Preteče medijskih hordi novog doba: Lovci na nesreće u tragediji Mančester junajteda i njihova moralna osuda 1Foto: EPA-EFE/Alex Pantling

Kada se na aerodromu u Minhenu 6. februara 1958. u 15.04 iz trećeg pokušaja uzletanja srušio avion s 44 člana posade, među kojima je na letu iz Beograda za London bila ekspedicija engleskog fudbalskog prvaka Mančester junajteda, svet se pretvorio u uvo.

U najcrnjem danu britanskog sporta naročito su se novinske redakcije na Ostrvu dale da iz umrtvljene neverice, a neke od njih su izgubile drage i vredne kolege, izveštače s utakmice „crvenih đavola” protiv Crvene zvezde u revanšu četvrtfinala Kupa šampiona, hitno pređu u punu mobilizaciju.

Pod teretom osetljivog trenutka boli trebalo je doneti i pravovremene i pouzdane vesti o žrtvama i povređenima, jer su u tragedijama to goruća očekivanja najšire javnosti i najužih familija.

Dva soja

Bolnica desno od Izara, kako je njeno ime po reci na kojoj je najveći bavarski grad, postala je utočište nade izranjavanih, unakaženih, skršenih i slomljenih.

U životnoj opasnosti, bez svesti i priključen na kiseonik, ležao je Mat Bezbi, trener koji je poštovanje zaslužio s dve uzastopne titule prvaka u „kolevci fudbala” (1956, 1957) s mladim timom, upamćenim u fudbalskoj istoriji kao Bezbijeve bebe.

 

Na njega su pali reflektori posebne pažnje ostrvske štampe i televizijskih i radijskih programa. S obzirom na to u kakvom je stanju bio, mislilo se da je svaka informacija o njemu i poslednja za života. Katolički sveštenik već mu je dolazio kraj postelje.

U tim mučnim satima vanrednog zanimanja za Bezbijevo zdravlje izdvojila su se, kao i u sličnim prilikama danas, skoro sedam decenija kasnije, dva soja i medijskih poslenika i ljudi: jedan okrutni, besprizorni i beskrupulozni i drugi sa osećanjem čovečnosti i mere za napaćene i bespomoćne.

Lovci na nesreće su trpeli moralnu osudu i izazivali su zgražavanje i gađenje dostojanstvenih u tragičnom povodu.

Senzacija je nepomični Bezbi

Jedan od onih koji su, ostajući privremeno u Minhenu, strepeli u iščekivanju svakodnevnih zdravstvenih biltena iz bolnice bio je Entoni Milvord, izvršni direktor Britiš juropijen ervejza, kompanije čiji je srušeni čarter-avion.

Preteče medijskih hordi novog doba: Lovci na nesreće u tragediji Mančester junajteda i njihova moralna osuda 2
Foto: EPA-EFE/LYNNE CAMERON

On 10. februara piše uredniku londonskog Tajma.

„Gospodine, nedavno sam s akademskim interesovanjem pratio u vašim kolumnama zapažanja o ponašanju štampe na delu. Palo je meni na sudbinu da odmah odem u bolnicu u kojoj su ležali preživeli. Nemački lekari i medicinske sestre su predano radili u svojoj prelepoj, modernoj bolnici na brizi o našim teško povređenim sunarodnicima. Kakav je to veliki kontrast s hordom britanskih fotoreportera koji su se tiskali po hodnicima, čekajući priliku da uslikaju žrtve na odeljenju”

Milvord, opisujući sliku prežećeg čopora u ustanovi koja treba da je ispunjena tišinom i mirom, ističe dalje susret sa doktorom.

„Kad sam se usudio da protestujem zbog upada dvadesetak ljudi kojima tu nije bilo mesto, on mi je ljubazno ukazao da su to moji sunarodnici. Konačno, dozvolio im je po jednu fotografiju g. Bezbija, koji im je, čini se, bio glavna meta. Nadam se da ću biti pošteđen ponovnog prizora da se ulazi na odeljenje, u kojem se tri muškarca bore za život, da bi se načinila fotografija onesvešćenog čoveka kako leži u kritičnom stanju u šatoru za kiseonik. Ne osećam da je to bio poučan spektakl nemačkom medicinskom osoblju, koje je na taj način bilo otežano u obavljanju svojih dužnosti”

I zaključak:

„Izvinjavam se što ponovo otvaram prepisku na neukusnu temu, ali verujem, gospodine, da je došlo vreme da Savet za štampu preduzme akciju da zaustavi ovaj skandal našeg vremena. Ogromna većina dopisnika sa kojima mi, kao avio-kompanija, kontinuirano sarađujemo u svakodnevnom životu pristojni su i uslužni ljudi koji svoj posao rade na odgovoran način. Oni su ti koji su stalno razočarani neetičkim ponašanjem nekolicine njihovih kolega”.

Iskorišćavanje bede – sramota za Kraljevstvo

Da se prekardašilo u stremljenjima za ekskluzivom, govorilo je i to što je odijum ušao i u britanski parlament.

Deset konzervativaca iz Doma komuna potpisali su izjavu u kojoj se ukazuje na iskorišćavanje bede.

Osuđeno je ponašanje dela britanske štampe u narušavanju privatnosti žrtava, u ometanju belih mantila i u jurnjavi za senzacijom objavljivanjem fotografija povređenih i njihovih najbližih, koji su bdeli nad njima.

„Bio sam užasnut kad sam video fotografije u nekim novinama, a posebno sliku nesrećnog gospodina Bezbija bez svesti i na kiseoniku. Zatim su se pojavile slike muškaraca koji nisu tako očajnički povređeni, ali kojima su na licima bili ispisani užas i anksioznost. Odvratno je da se to desilo”, ogorčeno je vapio poručnik Linč Mejdon Vels, jedan od najuglednijih i najistaknutijih članova Konzervativne partije.

Preteče medijskih hordi novog doba: Lovci na nesreće u tragediji Mančester junajteda i njihova moralna osuda 3
Foto: EPA-EFE/RUI VIEIRA

Kap koja je prelila čašu bio je jedan večernji izveštaj Bi-Bi-Sija o gunguli u bolnici.

Medicinsko osoblje se požalilo da ne samo da je ometeno u radu već da je i osramoćeno zato što je narušena pitomost njegovog ambijenta, koja jedino pogoduje i prija pacijentima.

„To je loš primer drugom narodu. Trebalo bi da budemo još pažljiviji kada su britanski državljani umešani u smetnju nemačkom bolničkom personalu ili osoblju bilo koje druge strane bolnice”, držao je Mejdon.

Bezbi je otvorio oči. Otpušten je kući 17. aprila.

S Junajtedom je bio engleski prvak i 1965. i 1967. i evropski šampion 1968. Prvi je doveo enleski tim na krov Evrope.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari