zamisliti čak i u okolnostima vaskrsnuća, kao i u svakodnevnim umiranjima.

Dakle, knjiga Zorana Bognara, Insomnija, bele noći, svakako je jedna od onih knjiga po kojoj će ostati prepoznatljiv: ili, jedna od onih knjiga po kojoj bi pesnici poželeli da budu upamćeni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari