Život je zaista lep 1Foto: Radmila Vankoska

Ostajem tu do kraja mjeseca. Došla sam da završim roman. To je ono što govorim svima. Prešućujem da postoji i drugi razlog, intimniji i teži – da naučim biti sama.

Oduvijek je pored mene prisutan neko, i panični strah od pomisli šta će se desiti ako jednom zaista ostanem sama. Takva postavka vodi u nemogućnost da zaista znam šta je istina. Sve što postoji možda je samo još jedno sredstvo za uspješan bijeg od sebe same.

Roman koji pišem, u svojoj suštini govori o samoći, nesposobnosti da budemo sami sa sobom. Iako fikcija, mislim da je istina da pisci uvijek pišu sebe.

Potrebno mi je bilo da zaista osjetim samoću, prepustim se i negdje u svemu tome se možda i pronađem. Pet dana sam sjedila u stanu, povremeno išla u duge šetnje koje su davale krhki mir. Beograd oko mene nepoznat, nije me uspijevao dodirnuti. Povratak u stan je propadanje nazad u upornu, pulsirajuću misao: Sama sam.

Voljela bih da mogu reći da sam nakon pet dana stigla do neke duboke spoznaje. Nažalost nisam. Kad sam se prestala opirati samoća se počela rasplinjivati, postala je prihvatljiva. Već pet dana, ujutro se spremim, stavim laptop u ruksak i izađem iz stana.

Beograd postaje sve ljepši, sve stvarniji. Bez unaprijed određene destinacije, lutam kvartovima, ne vodeći računa o tome kako ću pronaći put nazad. Sjedim po kafićima, pišem, gledam ljude koji prolaze, sve više osjećam grad. Sve više počinjem da osjećam i sebe. Lijepo mi je, toliko da sam spremna da počnem viđati prijatelje. Draga Ana i Jasmina, Cetinjska 15. Poslije me vode u Upitnik, kako sam razumjela, najstariji restoran u gradu.

Subota, 13. jun

Idem u Zrenjanin da vidim divnog Vladu. Znamo se nekih godinu dana, ali osjećam se kao da se poznajemo cijeli život. Jedan je od rijetkih ljudi na planeti zbog kojih bih se odlučila da idem u ravnicu. Skoro cijeli život živim u Mostaru, gradu okruženom brdima.

Devedesetih, sedam godina živjela sam u Londonu. Ta rečenica sada već zvuči kao da sam je istrgla iz tuđeg života. London vara osjećajem malog grada, ali nikad ne završava, tjera nas da mislimo da smo zatočeni u nekoj iskrivljenoj dimenziji prostora. Pritiješnjena gradom bez kraja, niskim kućama i nebom koji pritišće, išla sam na brežuljak Primrose Hill, jedinu uzvisinu u gradu, disala.

U ravnici mi se čini da ću se razliti, rastočiti, bez mogućnosti da ponovo preuzmem čvrst oblik. To je ovdje uvijek Slavonija, neutješno sravnjena, beskonačna, proguta me kada utonem u nju sa sjevera Bosne. Put od Beograda prema Zrenjaninu je pitomiji, blaži, postepeno propadanje prema nadmorskoj visini od 76 metara. Čekaju me Vlada i Rivka, njegov prelijepi, veseli pas.

Dan je ugodan, sunčan, grad lijep, obilazimo ga polako, Vlada mi pokazuje znamenitije zgrade, priča zanimljive priče o ulicama kojima prolazimo.

Zrenjanin se čini mjestom u kojem je ugodno živjeti. Idemo na piće, opet šetamo, zatim na ručak, vratimo se do Vladinog stana da pokupimo Rivku, i tada prehodamo sve one ulice koje smo tokom dana propustili. Pratimo Rivku, trčkara ispred nas, pričamo malo i o poslu. Partizanska knjiga, izdavačka kuća čiji je Vlada suvlasnik, bit će izdavač mog novog romana, koji mu pokušavam predočiti, mlatarajući rukama, kao da repujem.

U povratku nazad, ravnica postaje sve ljepša, sunce u retrovizoru je okruglo i crveno, spušta se po poljima koja ostaju iza mene. Shvatim da idem kući, zavoljela sam Beograd. Pripitomili smo jedno drugo.

Nedelja, 14. jun

Stan u kojem trenutno živim nalazi se na Paliluli. Bulevar Despota Stefana, ulica koja se ranije zvala 29. novembra, na jednom mjestu te dvije table stoje jedna uz drugu kao oznake starog i novog vremena, i koja se spušta do Trga Republike postala je igla na kompasu koja omogućuje da ponađem put nazad kući. Moja aorta Beograda, koja mi omogućava kolanje drugim ulicama.

Pređem je barem dva puta dnevno.

Najčešće hodam brzo, usput hvatajući ulomke razgovora ljudi s kojima se mimoilazim.

Poslije na osnovu njih smišljam priče. Neću ih nikada napisati. To su samo mali, razrađeni voajerski upadi u tuđe živote, kojima ispunjavam šetnje. Najviše govore o parama, ljubavi (redovno problematičnoj) i strahu. Strah je riječ koju najviše čujem. To je i poražavajuće i utješno – nisam jedina koja se plaši.

Prolazak Skadarskom ulicom je povratak u vrijeme za koje sam počela misliti da nikada nije postojalo. Pradavnu prošlost, kuću moje nene i dede, koji su voljeli starogradsku muziku. Pred restoranima, na terasama su muzičari, sviraju pored stolova, ljudi sjede i jedu, i čine se sretni. U jednom od restorana nema gostiju, ali muzičari obavljaju svoj posao. Razmišljam da li sam dovoljno kul da sjednem sama, pojedem ručak dok mi sviraju pored stola.

Definitivno nisam.

Poslije se nalazim s Marijom, u Cetinjskoj. Cetinjska mi polako postaje polazna tačka za sve. Prvi put se srećemo uživo, ali nakon pet minuta se osjećam kao da se već dugo znamo. Kasnije odlazimo u restoran Tri šešira, za potpuni ugođaj onoga što mi je ranije izgledalo veoma egzotično.

Pridružuje nam se i Zvonko. Muzika je jako glasna, jedva se čujemo kad pričamo. A pričamo o književnosti, naravno. Kad konačno shvatimo da bi nam neka druga, mirnija lokacija puno više odgovarala, već je kasno i vrijeme da se ide kući.

Ponedeljak, 15. jun

Postaje mi jasno da bih, kada bih ostala malo duže, progovorila ekavicu. Već se hvatam da, kada mi se neko obrati, izbjegnem po koje – ije, malo zapjevušim. Lijepo mi je. Da kojim slučajem ostanem živjeti u Srbiji, bila bih kao Madonna kad se udala za Guya Ritchija. American to British. Ije u e. Lepo.

Postoje mnogi gradovi u kojima bih mogla živjeti. Beograd počinje da bude jedan od njih. Gledajući iz Bosne i Hercegovine, a uvijek postoji pretpostavka da smo još uvijek isti, Srbija se čini kao zaista živa zemlja. Kad to kažem prijateljima koji žive ovdje, ne razumiju me. Kažem im da sudim po tome koliko pričaju o politici. Pitaju me ali zar ne čujem što govore. Da, ali govorite. Mi smo odavno prestali.

Navečer sam opet u Cetinjskoj. Jelena, Vladimir i Andrea, Danilo i Iva. Volim energiju njihovog društva, strastvenu raspričanost. Ostajemo sve do zatvaranja.

Utorak, 16. jun

Danas je pravi radni dan. Ostajem u stanu i pišem. Roman je skoro gotov, bavim se detaljima, iščitavam ga po hiljaditi put, na trenutak sam zadovoljna, već naredni bih ga prebacila u trash bin i ispraznila je. Obećala sam ga poslati uredniku do kraja mjeseca. Bit će spreman i prije, ali teško mi je da se rastanem od njega. Uvijek ima još dijelova koji mogu bolje, drugačije. Pisanje romana je opsjednutost, nemogućnost istinskog prisustvovanja u stvarnom životu, utapanje u fikciju, pokušavanje pomicanja vlastitih granica, opsesivno razmišljanje o jeziku, vaganje svakog slova, svake riječi, zareza.

Cetinjska se slila u Zaokret. Na dogovore s prijateljima dolazim po nekoliko sati ranije, pišem. Večeras se družim s Milicom. Upoznale smo se nedavno, na jednom književnom festivalu u Crnoj Gori. Podsjeća me na mene kad sam bila njenih godina. Kad joj to kažem zaključimo da je ova večer pomalo kao moj razgovor sa bivšom sobom. Ta pomisao nam je lijepa.

Srijeda, 17. jun

Sinoć je opet došla jesen. Kiša pomalo sipi. Kišobran nemam, ali to mi ne smeta. Iz Botaničke bašte mirišu lipe. Miris lipe je miris Mostara, u proljeće. Nije nostalgija ono što osjećam, već pripadanje. Skrećem u Palmotićevu, nalazim lijep talijanski restoran, pijem rakiju od dunje, jedem pastu Trota Calabrese. Život je lep.

LJudi za stolom pored mene pričaju o koroni. Prestala sam da pratim vijesti već odavno. Uporno je zaboravljam. Zadnji put sam u Beogradu bila u oktobru, na Sajmu knjiga. Ne primijetim razliku u broju ljudi po ulicama, načinu na koji grad živi. Kao i u Mostaru, rijetki su oni koji nose maske.

Nemam pretjerano praktičan um, ali rijetko razmišljam o stvarima o kojima nemam sve potrebne informacije. Zato vrlo rijetko imam čvrste stavove. Možda je ne znam ono što najčešće izgovaram. Možda isto. Sokratovski i beketovski. Potraga za istinom je iscrpljujuća, sumnja je jedina stabilna pozicija.

Iz tog razloga ne pratim ni politiku. Ovdje ljudi govore o predstojećim izborima. U stanu nemam televizor, i ne znam šta se dešava. Na ulici se ništa od toga ne osjeti. Jedini predznak izbora vidim danas – grupa ljudi, u čudnim, providnim bijelim kabanicama dijeli promotivne letke na autobuskoj stanici.

Lejla mi javlja da je na portalima objavljeno da je postignut dogovor između vladajućih, nacionalističkih, partija i da će se po prvi put nakon 2008. u Mostaru održati lokalni izbori. Vijest se čini nadrealna, ništa ne osjećam.

Četvrtak, 18. jun

Danas konačno krećem u obilazak knjižara. Odolijevala sam sedamnaest dana. Plašila sam se (opet strah!) da će mi kupljene knjige pojesti vrijeme, odvući me od pisanja. Ne pomaže ni prelijepa biblioteka u stanu. Većina knjiga je iz oblasti drame, filma, umjetnosti i filozofije. Fizička manifestacija raja, u obliku tri sa dva, prislonjena uz zid.

Nakon knjižara Kalemegdan, želim vidjeti Savu kako se ulijeva u Dunav. Onda lutanje Dorćolom. Koliko god da hodam tim dijelom grada ne mogu da pohvatam sve ulice, stalno se vrtim u krug, ali to mi ne smeta ni najmanje. Na kraju, vjerovatno, opet Cetinjska.

Život je zaista lep.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.