Frljić: Nema smisla raditi predstavu o Vučiću kad siđe s vlasti 1Oliver Frljić Foto: Aleksandra Ćuk

Pozorišni reditelj Oliver Frljić u intervjuu za Dojče vele, između ostalog, govori o razlozima zbog kojih je napustio Hrvatsku, o masovnom odlasku visokokvalitetnih kadrova iz zemalja regiona, sa čime treba da se izbori u kontekstu nemačkog pozorišta, ali i realizaciji predstave o Aleksandru Vučiću.

Visokokvalifikovani kadrovi masovno odlaze iz zemalja regiona, a privlačenje stručnjaka je i zvanična politika Nemačke. Kako se tebi čini taj koncept?

Sva ta društva su se borila za fleksibilizaciju radne snage i za njenu veću mobilnost i to je ono što se trenutno događa. Oni koji vode ta društva su kreirali takvu situaciju gdje se ljudi odlučuju na odlazak. To zaista postaje masovno, naročito iz Hrvatske, jer je puno lakše doći u bilo koju od zemalja Evropske unije i dobiti posao. Ja tu ne vidim ništa tragično. Ljudi iz jednog sistema u kome su eksploatirani odlaze u drugi sistem gdje će nastaviti biti eksploatirani, ali malo bolje plaćeni. Sama ta ideja da se ostaje tamo gdje si rođen mi je bila oduvijek strana. Ovo o čemu mi govorimo jesu najgore strane neoliberalnog kapitalizma, ali to je ono što smo birali, birali smo prekarizaciju, birali smo EU i to je sada tu.

Nisam siguran da Njemačka može ostati ostrvo u svim ovim ekonomsko-političkim konstelacijama. Uz sva ubrzanja koja se događaju, od rapidne promjene u tipu dominantnog političkog diskursa do ekonomskih procesa, jako je teško anticipirati što će se i sa Njemačkom događati. Čitao sam projekcije njemačkog Federalnog biroa za demografiju koje govore da u 2060, i sa prilivom od milion imigranata godišnje, ekonomija ovog društva neće biti održiva. Taj zijev između ljudi koji još uvijek nisu radno sposobni i ovih koji su u mirovini će biti prevelik. Možemo razgovarati i o robotizaciji i o drugim procesima koji se već događaju, ali je iz današnje perspektive vrlo teško predvidjeti šta će se događati sa njemačkom ekonomijom i kako će ti ekonomski uvjeti uticati na političke diskurse u društvu.

Sve je manje izgleda da ćeš u Beogradu realizovati predstavu o Aleksandru Vučiću. Da li je Nemačka možda bolja adresa za tu produkciju? 

Ta predstava ne bi imala taj performativni potencijal koji bi imala da se radi u Beogradu. Srpsko društvo se mora suočiti sa svojim političkim izborom i onim što će još jako dugo voditi to društvo. Kroz izbor Aleksandra Vučića srpsko društvo se auto-amnestiralo odgovornosti za ono što se događalo u ratovima devedesetih. On je najbolji primjer toga kako jedna zadrigla, ekstremna desnica prelazi na neoliberalnu građansku poziciju. Kroz Vučića se vidi i cinizam Evrope koja ignorira tu njegovu prošlost.

Ja sam uspio napraviti predstavu o Đinđiću u Ateljeu 212 u vrijeme kada je imalo smisla raditi tu predstavu, kada je ozbiljno napukla i korumpirana Demokratska stranka još uvijek bila na vlasti. Predstavu o Vučiću ne bi imalo smisla raditi kada on više ne bude na vlasti i kad se u Srbiji dogodi naknadna pamet, kao što se dogodila sa Miloševićem, kad kolektivni zaborav prekrije godine koje su pojeli skakavci.

Ne vjerujem da kancelarka Merkel nije svjesna razmjera kršenja novinarskih sloboda u Srbiji i ko stoji iza toga. Kako su svi kritički glasovi skoro ugušeni, a ono što nije ugušeno pokušalo se korumpirati. Njemačko društvo je toliko fokusirano samo na sebe da ova tema ne bi dobila relevantnost koju bi imala u Srbiji.

U Srbiji se nastavljaju čistke na čelu kulturnih institucija. Da li je to ubistvo kulture sa predumišljajem ili Vučić, slično kao i Gorki, uvodi narodni jezik u kulturne institucije Srbije?

Desnica po svojoj prirodi ne podnosi kritički argumentirane glasove. Takvi glasovi dovode u pitanje njezin raison d’être. Desnica se puno bolje snalazi u proizvodnji masovne histerije, desantima na kulturne institucije i proizvođenju nacionalnih neprijatelja. Jezik desnice je urlanje. Čak i desnica koju predstavlja, u janjeću kožu preobučeni, Vučić nastavlja operirati s tim urlanjem. Pogledajte sve te portparole koji mirnoću njegova glasa prevode u pogrom svega što samo pomisli da Vučića kritizira u bilo kojem kontekstu.

Pitanje implicirano u uvođenju narodnog jezika u kulturne institucije Srbije je puno kompleksnije. Ono uključuje pitanje kome te institucije pripadaju – kulturnoj eliti ili onima za koje nam populisti desne – a sve više i lijeve provenijencije – tvrde da ih svojim poreznim davanjima financiraju. Po meni bi svaka kulturna politika trebala znati da nije tu da servisira želje, nego interese građana. Borba da se pokaže što su stvarni interesi građana jednog društva bi trebala biti ono što ne ulazi u generalnu neoliberalnu ekonomiju maksimalizacije profita. Drugim riječima – kultura je tu da proizvodi financijske gubitke i simbolički kapital. Ali desnica vrlo često uzima financijsku neisplativost kulture kao argument za odstrel nepoželjnih kulturnih aktera.

Intervju Olivera Frljića možete u celosti da pročitate na portalu Dojče velea.


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari