"Apsolutista - to sam JA" 1Foto: FoNet/ Ognjen Stevanovic

Čuh da Lutovac hoće da me tuži, da sam po njemu kriv za sve i svašta. Jako bih voleo da se osmeli na taj čin. Zašto? Zato što ćemo videti sva njegova kršenja Statuta, i razna druga nepočinstva, koja su ponižavala i zaposlene u Sekretarijatu i samohrane majke i demokrate osnivače i one koji su ceo život proveli u Demokratskoj stranci.

A trešnja na tortu biće mi činjenica što ćemo članovi Demokratske stranke i ja, a bogami i javnost, najzad, saznati gde su to nestale pare iz Fonda “Ljuba Davidović”, koje je na ime kamate na dug Demokratske stranke prema Draganu Đilasu on uplatio u taj Fond, za DS. Radi se o sumi od 300.000 evra.

Tom sumom raspolagali su isključivo Zoran Lutovac i Dragana Rakić, kao najodgovornija lica za finansijsko poslovanje Fonda i Demokratske stranke. I pored niza zahteva članstva na glavnim odborima DS-a da se izveštaj o tim sredstvima uplaćenim za stranku podnese, to se nikada nije desilo. Niti imamo izveštaj, ni bilo kakvo objašnjenje.

Novac je ispario. Tu se, izgleda, radi o našim džepovima, Ex Predsedniče! Otuda se može razumeti, ako ništa bar pretpostaviti, grčevito držanje za krnji DS, krnje predsedništvo i krnju politiku. Jer, izgleda, ne samo da se zavukao u Đilasov džep, neki prstići su, izgleda, otišli i malo dalje – i u naše džepove.

Na delu je veliki festival licemerja. U ovom slučaju radi se o malim igračima, a svi, izgleda, uče od velikoga. Aleksandar Vučić je jasno pokazao kako i na koji način manipulisati i našim osećanjima i uverenjima. Apsolutizam podrazumeva autoritet koji se može stvoriti strahom i ucenom, ali autoritet se može stvoriti i poštovanjem.

Jedini autoritet koji ja priznajem je taj, da neko ono što misli to i govori, a ono što govori to i radi, tad možeš na osnovu dela da sudiš o čoveku. I zato nastojmo da su nam dela izraz naše i misli i volje i duše, jer ona su jedina verodostojna legitimacija ko sam to ja.

Nažalost, autoritarizam koji je na delu, od pre svega, našeg “velikog tate”, počiva na želji da se sakrije istina. Jer, istina i leči i ubija. A šta je istina savremenih apsolutista – od onih sitnih, koji se samo prilagođavaju situaciji, i zaklanjaju iza velikih reči i poštenja, do onih krupnih, koji nas tako beskrupulozno uporno i dugo lažu, da na kraju, i poverujemo. I tu nastane velika prevara. Kako obarati “velikog oca nacije”?! Kako atakovati na rođenu državu, jer oni se uvek poistovete sa državom – “Država, to sam ja”! DS, to sam ja – Lutovac.

Ta potreba da se identifikujemo sa državom, partijom, institucijom, klubom, je naša potreba da se zaštitimo, jer nismo sigurni, ili nešto varamo, kraduckamo, nešto smo licemerni. Svaki tor je neka zaštita. Kad nema sistema, čovek ne može da podnese da je sam, suviše je rizično, meta je, ali, demokratija jeste baš to. Demontaža licemerja.

Nazvati pojave i stvari onakvima kakve one zaista jesu. Iskustvo nam je pokazalo -kad odlepimo plakate apsolutizma, kad ih pocepamo, iza njih je uvek lična korist, gramzivost, sebičnost, i nepoštenje.

Svaki apsolutista na vlasti troši resurse naših života, jer smo, za to vreme dok smo se lagali, mogli da iskoristimo istinu kao lek i da ozdravimo, i da se mobilišemo, i da zaista nešto uradimo sa svojim društvom, u najmanju ruku da napravimo sistem koji će nas osigurati od takvih, i definitivno nas usmeriti ka ostvarenju naših individualnih i kolektivnih ambicija.

Tad će se u društvo vratiti i vera i nada. Idealan čovek ne postoji. Savršen još manje. Ali, postoji namera da budemo bolji. Sama ta namera nas pokreće. Demokratija kao poredak to omogućava. Neprekidno izražavanje različitosti, potreba za empatijom i razumevanjem, za popravljanjem društva i za iskorišćavanjem svih potencijala koji u njemu postoje.

Mit je društvu potreban kao koren, ne kao cilj. Mitovi su kao stare knjige. Traže savremen prevod da bi se i čitale i razumele. Nije naš problem što imamo mit i dugu istoriju, naš problem je što nemamo savremen i pošten tretman, tj. prevod. Da bismo  motivisali naše, pre svega mlade, da oslanjajući se na svoj koren stvaraju svoj, autentičan mit. O državi i naciji kojoj pripadaju.

Jedini apsolutizam koji bismo mogli da priznamo svi jeste prosvećeni apsolutizam.

Ali, kako iznedriti takav, pored konstantnog zaglupljivanja kroz medijski mejnstrim šunda, kiča i poniženja ljudskog duha. Mi sami pljujemo u svoj čisti izvor. Ne razlikujemo izvor od bare. Apsolutista koji želi da ukrade mora i da prevari.

Zato plakat mora biti rodoljubiv i herojskog naboja, da niko ne bi video šta mi rade ruke, tj. prsti. Voleo bih da se mi vratimo magiji naših života.

Ovo što ću vam sad reći nije mađioničarska veština. Zamislite parlament, Skupštinu u kojoj sede ljudi koji ozbiljno misle, koji su birani da pojedinačno odgovore na zahtev zastupanja ljudi koji su ih birali, od kojih imaš šta da naučiš, a ne samo da čuješ.

U kojem vam je važno da i sami kao gledalac ili slušalac učestvujete, jer vam oni pomažu da protumačite svet u kojem živite. Koji donose zakone od kojih odahnete, a ne iz besa vrisnete. I shvatite da je besmisleno da varate državu zato što ona ne vara vas.

A mi smo se navikli da mrzimo. Počinjemo da se navikavamo da moramo da korumpiramo, i budemo korumpirani, jednom rečju – nepošteni, zatim neiskreni, i očekujemo da će to neko sam da reši. Suviše pretenciozno.

Ovaj mađionačarski trik je posledica onoga što treba da obavimo sa sobom – da uzmemo beli papir ispred sebe, od vrha do dna po sredini udarimo crtu vertikalnu, s leve strane napišemo sve ono što mi kod sebe smeta, a s desne strane napišemo sve ono što mi prija. A naslov neka bude:”Samo iskreno”.

Kad podvučete crtu, na veliko vaše iznenađenje saznaćete koliko vi podržavate ovaj sistem ovakav kakav jeste i koliko on podržava vas ovakve kakvi jeste. Tu postoji savršena simetrija. Na onom mestu gde povučete horizontalnu crtu trebalo bi da se desi tačka vaše promene. Reći ćete: suviše je teško, navikao sam se, navikli smo se.

A ja vam kažem: stare navike menjaju se isključivo novim.

Ako ne uspeš sam sebe da promeniš, ne može se promeniti ni sistem. I to je istina koju neko najzad mora da vam kaže. Čekanje da to reši neko drugi je samo prebacivanje odgovornosti i jedino što može da iznedri jeste apsolutizam koji imamo.

*Autor je glumac i demokrata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari