"Gospodine Bajden, nema smisla više, pozovite broj koji počinje +972 i okončajte genocid u Gazi": Mehdi Hasan u kolumni za Gardijan 1Foto: EPA-EFE/HAITHAM IMAD

Zamislite scenu. Izraelski premijer pokreće vazdušne napade na arapsko stanovništvo. Na hiljade civila ubijeno. Američki predsednik, zapanjen i šokiran scenama pokolja na  TV ekranu, poziva svog izraelskog kolegu. I… za nekoliko minuta… bombardovanje je gotovo.

Zvuči ludo? Ili možda uprošćeno? Možda čak i naivno?

Ipak, godina je bila 1982. Ono što je trebalo da bude ograničeni upad izraelske vojske u južni Liban tokom leta, pod vođstvom Ariela Šarona, tadašnjeg ministra odbrane (sećate li ga se?), pretvorilo se u višemesečnu opsadu Bejruta i sveopšti napad na Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), podseća Mehdi Hasan, nekadašnji voditelj na MSN u kolumni za Gardijan.

U periodu između juna i avgusta, Izraelci su isključili hranu, vodu i struju libanskoj prestonici u brutalnom pokušaju da unište PLO, čiji su borci bili sakriveni unutar mreže tunela ispod Bejruta. (Zvuči poznato?)

Dvanestog avgusta, u onome što će kasnije biti nazvano „crni četvrtak“, izraelski avioni su bombardovali Bejrut 11 uzastopnih sati, ubivši više od 100 ljudi.

Istog dana, užasnuti Ronald Regan je telefonom nazvao Menahema Begina, tadašnjeg premijera Izraela, da „izrazi svoje ogorčenje“ i osudi „nepotrebno razaranje i krvoproliće“.

„Menaheme, ovo je holokaust“, rekao je Regan Beginu.

Da, američki lider je koristio reč na slovo h u razgovoru sa izraelskim liderom. Begin je odgovorio sa sarkazmom, rekavši američkom predsedniku: „Mislim da znam šta je holokaust“.

Regan, međutim, nije popuštao, insistirajući na „imperativu“ za prekid vatre u Bejrutu.

Dvadeset minuta. To je sve vreme koje je trebalo da Begin uzvrati poziv i kaže predsedniku da je naredio Šeronu da zaustavi bombardovanje.
Bilo je gotovo.

„Nisam znao da imam takvu moć“, rekao je iznenađeni Regan svom pomoćniku, nakon što je spustio slušalicu.

Četrdeset dve godine kasnije i izraelski napad na Gazu sada traje dvostruko duže od opsade Bejruta. Regan je 1982. rekao da je bio dirnut slikom jednog ranjenog libanskog deteta.

Od prošle nedelje, više od 12.300 palestinske dece je ubijeno u Gazi, a desetine hiljada osakaćeno i povređeno, za samo četiri meseca.

Onda su to bile noćne vesti. Sada svi imamo Instagram.

„Međunarodna zajednica nastavlja da izneverava palestinski narod“, rekao je irski advokat Blin Ni Gralej pred Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Hagu prošlog meseca, „uprkos užasu genocida nad palestinskim narodom koji se prenosi uživo do naših mobilnih telefona, kompjutera i televizijskih ekrana“.

Prvi genocid u istoriji gde njegove žrtve emituju sopstveno uništenje u realnom vremenu u očajničkoj, do sada uzaludnoj nadi da bi svet mogao nešto da uradi.

Džo Bajden, kao i Regan pre njega, mogao bi da okonča trenutni pokolj jednim telefonskim pozivom Benjaminu Netanjahuu. I on ima „tu vrstu moći“.

Ne verujte nikome ko vam kaže drugačije. Oni u medijima koji kažu da „Amerika otkriva granice svog uticaja na Izrael“. Oni u Kongresu koji tvrde da američki predsednici „nemaju toliko uticaja na Izrael kao što su mislili“.

Oni u Beloj kući koji tvrde da „nisu u stanju da izvrše značajan uticaj na najbližeg saveznika Amerike na Bliskom istoku da promeni svoj kurs“.

Sve su ovo neiskrene gluposti. To je, da citiramo medijskog kritičara Adama Džonsona, „pretvaranje nemoći“ koje je potkrepljeno, primećuje on, serijom „samouverenih curenja informacija“ iz Bajdenove Bele kuće u kojima se insistira da predsednik „može biti ili ne bude iznerviran zbog” akcija Izraela.

Istina je da je glavnokomandujući najbogatije zemlje u istoriji sveta daleko od nemoćnog i, kao i svaki glavnokomandujući pre njega, ima dosta uticaja.

Kako znamo? Prvo, zato što tako kažu pripadnici američkog odbrambenog establišmenta. Uzmimo Brusa Ridela, koji je proveo tri decenije u CIA i Savetu za nacionalnu bezbednost, savetujući četiri različita predsednika.

„SAD imaju ogroman uticaj“, istakao je Ridel u nedavnom intervjuu. „Svakodnevno dajemo Izraelu rakete, dronove, municiju koja mu je potrebna da izdrži veliku vojnu kampanju kao što je kampanja u Gazi“.

Pa ipak, priznao je Ridel, „američki predsednici su bili izrazito stidljivi kada su koristili tu polugu iz domaćih političkih razloga“.

Drugo, znamo da Bajden ima veliku moć jer to kažu i članovi izraelskog odbrambenog establišmenta – kao što su mnogi posmatrači istakli.

Krajem oktobra 2023, izraelski poslanici su osporili Joava Galanta, ministra odbrane Izraela, zbog odluke da se dozvoli (malo) humanitarne pomoći u Gazi, pre nego što budu pušteni taoci.

Kako je Galant odgovorio? „Amerikanci su insistirali i mi nismo u prilici da ih odbijemo. Na njih se oslanjamo za avione i vojnu opremu. Šta treba da radimo? Da im kažem ne?“

Sledećeg meseca, penzionisani izraelski general-major Jicak Brik otišao je još dalje od Galanta.

„Sve naše rakete, municija, precizno navođene bombe, svi avioni i bombe, sve je iz SAD“, rekao je Brik u intervjuu u novembru.

„Onog trenutka kada zatvore slavinu, ne možete nastaviti da se borite. Nemate mogućnosti … Svi razumeju da ne možemo da vodimo ovaj rat bez Sjedinjenih Država. Tačka“.

Shvatate? Izraelci ne mogu da „odbiju“ Amerikance. U stvari, predsednik SAD bi mogao da „zatvori slavinu“ – municiju, bombe, obaveštajne podatke – i time okonča ono što sud u Hagu smatra verovatnim genocidom u Gazi.

Treće, znamo da Bajden ima moć da spreči Netanjahua da masovno ubija Palestince u Gazi, jer … on je to radio i ranije.

U maju 2021. Izrael je bombardovao Pojas Gaze 11 dana uzastopno, kada je ubiejno više od 100 Palestinaca, uključujući 66 dece.

Tokom istog perioda, Hamas i druge naoružane palestinske grupe u Gazi ispalile su više od 4.000 raketa na Izrael, ubivši 14 civila.

Netanjahu je tada kao i sada odbacio pozive na prekid vatre – od Hamasa, kao i od Francuske, Egipta i Jordana.

Ali pogodite koga nije mogao da odbije? Da, predsednika Sjedinjenih Država. „Moramo da postignemo više“, rekao je Netanjahu kada ga je Bajden pozvao 19. maja, prema novinaru Frenklinu Foeru. Odgovor predsednika? „Hej, čoveče, skrenuli smo sa piste. Gotovo je“.

Dva dana kasnije najavljen je prekid vatre. A, manje od mesec dana kasnije, izraelski premijer je zbačen sa funkcije.

Pa zašto onda, a ne sada? Možda zato što je Bajden, kao i milioni Amerikanaca i drugih širom sveta, bio razumljivo užasnut terorom koji su Izraelci pretrpeli 7. oktobra.

Ali gde je njegov užas nad tekućim terorom u Gazi? Zbog dve palestinske majke koje su tamo ubijane svakog sata ili 10 palestinske dece kojima su amputirane jedna ili obe noge svakog dana ili svaki četvrti Palestinac bukvalno gladuje u Gazi sada?

Da li je moguće da Bajden pridaje manje vrednosti arapskim životima nego… Regan? „Izgleda da predsednik ne priznaje humanost svih strana pogođenih ovim sukobom“, rekao je bivši zvaničnik Bajdenove administracije Majku Džonsu u decembru.

„On je opisao izraelsku patnju veoma detaljno, dok je patnja Palestinaca ostala nejasna, ako se uopšte pominje“.

Predsednikovi obožavaoci vole da ga nazivaju „glavnim utešiteljem“. Njegovi pomoćnici ga nazivaju „pobožnim katolikom“. On je sam govorio, dirljivo i opširno, o gubitku i bolu.

Pa kako taj isti Bajden spava noću, dok bombe američke proizvodnje nastavljaju da padaju na nevine u Gazi? Kako opravdava svoj nerad i saučesništvo?

Bajden je čovek koji je doživeo razorne lične tragedije, izgubivši 29-godišnju suprugu i jednogodišnju ćerku u saobraćajnoj nesreći, a zatim, decenijama kasnije, sina od raka mozga.

Ipak, sada poseduje moć, jedinstvenu među osam milijardi ljudi koji žive na ovoj planeti, da podigne slušalicu, pozove broj koji počinje +972 i zaustavi svakodnevno ubijanje stotina žena i dece.

Zaista je tako jednostavno.

Dakle, gospodine predsedniče, nema smisla „ispuštati“ svoju frustraciju nasamo i govoriti samo svojim pomoćnicima da rat „mora da prestane“.

Recite to Netanjahuu. Pozovite. Prekinite ovaj genocid.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari