Crvena zvezda i protiv Andore na leđima stranaca produžila niz na 14 pobeda od starta sezone 1Foto: Sajt KK Crvena Zvezda

Jasno je bilo od samog početka, na osnovu pojačanja i koncepcije tima, da će trener Milan Tomić u takmičarskoj 2018/19 najviše poverenja imati u inostrane igrače.

Činjenica da je Crvene zvezda u utorak uveče protiv Andore produžila perfektan učinak od starta sezone (računajući i pripreme) na 14 pobeda (85:79) daje mu za pravo da na svaku kritiku odgovori adekvatnom i argumentovanom replikom. Ipak, ono što je primetno i što odudara od fundamentalne ideje i predsednika Nebojše Čovića – stvaranje domaćih igrača – jeste mizeran, gotovo neprimetan učinak srpskih košarkaša, pogotovo u Evrokupu.

Od dolaska Čovića na Mali Kalemegdan 2011. godine Zvezda je u dobroj meri finansijsku konsolidaciju preživela zahvaljujući i višemilionskoj prodaji domaćih igrača. Samo primeri Nikole Kalinića i Marka Gudurića, pri prelasku u turski Fenerbahče, ukazuju na to da crveno-beli trenutno nisu ni blizu nečeg sličnog. Treneru Tomiću, pogotovo u poziciji debitanta na klupi Zvezde, rezultati su apsolutni prioritet i najbolji način dokazivanja, međutim marginalizacija domaćih igrača sigurno nije nešto što u klubu ne primećuju. Roster od 15 igrača primorava Tomića da na svakom meču odmara po trojicu i do sada su to bili isključivo srpski košarkaši. Marko Kešelj je najčešće odmarao; Dejan Davidovac je odmah iza njega (uglavnom zbog povrede), kao i Nemanja Nenadić, odnosno Dušan Ristić. Uprkos solidnim izdanjima, pogotovo u Superkupu ABA lige, Nenadić je neobjašnjivo skrajnut na početku sezone; nešto slično može se reći i za Ristića, što je možda i najveće iznenađenje, s obzirom na to koliko je Zvezda žarko želela da ga vrati nakon završenih studija na Arizoni. Od onih koji su uglavnom deo rotacije kapiten Lazić, Čović i naročito Dobrić gotovo da i nemaju veći uticaj po učinak ekipe, naročito u Evrokupu. Lazić je recimo sva tri meča završio sa negativnim indeksom korisnosti: Ulm – minus dva, Monako – minus četiri, Andora – minus jedan. Čović ima nešto bolje brojke: minus jedan, plus šest, minus jedan, dok je generalni učinak Dobrića, uz osetno smanjenu minutažu i ulogu u odnosu na prošlu sezonu, takođe krajnje skroman.

Tomić je tokom priprema, pa i na samom početku sezona javno pohvaljivao Aleksu Radanova i Borišu Simanića, čak je mladog krilnog centra oslovio kao junaka utakmice posle pobede nad Ulmom i to sve zbog minijature pred kraj meča, ali je vremenom obojicu zakucao za klupu, sa povremenim minijaturnim epizodama na terenu. Utisak je da Tomić nema previše poverenja, ali ni strpljenja za domaće igrače. Meč sa Andorom je možda i najbolji primer: posle dve vezane trojke u drugoj četvrtini, Radanov je u nastavku meča ostao bez ikakvog protagonizma. Ristića je jedna loša kretnja u odbrani i slabo zagrađivanje koša koštalo 50 sekundi provedenih na terenu, dok je Simanić ponovo izgledao kao Alisa u zemlji čuda.

Zbirno 48 minuta

Meč protiv Andore primer je i odnosa uloga, uticaja na igru i minuta provedenih na parketu domaćih i inostranih igrača. Ukupno, svi srpski košarkaši na parketu su proveli 48 minuta, manje nego Regland (31:56) i Perperoglu (19:29) zajedno. Ukupno, srpski igrači su iz igre pokušali svega 15 puta, što je samo jedan šut više u odnosu na Reglandovih 14. Njihov ukupan indeks korisnosti iznosio je 13, dok je samo Reglandov bio 22.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari