Vrhunac kontrakulture mladih 1Foto: Beta/ AP

„Iznutra nisam ni bila svesna čemu prisustvujem“, reči su Vere Ranković, slikarke i dugogodišnje novinarke RTS-a, koja je bila učesnica i svedok legendarnog rokenrol koncerta, višednevnog festivala Vudstok.

Od ovog zbivanja u nekoliko dana koji su promenili svet prošlo je već pola veka, a sličan događaj se nije ponovio nikada kasnije. O tome govori i propali pokušaj da se Vudstok ove godine obeleži sličnim dešavanjem – petnaest dana pre zakazanog datuma organizatori su saopštili da nisu našli ni prostor ni sredstva, kao i da su im muzičari jedan po jedan otkazivali učešće. Sa sličnim problemima nosili su se i organizatori originalnog Vudstoka, ali oni su sa njima ipak izašli na kraj.

Ovaj „festival muzike i umetnosti“ prvobitno je trebalo da se održi u Midltaunu u NJujorku. Na proleće 1969. je zakupljen prostor, ali su se tamošnji stanovnici pobunili navodeći kao razlog da pokretni toaleti ne odgovaraju lokalnim standardima, pa je mesec dana pre početka festivala sve otkazano. Organizatori ipak dobijaju drugu ponudu, ali je to zemljište od 61.000 m2 premalo, pa se povezuju sa farmerom Maksom Jazgurom čija će farma u Vajt Lejku kod Betela, u državi NJujork, postati mesto održavanja Vudstoka.

Možda neočekivano, ali ovaj projekat organizovan u duhu „dece cveća“, bio je osmišljen da bi doneo profit. Pomenuta farma je izdata za 75.000 dolara, a još 25.000 dolara je plaćeno drugim stanovnicima Betela, pri čemu su organizatori sve vreme ne samo očekivali, već u to i uveravali ljude koji su izdali svoju zemlju da neće biti više od 50.000 ljudi. Kada su karte po ceni od 18 dolara (današnjih 75, otprilike) za dan, odnosno 24 dolara za sva tri dana festivala puštene u prodaju, ubrzo se stiglo do 186.000 prodatih ulaznica i računalo se da će na Vudstoku biti oko 200.000 ljudi.

A bilo ih je pola miliona! I to je verovatno jedan od razloga zbog kojih je ovaj događaj ušao u istoriju, sa čime su se složili i sagovornici tribine održane u četvrtak uveče u Kulturnom centru Grad, upravo povodom pedesetogodišnjice Vudstoka. Slikarka Vera Ranković, muzički kritičari i novinari Žikica Simić i Petar Janjatović, i istoričari Marko Šuica i Radina Vučetić, koja je moderirala razgovor, pokušali su da mit o Vudstoku približe onima koji su rođeni mnogo nakon tog događaja, ali i da razveju neke zablude oko njega, i pozabave se odjecima i mogućim ponavljanjem nečeg sličnog u današnje vreme.

Opisavši neponovljivi doživljaj bivanja delom ovog festivala kao prevazilaženja sebe i učestvovanje u nečem univerzalnom, Vera Ranković je ipak zaključila da se osim masovnošću Vudstok nije isticao mnogo čim drugim. Bio je to jedan događaj u seriji protesta tadašnje mladeži u kojima je kao studentkinja na njujorškoj akademiji i sama učestvovala. Borba protiv konformizma pedesetih godina, oličenog između ostalog i u pojavi televizije, reklama i, generalno, konzumerizma, bila je udružena sa istupima protiv rata u Vijetnamu i rasne segregacije.

Bila je to zapravo dugogodišnja borba protiv svakog oblika diskriminacije, borba za ženska i LGBT prava i sve ono za šta se i u današnjem svetu treba i dalje boriti, što se može tumačiti i kao odjek, pa i zaveštanje hipi pokreta, čitave revolucije koja se odvijala šezdesetih godina 20. veka, pa tako i Vudstoka kao dela tih dešavanja. Kako kaže Vera Ranković, u toj borbi postojale su dve struje, odnosno dva načina pristupa toj borbi. Jedna struja su bili ljudi koji su eksperimentisali sa drogama – LSD-jem, esidom, maruihuanom, u težnji da promene sopstvenu ličnost, način života, da žive u komunama. Druga, kojoj je pripadala i sama, bili su oni kojima je važan bio politički angažman i težnja da se promeni sopstveno okruženje.

Jedan od fenomena u vezi sa Vudstokom je i da na tako masovnom događaju nije bilo zabeleženih slučajeva nasilja, što se često, možda ironično, pripisuje upotrebi droga. „LJudi su sami sebe disciplinovali“, primetio je istoričar Marko Šuica. Desila su se, ipak, dve nesrećna slučaja, jedan logičan i jedan bizaran, ali oba očekivana – jedna smrt uzrokovana je predoziranjem, a jednu osobu u vreći za spavanje pregazio je traktor.

Ali, dogodilo se i nešto čime se verovatno ne može podičiti nijedno slično zbivanje – tokom festivala rođene su dve bebe. Verovatno kao „posledica“ još jednog ideala hipi generacije – slobodne ljubavi. Vudstok je i najavljivan kao „tri dana mira i ljubavi“. Ta tri dana pretvorila su se u četiri, najpre zbog užasne gužve prvoga dana, u petak (15. avgusta) zbog neočekivano velikog broja ljudi, a zatim zbog kiše koja je padala u subotu i nedelju, pa su koncerti počinjali sa zakašnjenjem. To je uzrokovalo stvaranje sada već čuvenog blata u kome su se ljudi doslovno valjali nemajući gde da odu i prespavaju.

Jedan od poznatijih mitova Vudstoka je onaj o značaju nastupa DŽimija Hendriksa i znakovitosti njegovog distorziranog izvođenja američke himne, koji je, prema različitim tumačenjima, trebalo da ukaže „da je nešto trulo u državi američkoj“, odnosno da nagovesti promenu koja je trebalo da dođe. Istina je, međutim, da je Hendriksov nastup, poslednji na festivalu, čulo znatno manje ljudi od impresivne brojke o broju posetilaca, naprosto zato jer je i on zbog kiše odlagan i umesto da bude veliko finale u nedelju veče, odigrao se u ponedeljak ujutru u 9 sati, kada je većina ljudi već bila napustila festival vraćajući se svakodnevnim obavezama prvog radnog dana u nedelji.

I to dovoljno govori u prilog tome da je velika većina prisutnih na Vudstoku u stvarnom životu bila daleko od slobode koja se proklamovala i za kojom se čeznulo dok se sanjalo neko novo društvo zasnovano na nematerijalnom, ljubavi i „miru u svetu“.

Šta je još u vezi sa Vudstokom mit? Činjenica da se tako zvao, a nije se održavao u Vudstoku, ili pomenuto zarađivanje na festivalu koji slovi za antikapitalistički simbol.

Čak i to da je Vudstok postao simbol, samo je delimično, odnosno, naknadno tačno. On je zadobio kultni status tek nakon filma u kome su se našli najbolji momenti sa festivala. Dovitljivi preduzetnici su još pre početka prodali prava na snimanje Vorner Brodersu sa idejom da će film sigurno biti prodat u milionima primeraka, ili da će, ako izbiju neredi, postati najbolji dokumentarac svih vremena. Jedan od montažera je bio Martin Skorseze, a film je dobio Oskara kao najbolji dokmentarac te godine.

DŽoni Mičel napisala je čuvenu pesmu o Vudstoku, a da tamo nije bila. Svedoci su, između ostalog, pominjali blato, dezorijentaciju, puno droga i puno loše muzike, muzičare koji su kasnili, između ostalog i zbog nemogućnosti da se probiju do bine, pa su neki od njih sletali helihopterom, koji se, opet, zamalo srušio. Ipak, ekstremno viđenje festivala kao mase lenjivaca koji se valjaju u blatu, posledica je naslaga sećanja, ali i rezigniranosti zbog propalih ideja, istakao je Marko Šuica. Osim biznisa, dodao je on, i politika je itekako bila integrisana u Vudstok.

Sa bine je jedva uklonjen aktivista levičarskog omladinskog pokreta koji je protestvovao zbog druga uhapšenog na antivladinim demonstracijma na konvenciji demokrata u Čikagu. On je, pre nego što ga je sa bine, odalamivši ga, sklonio Pit Tauzend, uspeo da vikne da je „sve ovo s…e“.

Muzički, složili su se stručnjaci, nasuprot standardnom isticanju nastupa DŽimija Hendriksa, stoji Santanin nastup kao nešto zaista posebno i novo što se moglo čuti na ovom festivalu. Na Vudstoku su, takođe, tri muzička dana bila podeljena i na, uslovno rečeno, tri muzička žanra. Tako je prvi dan bio rezervisan za kantri i na njemu su između ostalog nastupili Ravi Šankar i DŽoan Baez. Drugog dana na redu je bila psihodelija i: Santana, DŽenis DŽoplin, Grateful Dead, The Who, Jaffersoin Airplane… Treći dan otpočeo je nastupom DŽoa Kokera, a završio se pomenutim Hendriksom. U međuvremenu svirali su i: Blood, swet and tears, Crosby, Stills, Nash & Young i drugi. Kako da ozvučenje planirano za 200.000 ljudi pokrije prostor koji je zauzelo pola miliona pobrinuo se majstor zvuka Bil Henli, dobitnik nagrade Parneli za svoje inovacije. Dve hiljade ampera napajanja obezbedilo je ovom konceptu tona bezvremenu etiketu Vudstok oprema, koja postaje uzor narednim festivalima.

Da li je, i zašto nije moguće ponavljanje ovog fenomena, pitanje je na koje su odgovori različiti. Učesnici tribine složili su se oko toga da se svet promenio i da nema više tih ljudi – učesnika i svedoka. Nema kontrakulture mladih, kako je primetio reditelj DŽon Milijus, podsetio je Žikica Simić, oni su korumpirani od estamblšmenta i velikih kompanija, a u dobu interneta svi mogu biti instant zvezde. Marko Šuica je bio mišljenja da je nešto slično nemoguće jer se događaji iz istorije ne ponavljaju, ali i podsetio na Live Aid kao jednako masovan događaj koji se odvijao na dva kontinenta istovremeno, s tim što su organizacija i promocija ovog događaja bili daleko bolji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari