Kuda idu protesti? 1Foto: Danas

Protestni talas iz Beograda se širi Srbijom, ali se pomaljaju i upitnici. Recimo, da li svi ti raznorodni zahtevi mogu u isti koš?

Da li opozicija treba da se krije ili izađe u prvi plan? I da li treba biti radikalniji?

Onima koji  „ne žele sendviče, petolitarke mleka i crvenu i po“ glumac Milorad Kapor poželeo je dobrodošlicu na prvi protest „Jedan od pet miliona“ u Novom Sadu. Oko tri hiljade građana demonstriralo je uz transparente „Napolju je vučje vreme“, „IzVučićemo se“, „RTS – vaše pravo da ne znate ništa“, ali i „Vojvodina moja domovina“ i zastave Vojvodine, Katalonije i Srbije,

„Ako zaurlamo, ovo zlo će otići“, poručio je demonstrantima glumac Branislav Trifunović, a onda su građani i zaurlali kada je novosadski glumac Kapor na listu razloga za proteste dodao i novosadske probleme. „Ja sam ovde da ti, koji ne smeš da odvedeš dete bezbedno na Vošinu utkamicu, ti koji znaš da je Promenada ruglo, ti koji ne daš limanske parkove urbanističkoj mafiji, ti koji želiš i neko drvo u Novom Sadu, znaš da nisi sam. Tu sam ja, a tu ste i vi“, rekao je Kapor.

Tokom šetnje od Srpskog narodnog pozorišta građani su uzvikivali „Vučiću, lopove“, a sugrađane pozivali da im se pridruže. Među demonstrantima već poznata lica, sa kamiona izvežbane protestne himne – od „Aj karmela“ do mobilizatorske „Ima nas“, ali uz po koji stih Đorđa Balaševića i „Sistem te laže“ Beogradskog sindikata. „Bio sam tu protiv RTV-a, sa studentima, pa neće ni ovo proći bez mene“, kaže Darko i pokazuje pištaljku koju nosi od protesta 2016. godine.

Kolona je stigla do Radio-televizije Vojvodine gde su pravili pet minuta buke za „oteti javni servis“. Potom uz zvuke „Vostani Serbije“ nazad u centar do zgrade Banovine, gde su poručili da će se od sada okupljati svakog petka.

„Ne u NATO“ uz trubače

Sve vreme dok su ispred Srpskog narodnog pozorišta demonstranti govorili samo nekoliko metara dalje trubači su svirali i gotovo ih nadjačavali. Trubačkim orkestrom dirigovala je grupa ekstremnih desničara koja nije htela da se predstavi, ali su nosili crne fantomke, zastave „Za kralja i otadžbinu“ i transparente „Ne u EU, ne u NATO“ i „Nema predaje“.

Međutim, takvi disonantni tonovi u Novom Sadu nisu novost. U ovom gradu je prvog vikenda januara jedan protest već održan, ali na poziv takođe desno orijentisane Narodne inicijative. Oni su proteste najavili za svaku subotu, ali pod sloganom „Resetuj Srbiju“. Iako su u najavama protesta koristili fotografije okupljanja u Beogradu, sa tim protestima, navode, nemaju ništa. Njihovo je osnovno geslo da „ovi odu, a da se oni ne vrate“, a zahtevi da državno rukovodstvo podnese ostavke „zbog ugrožavanja teritorijalne celine“.

Kakofonija, međutim, odjekuje i unutar redova „Jedan od pet miliona“ – što vrednosna, što organizaciona. „Molim vas, ne osvrćite se na to ko je pored vas. Imamo mnogo važniji i veći cilj ispred nas“, poručio je jedan od organizatora protesta glumac Branislav Trifunović. I zaista, jedni s drugima šetaju oni s leva i oni s desna, oni protiv kapitalizma i oni protiv abortusa, sa četničkim i vojvođanskim zastavama – svi spremni, čini se, da zarad cilja zažmure na jedno oko.

Organizaciona kakofonija se, izgleda, teže prašta. Naime, protesti koji su počeli pod sloganom „Stop krvavim košuljama“, inicirani napadom na lidera Levice Srbije Borka Stefanovića i predvođeni opozicijom, mesec dana kasnije se organizuju pod novim sloganom uz isticanje da su organizatori građani, a partije samo pozvane da podrže.

I dok se već na toj liniji između „organizatora“ i „opozicije“ preko društvenih mreža i medija razmenjuju međusobne kritike, s drugih strana stižu tihe optužbe da se opozicija u stvari samo krije iza „nestranačkih organizatora“.

„Mi izlazimo na ove proteste i izlazili bismo i da ih organizuje neko drugi jer je nezadovoljstvo ogromno“, kaže za DW Radomir Lazović iz Inicijative „Ne davimo Beograd“. „Ali laž je neprihvatljiva. Neprihvatljivo je to licemerje kojim se služe političari tradicionalnih političkih partija, koje su s razlogom izgubile poverenje, i to guranje nekih kao novih ljudi, a u stvari je potpuno jasno ko stoji iza toga“, kaže Lazović.

Jedan od lidera studentskih protesta u Novom Sadu 2017. godine Miran Pogačar kaže da je i sam bio pozvan od pojedinaca iz opozicionih partija da organizuje proteste. Poziv nije prihvatio, ali na proteste dolazi, jer podržava ljude koji razloga za protest svakako imaju na pretek.

„Ne slažem s opozicijom koja pokušava da artikuliše taj bes ljudi i s načinom na koji oni to pokušavaju. Ali smatram da sad ipak treba njima dati šansu, pošto su se žalili da nemaju priliku da artikulišu politiku. Evo, sada imaju apsolutno priliku da sve urade što planiraju, ali s te strane imaju i enormnu odgovornost“, kaže Pogačar za DW.

Prisustvo partija je ipak korak napred, smatra Željko Stanetić iz Vojvođanskog građanskog centra. „Iz razloga što su se običnim građanima partije zgadile, što je loše za sistem jedne zemlje, jer ignorisanje političkih partija i organizacija može da donese samo negativne efekte i mislim da su građani konačno shvatili i da je opozicija deo građanstva“, smatra Stanetić.

A do izbora i glasanja po fer uslovima, kako je poručio glumac Milorad Kapor na protestu moraće „još mnogo vode da proteče Dunavom“. „Normalno je da se meni i većini vas nestranačkih ličnosti ne dopada političko nečinjenje onih prethodnih, ali se nadamo da smo se ovde svi skupili zbog jednog i jedinog zajedničkog imenitelja, a to je demokratska i uređena Srbija“, rekao je Kapor u Novom Sadu.

Koji je sledeći korak?

Mogu li šetnje ubrzati tok Dunava? Teško, smatraju naši sagovornici, iako proteste svesrdno podržavaju kao način mobilizacije podrške. „Mislim da su protesti, bez obzira na broj učesnika, jako značajna stvar jer je to manifestacija šireg nezadovoljstva“, smatra Radomir Lazović. „Ali čini se da je broj ljudi koji je spreman da izađe na ulice ostao manje-više isti i to je nekih par desetina hiljada ljudi. Mene zanima na koji način sve ove partije planiraju da uključe druge ljude koji ostaju pasivni.“

Za „Ne davimo Beograd“ rešenje je mobilizacija u komšiluku. „Tamo gde se osećaju pravi problemi, a to su lokalni problemi u krajevima, naseljima, blokovima, mestima, pa onda razgovarati sa ljudima, sa onima koji su na kraju i glasači ove ili one opcije, jer sve nas muče isti problemi, ali se njima niko ne bavi“, smatra Lazović.

„Nedostaje jasna artikulacija zahteva“, dodaje Stanetić. „Jedini zahtev ovih protesta koji je jasan jeste ‘stop diktaturi’, ali iza toga bi trebalo da se pojave konkretniji zahtevi i da se ne leluja toliko“, smatra Željko Stanetić iz Vojvođanskog građanskog centra.

Pogačar ipak ističe da na miran protest Vučić neće reagovati. „Naučili smo tu lekciju. Mora se upotrebiti jedini način koji ova vlast razume, a to je sila, neka vrsta političke prisile, pre svega okupiranje raznih bitnih institucija, kako bi bilo kakvi zahtevi koji se iznesu bili ispunjeni“, kaže Pogačar za DW.

Za sada, jedino što je izvesno je da se uprkos razmiricama, nejasnoćama, zimi i efikasnoj propagandi vlasti, protesti iz Beograda šire na druga mesta u Srbiji. Prema pisanju medija i najavama organizatora, protest se ovog vikenda organizuje u 14 gradova, a za sledeću nedelju najavljuju i 20 gradova – od Novog Sada do Kuršumlije i od Šapca do Zaječara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari