Nakon neoliberalizma 1Foto: EFE/GIAN EHRENZELLER

Kakav je tip ekonomskog sistema najpovoljniji za ljudsko blagostanje? To pitanje je počelo da definiše sadašnju eru jer nakon 40 godina neoliberalizma u Sjedinjenim Državama i drugim naprednim ekonomijama, znamo šta NE funkcioniše.

Neoliberalni eksperiment – niži porezi za bogate, deregulacija tržišta rada i proizvoda, finansijalizacija i globalizacija – predstavlja spektakularni fijasko. Rast je niži nego što je bio tokom 25 godina nakon Drugog svetskog rata i najveći njegov deo je otišao onima na samom vrhu lestvice prihoda. Nakon decenija stagnirajućih ili čak opadajućih prihoda za sve koji su ispod vrha lestvice, neoliberalizam mora biti proglašen mrtvim.

Najmanje tri velike političke alternative se utrkuju da ga naslede – ekstremno desničarski nacionalizam, reformizam levog centra i progresivna levica (pri čemu desni centar predstavlja neoliberalni fijasko). A ipak, sa izuzetkom progresivne levice, ove alternative su i dalje dužnici nekom obliku ideologije koja više nije aktuelna (ili ne treba da bude).

Levi centar, na primer, predstavlja neoliberalizam s ljudskim likom. NJegov cilj je da uvede politiku bivšeg američkog predsednika Bila Klintona i bivšeg britanskog premijera Tonija Blera u 21. vek, praveći samo neznatne izmene u odnosu na dominantne modele finansijalizacije i globalizacije. U međuvremenu, nacionalistička desnica se distancira od globalizacije, kriveći migrante i strance za sve današnje probleme. Ipak, kako je pokazalo predsednikovanje Donalda Trampa, više nije posvećena smanjenju poreza za bogate, deregulaciji i smanjenju okvira ili eliminisanju socijalnih programa, bar ne u svojoj američkoj varijanti.

Nasuprot tome, treći tabor zagovara ono što ja nazivam progresivnim kapitalizmom, koji propisuje drastično drugačiju ekonomsku agendu zasnovanu na četiri prioriteta. Prvi je ponovno uspostavljanje ravnoteže između tržišta, države i civilnog društva. Spor ekonomski rast, produbljivanje nejednakosti, finansijska nestabilnost i degradacija životne sredine su problemi nastali zbog tržišta i samim tim ih samo tržište ne može i neće prevazići. Vlade su dužne da ograničavaju i oblikuju tržišta putem regulacije životne sredine, zdravstva, bezbednosti na radu i putem drugih vrsta regulacija. Posao vlade je i da radi ono što tržište ne može ili neće da uradi, kao što je aktivno investiranje u istraživanje, tehnologiju, obrazovanje i zdravlje svojih biračkih tela.

Drugi prioritet jeste prepoznavanje da je „bogatstvo nacija“ rezultat naučnog ispitivanja – učenja o svetu oko nas – i društvene organizacije koja omogućava velikim grupama ljudi da rade zajedno na zajedničkom dobru. Tržišta i dalje imaju krucijalnu ulogu u omogućavanju socijalne saradnje, ali toj svrsi služe samo ako su rukovođeni vladavinom prava i ako su podvrgnuti demokratskim proverama. U suprotnom, pojedinci mogu da se bogate eksploatisanjem drugih, stičući bogatstvo manipulisanjem, a ne stvaranjem bogatstva pravom genijalnošću. Progresivni kapitalizam nastoji da uradi upravo suprotno.

To nas dovodi do trećeg prioriteta – suočavanje sa sve većim problemom koncentrisane tržišne moći. Iskorišćavanjem informacionih prednosti, otkupljivanjem potencijalnih konkurenata i stvaranjem ulaznih barijera, dominantne firme mogu da se angažuju na manipulisanju ogromnih razmera na štetu svih drugih. Povećanje tržišne moći korporacija u kombinaciji s padom pogodbene moći radnika potpomaže objašnjenje zašto je nejednakost tako velika, a rast tako mlak. Ako vlade ne preuzmu veću ulogu nego što propisuje neoliberalizam, ovi problemi će najverovatnije postati mnogo gori, zahvaljujući naprecima u robotizaciji i veštačkoj inteligenciji.

Četvrta ključna stavka na progresivnoj agendi jeste raskidanje veze između ekonomske moći i političkog uticaja. Ekonomska moć i politički uticaj se međusobno osnažuju i održavaju, naročito tamo gde bogati pojedinci i korporacije mogu da troše na izborima bez ograničenja, kao što je slučaj sa SAD. Pošto su SAD sve bliže suštinski nedemokratskom sistemu „jedan dolar, jedan glas“, sistem kočnica i ravnoteža koji je toliko neophodan za demokratiju najverovatnije neće moći da se održi – ništa neće moći da zauzda moć bogatih. To nije samo moralan i politički problem – ekonomije s manje jednakosti zapravo imaju bolji učinak. Zato progresivno-kapitalističke reforme moraju da počnu suzbijanjem uticaja novca u politici i smanjenjem nejednakosti u bogatstvu.

Ne postoji magična pilula koja može da preinači štetu koja je rezultat višedecenijskog neoliberalizma. Ali sveobuhvatna agenda u gore skiciranim okvirima definitivno može. Mnogo toga će zavisiti od toga da li su reformatori odlučni u borbi s problemima kao što su prekomerna tržišna moć i nejednakost koliko je privatni sektor prilikom njihovog stvaranja.

Sveobuhvatna agenda mora da se usredsredi na obrazovanje, istraživanje i druge prave izvore bogatstva. Mora da štiti životnu sredinu i bori se s klimatskim promenama sa istom budnošću kao zagovornici „Novog zelenog sporazuma“ u SAD i „Pobune protiv istrebljenja“ u Ujedinjenom Kraljevstvu. I mora da pruži javne programe da bi obezbedila garancije da nijedan građanin nije uskraćen za osnovne instrumente pristojnog načina života. To uključuje ekonomsku bezbednost, pristup radnom mestu i pristojnoj plati, zdravstvenu negu i adekvatan stambeni prostor, sigurnu penziju i kvalitetno obrazovanje za decu.

Ta agenda je prilično priuštiva; zapravo, ne možemo da priuštimo NE za njeno usvajanje. Alternative koje nude nacionalisti i neoliberali bi zagarantovale veću stagnaciju, nejednakost, degradaciju životne sredine i politički cinizam, što bi potencijalno dovelo do ishoda koji ne želimo ni da zamislimo.

Progresivni kapitalizam nije oksimoron. Pre je najizvodljivija i najživopisnija alternativa ideologiji koja očito nije uspela. Ona kao takva predstavlja najbolju priliku koju imamo da izbegnemo svoje aktuelne ekonomske i političke boljke.

Autor je profesor na Univerzitetu Kolumbija, koji je 2001. dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. Bivši je predsedavajući Veća ekonomskih savetnika predsednika SAD i nekadašnji glavni ekonomista Svetske banke.

Copyright: Project Syndicate, 2019. www.project-syndicate.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari