irpin ukrajinaFoto: EPA-EFE/SERGEY DOLZHENKO

Još jedno jutro smo preživeli dok su bombe padale a sirene za vazušnu opasnost zavijale, što je probudilo mog 11-godišnjeg sina oko 7.30. Čekali smo do posle dest da se oglase sirene za prestanak opasnosti. Nismo imali struje skoro ceo dan.

Ovako za Gardijan Olena opisuje jedan od mnogih dana koji su ona i njena porodica proveli živeći pod stalnim vazdušnim napadima i sa nestancima struje u Irpinu, Ukrajina.

„Moj sin je uvek uplašen zbog eksplozija. Reaguje čak i ako se frižider čuje malo glasnije, zato što ga zvuk podseća na avione i rakete. Ne želi da bude sam u svojoj sobi nakon što čuje eksploziju“, priča Olena.

Kako kaže, ona i njen sin su pre dve sedmice spakovali torbu sa opremom za slučaj nuklearnog napada, pošto je to od njih zatražila škola.

U torbi se nalazi odeća, donji veš, jedna mala igračka, punjač, voda i grickalice.

„Otišao je u prodavnicu da sam izabere grickalice: bombone, keks, orahe, sušene kobasice. Veoma ozbiljno je shvatio to da ne treba da jede ništa iz te torbe, kaže da treba biti spreman za slučaj opasnosti“, priča Olena.

„Potpisala sam ugovor da mu bude dat kalijum jodid u slučaju da dođe do eksplozije dok je u školi“, dodaje ona.

Kako kaže, srećni su što njegova škola u Irpinu i dalje postoji i radi, pošto je jedna potpuno izgorela posle bombardovanja, a nekoliko je delimično uništeno.

Većina škola sada radi onlajn zato što nemaju dovoljno skloništa, a postoje i problemi sa strujom i grejanjem.

Prekidi interneta su takođe problem.

„Zaista je teško ostaviti decu kod kuće kad nema interneta. Neki roditelji moraju da idu na posao, a deca kod kuće nemaju internet vezu“, rekla je Olena.

„Škola mog sina je nedavno kupila veliki generator, ali nemaju sve škole tu mogućnost. U učionicama su na prozore naslagane vreće sa peskom, teko da nema dovoljno svetla kada nestane struja“, dodaje.

Kako kaže, deci je već muka od toga da stalno slušaju priče o ratu.

„Oni ne razmišljaju na isti način i u tolikoj meri kao odrasli o svojim iskustvima i ne znaju kako da izađu na kraj sa celom situacijom. Žele da igraju video igrice, da fokusiraju pažnju na nešto drugo i ne razmišljaju o tome“, kaže Olena.

irpin ukrajina
Foto: EPA-EFE/SERGEY DOLZHENKO

Priča kako je njen sin bio veoma uplašen kada se pre nekoliko dana vratio iz škole oko pet sati i video da je mrak.

Počeo je da plače, delom zato što je bio gladan, ali najviše iz straha.

„Prvo sam ga nahranila i pokušala malo da ga utešim, a zatim je počeo da uči napamet pesmu koju je dobio za domaći zadatak. Otišao je u krevet pre nego što se struja vratila“, priča Olena.

Ona je prevodilac i radi onlajn, a njen suprug je advokat ali, kako kaže, sada jedva da ima posla.

„Zaista mi je potrebno da zadržim svoj posao, a to je veoma teško kada po ceo dan nema struje“, kaže ona.

Kad nema struje, nema ni grejanja. Za sada je relativno toplo, ali temperature bi uskoro mogle da padnu ispod nule.

„Kada želite da kupite nešto kao što je punjač, to je gotovo nemoguće zato što je sve rasprodato. Imamo jedan solarni panel i akumulator pomoću kojeg može da se napuni nešto malo, poput lap topa“, priča Olena.

Porodica je otišla iz Irpina na početku rata.

„Nismo imali realnu predstavu o ratu, mislili smo da ćemo imati dovoljno zaliha i da ćemo moći da pomažemo drugima, ali od samog početka je bilo jako teško“, priseća se Olena.

„Eksplozije su bile veoma glasne. Avioni su leteli toliko nisko da smo mogli da vidimo lica pilota. Otišli smo bez pakovanja, samo smo zgrabili šta smo mogli“, priča ona.

Olena i njen sin su bili u Švedskoj oko pet meseci, a suprug se vratio u Irpin da pomaže sa humanitarnom pomoći.

Kaže da je njen sin veoma želeo da se vrati i bude sa svojim ocem i prijateljima, tako da su došli u Irpin sredinom jula.

„Mlađoj deci je obično lako da nauče novi jezik, ali njemu nije išlo i zato mu je bilo jako teško u školi. Osećao se veoma depresivno“, priča ona.

U Irpinu je sada većina zgrada oštećena ili uništena.

irpina ukrajina
Foto: EPA-EFE/SERGEY DOLZHENKO

„Mislila sam da će nam biti jako teško da sve to vidimo, ali pošto mentalno moramo da se adaptiramo da bi preživeli, nekako mi se čini kao da ne shvatamo do kraja da je to sve realnost“, kaže Olena.

„I ja i ostali roditelji ovde se trudimo da život naše dece bude što više nalik uobičajenom i da nastave sa svim svojim aktivnostima, kao što su sport i muzika i slično. Pokušavam da se skoncentrišem na ono što moram da uradim i da ne mislim o budućnosti“, objašnjava ona.

„Otišla sam u jedan plesni studio gde sam razgovarala sa svim tim ženama koje plešu, one kažu da moraju da nastave dalje i da ostanu fit. To je zaista impresivno“, kaže.

„I pored svih tih osećanja koja u nama izaziva rat, moramo da nastavimo da živimo svojim mirnim životima, koji su jednostavni i veoma slični vašima: posao, prodavnica, kuvanje, zagrljaj, poljubac, vaspitavanje naše dece“, zaključuje Olena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari