Može li opozicija da reformiše Srbiju? 1Foto: Twitter/Dveri Arhiva

Za promenu političkog sistema, odnosno donošenje novog ustava, potrebno je šest meseci; za institucionalizaciju demokratije, odnosno primenu vladavine prava, te uspostavljanja parlamentarnog sistema i političkog i ideološkog pluralizma, neophodno je šest godina

Za stvaranje istinskog demokratskog društva sa visokim stepenom političke kulture, nužno je 60 godina – napisao je čuveni sociolog Ralf Darendorf (Dahrendorf) u knjizi Razmatranja o revoluciji u Evropi (Reflections on the Revolution in Europe), objavljenoj 1990. godine na početku tranzicije postkomunističkih zemalja, piše portal Radio Slobodna Evropa.

Skoro tri decenije kasnije, moglo bi se reći da je većina njih u najboljem slučaju pri kraju druge faze, odnosno uspostavljanja demokratskih institucija, a da su daleko od ideala demokratske političke kulture bez koje nijedno društvo ne može smatrati sebe istinski demokratskim.

Situacija na prostoru bivše Jugoslavije je još gora. Većina zemalja je tek malo odmakla od prve faze, tačnije formalnog uspostavljanja višepartijskog sistema, ali bez jakih demokratskih institucija. To se odnosi i na Srbiju u kojoj je predsednik Aleksandar Vučić, iako je po Ustavu njegova funkcija uglavnom protokolarna, koncentrisao veliku moć u svojim rukama, tako da su institucije u velikoj meri lišene svojih suštinskih nadležnosti i dobrim delom pretvorene u njegov servis.

U takvim okolnostima, izbori nisu ravnopravno nadmetanje različitih opcija na kojima građani iskazuju svoju volju, već više plebiscitarno iskazivanje podrške vođi, što mnogi analitičari, poput profesora Filozofskog fakulteta Ognjena Radonjića, nazivaju pretpolističkim stanjem. To znači da se opozicija suočava sa gotovo nepremostivom preprekom kako da se izbori za fer uslove nadmetanja a tek onda da u ravnopravnoj političkoj utakmici pokuša da stekne podršku građana za svoj program.

Naravno, aktuelna opozicija je takođe delimično odgovorna za takvo stanje, jer je, dok je bila na vlasti od 2000. do 2012, mnogim svojim postupcima kompromitovala demokratske principe što je dovelo do razočarenja građana i pobede Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS). Reč je pre svega o sumnjivim privatizacijama preduzeća zbog kojih su mnogi radnici ostali bez posla, zatim velikoj koncentraciji moći u rukama Borisa Tadića dok je bio predsednik Srbije.

U poslednjih sedam godina naprednjaci su ojačali svoju poziciju nastojeći da podriju položaj opozicije tretirajući je kao maltene kao „sistemsku grešku“, odnosno „nužno zlo“ koje moraju da tolerišu zarad evropskih integracija. Stoga, oslabljena i razjedinjena opozicija nije uspevala da ozbiljnije ugrozi vlast. Međutim, protesti građana širom Srbije pod sloganom „Jedan od pet miliona“ pokazuju da su mnogi nezadovoljni stanjem, ali se postavlja pitanje kako će ta energija biti politički artikulisana i kakva je tu uloga opozicije.

Distanca između demonstranata i opozicije

Iako je neposredni povod za demonstracije bilo premlaćivanje jednog od lidera Saveza za Srbiju (SzS) Borka Stefanovića, opozicija se ubrzo povukla iz njihove organizacije, njeni čelnici nisu među govornicima, već samo učestvuju u protestnoj šetnji. Opozicija sigurno ne bi mogla sama da izvede toliko građana, pa pokušava da iskoristi energiju protesta.

Očito je da, kako među organizatorima tako i građanima koji se okupljaju, ne postoji preveliko poverenje prema opoziciji imajući u vidu njenu ne tako ružičastu istoriju podela, međusobnog optuživanja, pa i koketiranja pojedinih njenih lidera sa naprednjacima u prošlosti. Takođe, da deo njih prate afere iz vremena dok su bili na visokim položajima u vlasti do 2012. godine.

Istovremeno, postoji opasnost da se razvodni energija protesta, ukoliko se razvuku unedogled bez jasne artikulacije zahteva, a pogotovo načina da se realizuju.

Kako je kazao za RSE profesor Čedomir Čupić, politika ne može da se vodi bez partija. „Jedan od uslova, pored vladavine prava i podele vlasti je partijski pluralizam. Ako imate proteste koji su vezani upravo za uzurpaciju vladavine prava ili podele vlasti, upravo mora da postoji zajedništvo građana i partija, jer partije će to da regulišu. Sada se postavlja pitanje – kako uključiti partije u protest, kako napraviti jedan zajednički dogovor?“

Reagujući na zahteve predstavnika protesta, lideri dela opozicije su ponudili prošle sedmice „Sporazum sa narodom“. Jedan od njih, Dragan Đilas, rekao je da opozicija udružila da bi promenila sistem a ne samo vlast. „Predloženim Sporazumom sa narodom opozicija jasno poručuje da nema izbora dok se uslovi ne promene, da neće sedeti u skupštinama koje su pretvorene u cirkus, te da hoće vladu eksperata a ne stranačkih ljudi, koja će omogućiti promenu sistema“, naglasio je Đilas.

Naravno, tu ima mnogo nepoznanica. Najpre, na koji će način opozicija primorati vlast da promeni izborne uslove. Da li bi u slučaju odbijanja vladajuće garniture da prihvati te zahteve, bojkot izbora bio delotvoran, imajući u vidu da bi ne samo Šešeljevi radikali, već i Liga socijaldemokrata Vojvodine, zatim Liberalno demokratska partija Čedomira Jovanovića, izašli na birališta.

Drugo, čak i da vlast formalno prihvati sve zahteve opozicije, postavlja se pitanje garancije i kontrole njihove primene. Ono što je najvažnije, fer izborni uslovi se ne obezbeđuju samo tokom kampanje u smislu ravnopravne zastupljenosti kandidata u medijima, kao i finansiranja stranaka te mogućnosti kontrole na biralištima. U društvima, kao što je u Srbiji, izbori se dobijaju mnogo pre samog čina glasanja, odnosno njihov rezultat je odraz sveopšte atmosfere netolerancije, a građani izloženi propagandi strahuju da će biti još gore ako se promeni vlast.

Postavlja se i pitanje koliko bi zaista bile nezavisne u svom radu nestranačke ličnosti u prelaznoj vladi, koju obećavaju lideri opozicije, ili bi ih kontrolisali preko parlamentarne većine.

Stara lica u novom pakovanju

Kakvi su dometi opozicije, te šta to ona zaista želi, može se zaključiti i iz njenog, doduše uopštenog, programa, ali još više iz načina funkcionisanja, a pogotovo biografija njenih lidera.

Pošto, kako kaže narodna izreka „papir svašta trpi“, u ovom slučaju političari obično obećavaju „kule i gradove“, pa se ponekad lakše mogu dokučiti njihove namere na osnovu postupaka. Tako je Savez za Srbiju, koji nastoji da se nametne kao ključna opoziciona grupacija oko koje treba da se okupe i ostale stranke, odgovorio na zahtev predstavnika protesta „Sporazumom za narod“, ali, kako kaže analitičar Dejan Ilić, ponudio ga je drugim partijama po sistemu „svršenog čina“, odnosno „uzmi ili ostavi“.

Jedna od ilustracija „tolerantnosti“ Saveza za Srbiju, jeste uskraćivanje glumici Mirjani Karanović i košarkaškom treneru Dušku Bujoševiću da govore na protestima. Naime, desničarskim Dverima Boška Obradovića, jednoj od članica pomenutog bloka, ne sviđaju se kritike čuvene glumice na račun srpskog nacionalizma.

Istovremeno, surevnjivosti između Saveza za Srbiju i Pokreta slobodnih građana na čijem čelu je doskora bio Saša Janković, prevazilazile su uobičajene razlike u mišljenjima, već su poprimale i razmere ličnih diskvalifikacija. Tako je Janković optuživan da je „saradnik DB“.

„Čini mi se da opozicija, ili ako hoćete Savez za Srbiju i oni koji ga podržavaju, trenutno nameću stanje u društvu – ako nisi sa nama, ti si DB-ovac i radiš za Vučića. I ne vidim nikakve razlike između tog stava i stava Vučića koji kaže – ako nisi za mene, ti si strani plaćenik i neprijatelj Srbije i izdajnik“, navodi profesorka Srbijanka Turajlić, jedan od veterana građanskih protesta još od 1990-ih.

Povlačenje Saše Jankovića bez konkretnog objašnjenja ostaće misterija. Istovremeno, Savez za Srbiju ima dvostruko ograničenje: ideološka šarolikost i nekonzistentnost te odsustvo novih lica sa izuzetkom lidera Demokratske stranke (DS) Zorana Lutovca. Međutim, paradoksalno, Demokratska stranka koja je bila stožerna partija za vreme vladavine Demokratske opozicije Srbije (DOS) i iz nje su nastale mnoge druge partije, sada u Savezu za Srbiju ne igra ključnu ulogu.

Jedan od najeksponiranijih političara u ovom bloku je Dragan Đilas, koji je smenio Borisa Tadića kao lidera Demokratske stranke nakon poraza ove partije na izborima 2012. Međutim, Đilas je ubrzo morao da ustupi lidersku poziciju Bojanu Pajtiću. Kao gradonačelnik Beograda bio je optuživan za razne afere, na kojima sadašnja vlast prilično potencira, mada nije uspela da i dokaže te zlupotrebe. Pomalo je neobjašnjivo kako se Đilas nametnuo u Savezu za Srbiju maltene kao ključna figura, iako nema stranku. Nekadašnji šef diplomatije i predsedavajući Generalne skupštine UN, takođe kadar Demokratske stranke a sada lider Narodne stranke, Vuk Jeremić, pokušava da pokupi birače na desnici bivšeg premijera i lidera Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice.

Dakle, reč je o više manje starim licima. Međutim, imajući vidu razočarenje građana, pre svega proevropske orijentacije, učinkom vlasti čija je okosnica bila Demokratska stranka, kako ističe profesor Čupić, bilo bi kudikamo delotvornije da su u prvom ešalonu novi ljudi, koji su stručni, kredibilni i neopterećeni prošlošću. Mnogi birači proevropske orijentacije i dan danas su rezervisani prema bilo kojoj političkoj opciji imajući u vidu upravo pomenuto negativno iskustvo.

Njihovo podozrenje dodatno izaziva članstvo Dveri Boška Obradovića u pomenutom savezu, kao izrazito desničarske i nacionalističke partije.

Zoran Lutovac je u nedavnom intervjuu za RSE pravdao formiranje ovako šarolike koalicije nužnošću da se ne rasipaju glasovi:

„Savez je taj koji pruža nadu onima koji su apatični, kojima je dosta naših podela. Oni su nam, i to pokazuje istraživanje javnog mnenja, jasno rekli da žele alternativu ovom režimu. I da ih ne interesuju naše posebnosti, naši sjajni programi, ono po čemu se razlikujemo.“

On smatra da pošto je Srbija u pretpolitičkoj situaciji, treba se najpre izboriti za regularne izborne uslove, a da pitanje ideološko-političkih razlika treba ostaviti za drugu fazu. Međutim, kako ističe filozof Rastislav Dinić, kada neko kaže da podela na levicu i desnicu nije važna, taj se sigurno nalazi na desnici. „Savez za Srbiju deklarativno pokušava da se smesti u centar naše političke scene. Međutim, ta scena već ima dominantnu ideologiju, a to je ideologija desnice,“ naglašava Dinić.

S obzirom da su sve članice Saveza za Srbiju na ivici cenzusa, pragmatski posmatrani, razumljivo je njihovo nastojanje da nastupe zajedno je da im to garantuje bolji izborni skor. No, pitanje je da li bi to rezultiralo sinergijom, odnosno osvajanjem više glasova nego što bi svaka dobila pojedinačno, zato što su na prethodnim izborima pojedini njihovi birači apstinirali jer nisu bili sigurni da će ove partije ući u parlament, pa nisu želeli da se njihov glas prelije vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci.

Međutim, postoji opasnost da upravo zbog ovakve neprirodne koalicije, mnogi građani proevropske orijentacije ne izađu na izbore. Iskustvo sa promenama 5. oktobra je veoma ilustrativno. Tada je široka koalicija od 18 stranaka okupljenih u DOS pobedila Miloševićev režim. Međutim, zbog šarolikosti te grupacije, izostao je, simbolički nazvan „6. oktobar“, odnosno neophodne suštinske promene. Umesto toga, posle 12 godina na vlast se vratio Miloševićev ministar informisanja Aleksandar Vučić kao, kako pomalo cinično konstatuje profesor Fakulteta političkih nauka Dušan Pavlović, „jedini pravi naslednik petooktobarske Srbije“.

To pokazuje da se ne mogu praviti neprincipijelni kompromisi ni u jednoj fazi borbe za demokratiju, odnosno da nisu moguće istinske reforme sa partijama čija je demokratičnost upitna.

Kosovo: Klizav teren za srpsku opoziciju

Nedostatak te liberalne komponente na unutrašnjem planu, još očitije se reflektuje u stavu Saveza za Srbiju oko nacionalnog pitanja, pre svega Kosova, zatim odnosa prema ratnim zločinima, te evropskim integracijama Srbije.

Tako ova grupacija smatra da „status Kosova“ treba rešiti uz poštovanje Ustava Srbije, što bi značilo da je ono i dalje deo Srbije, te da ne može dobiti stolicu u Ujedinjenim nacijama.

Florijan Biber, profesor Univerziteta u Gracu, smatra da je pitanje Kosova „klopka“ za opoziciju.

„Kada neke političke stranke to (nezadovoljstvo) više usmere ka pitanju Kosova, onda to naravno ojačava njegovu (Vučićevu) poziciju. Tada se stiče utisak da je on jedini koji može rešiti to pitanje – jer je opozicija još tvrđa po pitanju Kosova nego Vučić. To ide u Vučićevu korist, a ne u korist opozicije, jer se na taj način ojačava njegov kredibilitet van zemlje“, naglašava Biber.

U Savezu za Srbiju očito računaju da je većinsko mnjenje u Srbiji protiv ideje Aleksandra Vučića o korekciji granica kao načinu da se konačno dođe do sporazuma Beograda i Prištine. Imajući to u vidu, u opoziciji smatraju da treba zadržati status quo, odnosno neku vrstu zamrznutog sukoba dok međunarodne okolnosti ne postanu povoljnije po Srbiju. Po rečima sociološkinje Vesne Pešić, taj status quo sada dobija alternativno značenje u očekivanoj prelomnoj situaciji oko Kosova.

„Status quo (uz kritiku državne pljačke) uzdiže se do glavnog aduta da se Savez na referendumu ili prevremenim izborima obračuna s Vučićem kao izdajnikom i „albanskim lobistom“ (kako ga optužuje deo opozicije na desnici – D.Š.)… Koliko ja vidim, status quo u vezi sa Kosovom se smatra glavnim oružjem opozicije da izađe iz šah-mat pozicije u kojoj je Vučić drži već 6 godina“, naglašava Pešić.

Ispada da opozicija polaže nadu u neuspeh dogovora sa Kosovom. Stoga se profesor Vladimir Gligorov pita: „Kako je opozicija došla na taj stav koji su naprednjaci napustili, a demokrate nisu, bar verbalno, prihvatile (o nužnosti dijaloga sa Kosovom i postizanja dogovora – D.Š.) ni u vreme kada nezavisnost Kosova nije čak ni bila neminovna?“

Razumljivo je da je pitanje Kosova za opoziciju, pre svega njen liberalniji deo, klizav teren. Tako je Boris Tadić, dok je bio predsednik Srbije i lider Demokratske stranke, bio optuživan od tadašnjih radikala, a sadašnjih naprednjaka, za nacionalnu izdaju zato što se rukovao sa Hašimom Tačijem, u to vreme premijerom Kosova, na regionalnom samitu u Dubrovniku 2012. godine kao, kako je naveo, „znak pristojnosti“. U međuvremenu, Aleksandar Vučić se u poslednjih šest godina redovno sreće u Briselu sa kosovskim liderima i to smatra činom državničke mudrosti. Istovremeno, i dalje napada bivšu vlast da je izdala interese Srbije na Kosovu i „vezala mu ruke“ u pregovorima, između ostalog pokretanjem ovog pitanja pred Međunarodnim sudom pravde. Takav stav je ne samo neprincipijelan nego i nelogičan.

Stoga, umesto da nastoji da pobedi Vučića na „njegovom terenu“, odnosno da pokaže da je „veći Srbin“ od njega, Savez za Srbiju, ako zaista želi da istinski reši ovaj istorijski problem koji Srbiju sputava da postane stabilna i demokratska zemlja, treba da ponudi potpuno drugačiji pristup. Pre svega, da uđe u dijalog sa predstavnicima Kosova pokazujući dobru volju i spremnost da se pregovorima konačno dođe do rešenja, a ne da se kao sadašnja vlast odnosi prema tome kalkulantski. S jedne strane, ističe načelnu spremnost za kompromis, zarad evropskih integracija, a, s druge, nastoji na terenu da izbegne primenu dogovorenog tretirajući drugu stranu kao oponenta, a ne partnera. Po sistemu spojenih sudova, onda i kosovske vlasti reaguju kalkulantski.

Opozicija u Srbiji ima istorijsku šansu da preseče tu pupčanu vrpcu. Možda bi je zbog takvog pristupa birači kaznili na sledećim izborima, ali bi to definitivno unelo novu dinamiku i vizuru u srpsko javno mnjenje i doprinelo da se u doglednoj budućnosti lakše dođe do rešenja.

Krivudav put ka EU

Nedorečen je i stav Saveza za Srbiju prema Evropskoj uniji, koju ne pominje u svojih 30 tačaka od prošlog leta, mada Srbija pregovara o članstvu. To se može objasniti i nastojanjem da se izbegnu nesuglasice unutar ove koalicije, s obzirom da se pojedine njegove članice, poput Dveri, protive ulasku u EU. Jedan od razloga je i nezadovoljstvo opozicije koja smatra da je Briselu najvažnije da reši pitanje Kosova te zarad toga podržava koncept „stabilokratije“, odnosno toleriše Vučićeva kršenja demokratskih normi sve dok iskazuje verbalnu spremnost za dogovor sa Prištinom. Pošto od rešenja kosovskog pitanja zavisi ulazak Srbije u EU, opozicija kao da čeka na koju će stranu ova klackalica pretegnuti, odnosno kakav će biti rasplet.

Analitičar Mijat Lakićević podseća da je Vučić pobedio Tadića – Tadićevim oružjem, odnosno Evropskom unijom.

„Onog trenutka kada su bivši radikali navukli evropsku odoru, oni su prestali da budu strašilo, ‘normalizovani’ su, što im je omogućilo da ih prihvate i Evropa i Srbija. Opozicija kuka što Evropa podržava Vučića, a ona sama istovremeno ne podržava Evropu. Ne može opozicija ‘staroradikalskom’ politikom, koju je (i) Vučić napustio, da pobedi Vučića“, ukazuje Lakićević.

Stoga bi svakako bilo celishodnije za Savez za Srbiju da zauzme aktivniji stav nastojeći da pokaže da pridruživanje EU nije samo tehnički proces u kome se štikliraju upitnici o ispunjenim uslovima, čemu su sklone zemlje aspiranti ali i Brisel zbor „zamora od proširenja“, već da je neradzvojan od istinske demokratizacije. To znači da treba da dovede u pitanje da li Vučićeva autoritarna politika može da uvesti Srbiju u Evropsku uniju, bez obzira što i u njoj jačaju populistički trendovi.

U suprotnom, ako srpska opozicija ostane bezlična i nedorečena, lako joj se može desiti da Brisel nastavi da tapše po ramenu Aleksandra Vučića.

Zaziranje Vučića od protesta

Aleksandar Vučić odgovara lakonski na zahteve sa protesta – „pobedite me na izborima“ – jer zna da u ovakvim okolnostima opozicija nema šansu da ugrozi njegovu vlast.

Međutim, očito je da su pomenuta okupljanja unela nervozu u dosada „neprobojnu tvrđavu“ vlasti, jer pokazuju da postoje pukotine u njoj što može ohrabriti i druge, za sada pasivne građane, da se pridruže, a onda se nikada ne zna dokle se može razmotati taj lanac. Naime, Vučić zna da je među njegovim pristalicama mnogo onih samo iz interesa, koji su podržavali Miloševića 1990-ih, a kada je pao „promenili su ćurak“ prišavši taboru DOS-a, da bi napravili još jedan salto i sada su uz naprednjake. Takvi ljudi nepogrešivo procene približavanje promene na tronu i među prvima menjaju stranu. Takođe, Vučić ima u vidu da su građani Srbije stekli iskustvo u protestima protiv Slobodana Miloševića.

​Stoga je započeo kampanju „Budućnost Srbije“, kao neku vrstu permanentnog kontramitinga, koja ima za cilj da neutrališe učinak građanskog protesta i ojača njegovu vezu sa narodom. U toj kampanji naglašava se binarna opcija: „mi“ ili „oni“, pri čemu se „oni“ – u duhu teorije Karla Šmita odnosno njegove dihotomije prijatelj-neprijatelj – tretiraju maltene kao „neprijatelji“. Tako Vučić poručuje: „Mi gradimo budućnost, a oni dižu vešala“. Dakle, u takvoj atmosferi nema dijaloga i dosadašnja iskustva pokazuju da takva vlast, koja izgleda neko vreme nepobediva, na kraju postane sama sebi „najveća opozicija“.

Iako ih najavljuje, još se ne zna da li će Vučić raspisati prevremene izbore, mada je čitava njegova politika liči na permanentnu izbornu kampanju. Međutim, valja imati na umu da je Slobodan Milošević raspisao prevremene predsedničke izbore 2000. i izgubio. Istu sudbinu je doživeo i Boris Tadić 2012.

Nužnost nove paradigme

Malo je verovatno da opozicija pobedi na sledećim izborima, ali ima priliku da okrnji moć aktuelne vlasti tako što bi u parlamentu imala mnogo više poslanika nego do sada, što bi promenilo političku dinamiku u Srbiji jer, kako ističe Vesna Pešić, Vučić ne ume da vlada ako nema totalnu kontrolu nad gotovo svim segmentima države i društva. U tome i jeste, prema njenim rečima, razlika između bivše i sadašnje vlasti. Ako ništa drugo, Tadićeva vlast je obezbedila kakve takve ravnopravne izborne uslove na kojima je bila moguća pobeda Srpske napredne stranke 2012. Sada, međutim, mnogi dovode u sumnju spremnost naprednjaka da prihvate izbore na kojima bi opozicija imala bilo kakvu šansu da dođe na vlast.

Stoga protesti imaju pozitivno dejstvo jer pokazuju da se sve veći broj građana ne plaši, a autoritarna vlast se najviše toga pribojava. Takođe, da ne žele samo personalnu promenu vlasti već i sistema u celini. Dakle, ne žele da nakon Vučića dođe neki novi „Vučić“, već da, kako ističe Rastislav Dinić, demontiraju „vučićizam“, odnosno strukturu moći koja održava i kao perpetuum mobile generira dolazak takvih političara na vlast.

„Treba nam politička snaga koja je zasnovana na izgradnji novog ideološkog konsenzusa, umesto da parazitski koristi postojeći ideološki konsenzus, kao što to radi Savez za Srbiju,“ kaže Dinić.

Iz tih razloga, opozicija u Srbiji jedino ima dugoročnu šansu ako ponudi potpuno novu političku paradigmu – kako unutrašnjeg demokratskog razvoja tako i rešavanja pitanja Kosova, odnosa sa drugima u regionu te stava prema prošlosti i EU. Sa takvim programom verovatno ne bi imala nikakvih šansi na sledećim izborima, ali bi započela promenu svesti u zemlji koja bi na duže staze omogućila dolazak takve opcije na vlast i, što je još važnije, omogućila transformaciju srpskog društva.

Ukoliko ostane opterećena dnevno-političkim kalkulacijama i zastarelim konceptima, opet će teško osvojiti vlast – jer je to Vučićev „teren“ na kome je on uspešniji – a što je još gore, Srbija će ostati nereformisana i u civilizacijskom zapećku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari