Veoma kasno 1

Petak, 22. novembar: Jutra u kojima pevušim uz kafu su tokom proteklih sedam godina postala prava retkost.

Sinoć sam ipak uspela da pobedim celonedeljni umor i odem na promociju Bunker Patke, romana koji su u četiri ruke napisali Mirjana Đurđević i Branko Mlađenović.

Neki divni mladi ljudi su pre razgovora o književnosti pevali Coffee and tea song koji se naizgled nedužno preslikao u moje jutro…

To su ti mali i čisti punktovi u vremenu uzmicanja i eskapizma, predaja i prodaja, ćutanja i prećutkivanja, dok diktatura sporo prolazi ili predugo traje… Uz prvu kafu, kratka prepiska sa Mirjanom.

Kolega i prijatelj mi je danas, dok smo uobičajeno pričali ispred gvozdenih vrata institucije u kojoj oboje radimo, potvrdio da on, supruga i njihov mali sin odlaze iz zemlje. Ona ide prva, on će za njom kad odbrani doktorsku disertaciju.

Za ovih desetak godina svakodnevnih viđanja i ponekad dramatičnih i intenzivnih konsultacija o svemu oko nas, stekla sam naviku da mu se obraćam pitanjima, da mi je njegovo mišljenje važno, da mi je važna njegova stručnost jednako kao i njegov delikatni spisateljski stil, mali bilingvalni podvig…

Nedostajaće mi. Istovremeno sam tužna i radosna zbog njih.

Uzavrele rasprave oko lažnog doktorata Siniše Malog čine da transfer stida i osećanje mučnine postanu fizičke senzacije.

Subota, 23. novembar

Počela sam da pišem tekst za kolumnu fa(l)šizmi. Tema je kolektivni gaslajting. Statistika o broju samoubistava, popijenih sedativa i onih koji napuštaju Srbiju je poražavajuća… Na Peščaniku čitam tekst Gorana Markovića Napetost, ili, ko je autor horora koji se zove život u Srbiji…

Čekam beogradski protest u šest, kao i mesecima unazad. Ne znam kako je moguće ostati ravnodušan. Ako diktature, kao i ljudske duše imaju svoju specifičnu gustinu, auru i miris, ova u kojoj smo bi mogla biti braonkastosiva, ljuto kisela i lepljiva kao tutkalo. Ponosim se studentima koji su oslobodili prvu instituciju. Modrice, strahove i prijave podnose lakše od dečjih bolesti.

Volela bih da jednom upoznam njihove roditelje, mislim da bi to bio dug dijalog, uz podrazumljivu bliskost koju mogu da dele samo oni koji dele istu zebnju. Napisala sam polovinu teksta. Trudim se da budem dosledna u primeni Nedimovih saveta: „Nemoj krležijanske rečenice i nemoj apstrakcije…“ Beogradski protest je večeras bio dostojanstven. El pueblo unido.

Nedelja, 24. novembar

Čitam Večito vraćanje fašizma Roba Rimena. Knjigu sam pozajmila od prijatelja i čitanje bi moralo da bude brzo. Zapisujem rečenice „Sve smo manje osetljivi… Postali smo zavisni od događaja…“

Koliko je ovo primenljivo na kontekst zasićen špijunskim aferama, trgovinom oružja, plagijatima i večitim šovinističkim prosevima, krivotvorenom memorijom, svakodnevnim medijskim sunovratima, senzacionalističkim rezovima po stvarnosti…

Dugogodišnji smo i aktivni protagonisti pada u etički i estetski kolaps. Nekada se čini da je dubina slobodnog pada za nas jedina saglediva mera. Napisala sam tekst i poslala ga Jelki Jovanović. Uvek nestrpljivo čekam njen utisak. Sasvim nezavisno od utiska, postala mi je draga.

Nedeljno veče provodim u pakovanju. Spisak, sitnice… Bitne stvari… Sutra Milica Konstantinović i ja putujemo u Sarajevo.

Radujem se prvoj promociji sabranih drama Radomira Konstantinovića i radujem se sarajevskim prijateljima, detinje razdragano. Radujem se i kratkom izmeštanju iz konteksta. Racionalno, iracionalno…

Ponedeljak, 25. novembar

Rani polazak u pet izjutra, lak put, višesatni putnički dijalog sa Milicom… U Sarajevu sam poslednji put bila pre tri godine na Sajmu knjiga.

Te godine je i počelo moje prijateljstvo i saradnja sa Draganom Markovićem i njegovom izdavačkom kućom University press. Promovisali smo tada zbirku Konstantinovićevih eseja Duh umetnosti.

Stigle smo brzo i lako. Ili se meni tako činilo. Kasni popodnevni ručak sa Draganom i Salihom, pričamo o piscima i izdavačima u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori… Pričamo o zajedničkim prijateljima, sada već uveliko imamo i zajedničke uspomene.

O hrabrostima i izdajama. O izdajama nešto duže… Rani večernji polusatni san koji je počeo kao bajka a završio se kao farsa. Buđenje. Sa prozora hotelske sobe lepo se vide noćna svetla Sarajeva. Mislim o tome kako su izdaje prijatelja, njihova ćutanja, konverzije i ravnodušnosti teško oprostive i bolne. Zapravo – nezaboravne. Brajan piše da će govoriti u Valjevu na dodeli nagrade Novog Optimizma Aleksandru Obradoviću. Osmehujem se poruci. Pokušavam da zaspim.

Utorak, 26. novembar

Dan je počeo jutros u četiri. Zemljotresom. Više nisam mogla da spavam. U pet je počeo naš događaj na Sajmu knjige u nišama u Bosanskom kulturnom centru.

Govorili smo Milica Konstantinović, Mile Stojić, Slavko Šantić, Dragan Marković i ja. Tiho i svečano delimo osećaj da bi se Konstantinović radovao što se prvo izdanje njegovih sabranih radio drama promoviše baš u Sarajevu, gradu kojem se uvek vraćao.

Milica sa prisutnima deli sliku „Obično bi se opružio na onom kauču u niši i, sa rukama pod glavom i sklopljenih kapaka, izgovarao dijaloge“. Veče smo proveli u franjevačkom samostanu kod fra Mile Babića. Bio mu je rođendan, ali je to vešto sakrio, pa je ostao bez poklona. NJegovi učenici, ozarena mlada bića pevaju Vivas semper – Živeo uvek. Fra Mile je zaslužio da bude voljen.

Mile Stojić i ja pričamo i o Handkeu i njegovoj fotografiji u Srebrenici, o tome da zapravo ne postoji nijedan valjani argument koji govori u prilog tome da književnici mogu biti abolirani i izuzeti izvan imperativa ljudskosti. Pričamo o Hasiji Borić Stojić i Alidi Bremer.

Razgovori su trajali do kasno u noć. Dobila sam dve drage knjige. Mile Stojić mi je poklonio svoju „Hatidžu“, a Milica Konstantinović Pohvalu putovanju, dnevničke beleške Radomira Konstantinovića, koje je ona priredila. U franjevačkom samostanu vreme teče drugačije. I tako je svaki put.

Sreda, 27. novembar

Koferi su spakovani. Kratka šetnja Baščaršijom. Milica i ja ručamo u malom marokanskom restoranu. Poklonila sam im dva mala jadranska kamena koja sam, sticajem okolnosti, još od letos nosila sa sobom. Neka ostanu tamo, u njihovoj plavoj fontani iznad koje stoji zlatni ibrik. Povratak je bio nešto duži, ili se meni tako činilo.

Četvrtak, 28. novembar

Na posao sam otišla umorna i sa novom borom ispod desnog oka, Miličina lekarska procena je da je reč o dermatitisu i da će proći…

Vesti su, uobičajeno, fantazmagorične… Na naslovnoj strani današnjeg izdanja NIN nema fotografiju. Na društvenim mrežama i danas traju dijalozi o spektakularnoj komparativnoj analizi Aleksandra Vučića, kojom, u samo njemu znanim logičkim akrobacijama u vezu dovodi Danila Kiša i Sinišu Malog.

Boris Belingar piše: „Ovde više vesti i afere ne idu iz dana u dan, nego iz sata u sat…“ I to jeste tako.

U Beogradu su građani napravili pokaznu vežbu živog lanca protiv Siniše Malog i kriminalne partijske elite… Žao mi je što večeras nisam mogla da budem sa njima. Danima ne prestaje katastrofa u Albaniji, možda najzad i naučimo šta zaista znači solidarnost. Pred kraj dana čitam izvrsnu, kavafijevski intoniranu pesmu „Argadini“, mladog novosadskog pisca Srđana Sekulića.

Argadini je, piše Srđan, veoma retka i stara grčka reč koja ima dvojako značenje – „veoma kasno“ i „duboko u noći“. Čekam Brajana i Anu.

* Autorka je kulturološkinja iz Novog Sada

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari