Izborna borba između građana i međunarodne zajednice 1

Opozicija i vlast legitimišu se dvostruko, prema onima dole – građanima, i prema onima gore – međunarodnoj zajednici.

Iako je društvo u Srbiji duboko polarizovano, nije jasna linija razdvajanja vlasti i opozicije. Od obnavljanja višepartizma, većina partija bila je na vlasti. Neke nove nisu, ali njihovi lideri, uglavnom jesu. Učešćem u vlasti partije su poprimile obeležja „kartel partija“. To znači da „nisu više posrednik između civilnog društva i države već su postale apsorbovane od strane države“ (Katz i Mair).

SNS je „sveobuhvatna partija“ (catch-all), kao što je to bila DS (2004-2012) i „dominantna partija“ kao što je tokom 90-ih bila SPS. Od 2012. u Srbiji je na sceni partijski sistem sa dominantnom strankom. Preuzevši stranku, Vučić je na parlamentarnim izborima, po proporcionalnom izbornom sistemu osvojio najviše glasova u dosadašnjoj istoriji od obnavljanja višepartizma – oko 48 odsto glasova (2014 – 1.736.920 i 2016 – 1.823.147). Iako to osporava Zoran Slavujević (2017), pominjući da su više glasova osvajali SPS 1990. i DOS 2000, to osporavanje nije osnovano. Prvo, SPS je 1990. osvojila 2.320.587, po većinskom – dvokružnom izbornom sistemu, koji je disproporcionalan i sa 46,1 odsto glasova SPS osvojila je 77,6 mandata. Drugo, DOS je 2000. osvojio 2.402.387 glasova (64,4 odsto, ali to nije bila stranka već koalicija od 18 stranaka. Nasuprot ovim primerima, na izborima 2014. Vučić je bio u nazivu liste, kao i ime stranke SNS sa još četiri manje, a 2016. u nazivu liste bilo je Vučićevo ime bez imena stranke, a izbori su održani po proporcionalnom izbornom sistemu, po kojem je jako teško i jako retko bilo gde u svetu osvojiti apsolutnu većinu. Na predsedničkim izborima 2017. Vučić je osvojio 55,08 odsto glasova i pobedio u prvom krugu. U sistemima sa neposrednim izborom predsednika, pobeda u prvom krugu ne dešava se često, niti lako. Drugoplasirani kandidat osvojio je 16,36 odsto. Od 2012. do 2018. druga stranka po snazi je SPS. SNS i SPS osvajale su zajedno oko 60 odsto glasova.

Nijedna opoziciona stranka od 2012. naovamo nije pojedinačno prelazila ni 10 odsto glasova. Verovatno, to neće biti slučaj ni u Beogradu, ali se očekuje da jedna lista (Janković-Jeremić-Đilas) bude drugoplasirana. U tom slučaju, SPS više neće biti drugoplasirana partija. NJoj se dešava ono što i SPD-u u Nemačkoj, u koaliciji sa CDU. U zagrljaju jačeg partnera izborni rezultat je sve tanji. SNS i SPS teško da ponove zajednički rezultat. Ima indicija da će drugoplasirana lista opet imati skoro duplo manje glasova od prvoplasirane.

Oni kod kojih je sveže iskustvo komunizma, a nepoznat ili neprihvatljiv im je „partijski sistem sa dominantnom strankom“, čak govore o „jednopartijskom pluralizmu“. Otuda etikete o oblicima lične vlasti i sl. Izraziti disbalans moći između vlasti i opozicije ostavlja posledice na demokratiju, na vlast i na građane. Za demokratiju nije dobro što slaba, fragmentirana i podeljena opozicija ne ispunjava osnovne zadatke: kritike, kontrole i alternative vlasti. Za vlast nije dobro što nedostaje jedan od značajnih faktora ograničavanja njene moći. Bez jake opozicije, kao korektivnog faktora, uz medije i civilno društvo (javnost) vlast neminovno gubi osećaj stvarnog stanja u društvu. Ove posledice najviše osećaju građani.

Zašto je opozicija slaba i fragmentirana? Stranka je pre svega infrastruktura. Ona se ne pravi tako što se vodi salonska politika, tvituje i izdaju saopštenja. Stranku čine, novac, kadrovi i rad na terenu van „kruga dvojke“. U demokratiji se ne očekuje da ostanete kod kuće i posao za vas odrade drugi: civilno društvo, intelektualci, novinari i stranci. Do novca za stranku nije lako doći. Nekada smo imali bogate stranke siromašnih ljudi, sada imamo siromašne stranke bogatih ljudi. Opozicioni rad nije trčanje na kratke staze, već maraton. Na primer, Vučić je bio na vlasti u vladi koja je smenjena 2000. pa tek u onoj koja je formirana 2012. Da li su, oni koji su obavljali najviše funkcije u Srbiji – Tadić, Živković, Šutanovac, Đilas, Jeremić, Jovanović, Radulović i Janković, spremni da se bore i/li čekaju 12 godina? Šešelja ne računam jer je bio „na službenom putu“.

Nakon predsedničkih izbora dva kandidata za predsednika napravila su stranke, iako poraz nije bio dobra startna osnova. Može se očekivati da i nakon gradskih izbora nastane neka „nova“. Proliferacija stranaka zbunjuje birače. Opozicija, ne samo da nije spremna da se udruži, uspostavi korektivne mehanizme vlasti i realizuje parolu „što jača opozicija – to bolja vlast“, već ni da artikuliše političku alternativu. Ako opozicija nije u stanju da se organizuje, to će umesto nje, pre ili kasnije učiniti neko drugi. SNS je proizašla iz opozicione SRS koja je od 2003. do 2012. osvajala manje ili više oko milion glasova na parlamentarnim izborima (između 20 i 30 odsto). Kojoj opozicionoj stranci, čak i koaliciji, danas, to polazi za rukom? Od koje stranke ili kandidata danas stvoriti jaku opoziciju?

Opozicija u Srbiji ima svoj razvojni put od „belih listića“ do „Belog“. I „beli listići“ su, izgleda, ukapirali da se bez zaokruživanja glasačkog listića ne može praktikovati demokratija. Stav „belih listića“ menja se kada se i sami nađu na izbornoj listi. Sada „čiča Gliša“ nije „IN“, bilo da ste predsednik Crnogorske stranke ili prvi na listi Demokratske stranke. „Beli“ je na predsedničkim izborima osvojio 9,3 odsto, i izduvao ventil „dovođenja do apsurda“.

Postoji još jedan važan faktor – spoljašnji. Po Ivanu Krastevu, vlade bivaju izabrane nakon ljubavne veze sa biračima, ali su venčane sa međunarodnim donatorima: „Gledajući odozdo, balkanske demokratije su politički režimi gde su glasači slobodni da menjaju vlade, ali su vrlo ograničeni da menjaju politike“. Govoreći o padu popularnosti francuskih predsednika, on dodaje „veza vlade i njenih glasača ranije je podsećala na nesrećan, ali solidan, katolički brk, dok danas odnos vlade s glasačima više podseća na šemu za jednu noć“ (Ometena demokratija). Ovi izbori, možda zato što su lokalni, ili mi to još uvek ne vidimo, nisu registrovali mešanje spolja. To se danas dešava i u starim demokratijama: SAD, Nemačkoj i Italiji. „Pogled sa strane“ ima dvostruku dioptriju, svoju agendu i svoj tajming. Ako im je nešto po volji, onda su tolerantniji i obrnuto. Kada su nezadovoljni, nastoje da restartuju sistem i da traže nove igrače. Vučić je izvukao pouke od svojih prethodnika. On ne propušta da se vidi sa predsednikom SAD, kao Tadić sa Obamom; Vučićevim saradnicima se ne dešava da loše pripreme sastanak sa Angelom Merkel kao Tadićevim; Vučić, za razliku od Koštunice, još uvek, drži u opticaju i Evropu i Kosovo; za razliku od Nikolića, on je predsednik SNS-a. Ovo je prilično pojednostavljeno, ali ne i neosnovano.

Konačno, do velikih političkih promena u Srbiji kakve su bile 2000. i 2012. nije došlo (samo) zato što je opozicija bila bolja, već kombinacijom dve grupe faktora. Prvo, zato što je narod bio opredeljen da se vlast promeni i uglavnom glasao „protiv“ („protiv Slobe“ i „protiv žutih“). Drugo, zato što su to želeli spolja. U ovom trenutku nije ispunjen nijedan od ova dva uslova. Imajući to u vidu, ne verujem da će 4. marta u 17,00 (iako glasanje traje do 20,00) neko iz Brisela, kao što su to 2012. uradili predsednik Evropskog saveta Herman Van Rompej i predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo, „slučajno“ čestitati Vučićevim oponentima pobedu. Možda zato što su ovo, ipak, samo gradski izbori, ali i iz nekih drugih razloga.

Autor je redovni profesor Fakulteta političkih nauka

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari