Mari Luiz Bek: Kao što smo tugovali za Srebrenicom, tako i sada tugujemo za Bučom 1Foto: EPA-EFE/ROMAN PILIPEY

Za Putina ovo nije besmislen rat. Nije ga briga za ljudske žrtve. Ovo znamo iz Alepa. Dajte Ukrajincima neophodno oružje, kaže Mari Luiz Bek, dugogodišnja poslanica Bundestaga iz stranke Unija 90 / Zeleni i suosnivačica Centra za liberalnu modernost.

Pre trideset godina, piše Luiz Bek za nv.ua, srpski ekstremisti su izvršili invaziju na istočnu Bosnu. Ukrajina je uspela da obuzda blickrig ruskih trupa dok su srpska paravojska i četnici zauzeli istočnu Bosnu za deset dana.

Je li dobro što Bosanci nisu uzvratili? Da li je dobro što nisu bili vojno opremljeni da ne bi došlo do eskalacije rata? Da li je bilo bolje živeti pod srpskom vlašću nego ratovati?

Danas su odgovori jasni. Četnička vladavina značila je u najmanju ruku progonstvo, samovolju, egzekucije, deportacije u koncentracione logore (Omarska), a za mnoge žene i deportaciju u “hotelsko“ silovanje.

Zapad je dugo ćutao o još jednom vrućem ratu usred Evrope. Nemačka je navodno izazvala rat zbog Hans Dihtrih Genšerovog ishitrenog priznanja Hrvatske. Činjenice govore suprotno: nakon ubistva četnika u Vukovaru, Genšer je tražio državno priznanje – i borci su se povlačili.

U Bosni je bilo drugačije. Stotine hiljada protestovalo je u Sarajevu protiv rata: „Ne u rat“, „Hoćemo da živimo“ – civili su se suprotstavili nacionalnom ludilu. Sarajevo je bilo multikulturalni grad. Ali ekstremisti su katolike pretvorili u Hrvate, pravoslavce u Srbe, a muslimane u Bosance. „Ostali“, poput Jevreja, nisu postojali.

Zapad je raširio ruke i ukazao na opasnost od eskalacije. „Nema isporuke oružja u krizna područja. Srbima je to odgovaralo. Vojska Jugoslavije bila je treća po veličini na kontinentu. U Beogradu je uoči rata montirana vojna oprema.

Mladi bosanski vojnici bez šlemova i u patikama stajali su u šumi pokušavajući da spreče infiltraciju srpske vojske, naoružanu do zuba. Tamo gde to nije uspelo, civili su terorisani.

Zapad je poslao plave šlemove, ali im je dozvoljeno samo da se brane. Zapanjenim vojnicima UN-a uskraćeno je pravo da naoružanim konvojima donose hranu u enklave. Zapad nije želeo eskalaciju, pa su Bosanci štrajkovali glađu.

Masovne grobnice ispred Prijedora, fotografije iz koncentracionog logora Omarska: gladni ljudi obrijanih glava, ljudi u bijegu. Bio je to rat u Evropi. A Amerika? Bil Klinton se osvrnuo na Evropu. Zašto bi njegove trupe intervenisale?

Sve je to trajalo tri godine. Mit o građanskom ratu, u koji se ne može mešati, bio je spremno prihvaćen.

Mari Luiz Bek: Kao što smo tugovali za Srebrenicom, tako i sada tugujemo za Bučom 2
Foto: EPA-EFE/FEHIM DEMIR

Kraj je poznat: uplašeni mirovnjaci predali su 8.000 ljudi svojim ubicama. Premalo se govori o mladim ženama koje su ove ubice poveli sa sobom na „upotrebu i nasilje“.

Plavi šlemovi su tražili vazdušnu podršku. NATO avioni su leteli na Siciliju, preleteli Srebrenicu pa nazad. Francuska se plašila za svoje plave šlemove u Žepi.

Ruske trupe su stacionirane oko Ukrajine već godinu dana. Od prošle jeseni, Sjedinjene Države upozoravaju na skori napad. Predsednik Jevrej (Volodimir Zelenski) je upozorio svetsku zajednicu, zatražio oružje radi odbrane. Ali mi imamo svoje principe: nema oružja u kriznim područjima. Ne želimo ponovo da “eskaliramo”.

Sada vidimo slike ubistava i terora u Buči. Ratni zločini, zločini protiv čovečnosti ili genocid? Ali Buča je samo vrh ledenog brega. Malo mesto u poređenju sa mnogim drugim gradovima kao što su Harkov i Mariupolj.

U Crnom moru je visoko-oklopna ruska flota, čije bi krstareće rakete mogle da unište celu Ukrajinu, kao što to rade sa bombardovanjem i artiljerijom u Harkovu, Mariupolju i drugim mestima – ako ima šta više da se uništi.

I mi odmahujemo glavom. Tenkovi – da li su oni zaista samo defanzivni? Vazdušna odbrana – kako treba da funkcioniše? A mi kao da nemamo vojnu opremu u magacinima Bundesvera.

Tugujemo za Ukrajincima – kao što tugujemo za Srebrenicom tako i sada tugujemo za Bučom. Ukrajina je zapanjena.

Da li je to taj Zapad sa svojim vrednostima u koje Ukrajinci veruju i za koje se trenutno bore?

Da li smo i dalje dovoljno naivni da se nadamo da ćemo moći da umirmo Putina? Dajte mu pola Ukrajine u nadi da neće nastaviti ofanzivu na Moldaviju, Gruziju, Baltik? Hoćemo li u ovo verovati tek kada nam je opasnost pred nosem?

Iskustvo nasilja je upisano u DNK ukrajinskog naroda: izgladnjivanje miliona Ukrajinaca, koje je proizvoljno naneo Staljin 1932. i 1933.  Teror bataljona Vermahta, SS i policije nad navodnim “slovenskim neljudima“. Istrebljenje 1,5 miliona Jevreja streljanjem, spaljivanjem, premlaćivanjem, glađu. Zatim povratak Staljina po završetku Drugog svetskog rata.

Bolje jadan konj nego nikakav konj. Danas se vrše pretresi u oblastima pod ruskom okupacijom. Deportacije, egzekucije, samovolja. Rusko zauuimanje znači režim terora.

Retrospektivno, masakr u Srebrenici je opisan kao genocid. Možemo samo pretpostaviti da smo već dopustili mnoge genocide u Ukrajini.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari