Društveno-istorijsko značenje baštine

Branislav Krstić: SPOMENIČKA BAŠTINA SVJEDOČANSTVO I BUDUĆNOST PROŠLOSTI (38)

Branislav Krstić (1922) bio je savezni savetnik u vladi Jugoslavije nadležan za urbanizam, prostorno uređenje, čovekovu sredinu i baštinu (1968-1982), profesor po pozivu na postdiplomskim studijama Arhitektonskog fakulteta u Beogradu (1972-2003), predstavnik Jugoslavije na konferencijama i u telima UN, pa i Komitetu za svetsku baštinu Uneska, gde ostvaruje upis prvih pet dobara u Listu svetske baštine (1978). Tematska enciklopedija „Spomenička baština svjedočanstvo i budućnost prošlosti“, čije delove objavljujemo uz dopuštenje autora, njegovo je životno delo. U knjizi je obradio dosad najpotpuniju enciklopediju spomeničke baštine južnoslovenskih zemalja. Ne prihvatajući da su spomenici kulture skup ad hoc izabranih spomenika „izvučenih“ iz vremena i okruženja u kojem su nastali, baštinu je istražio kao autentično svedočanstvo civilizacija i istorijskih razdoblja. U vreme novih interpretacija prošlosti ona ostaje nesporan oslonac u njenom tumačenju. Baštinu tumači i kao okruženje za arhitekturu budućnosti.

Iz tematske enciklopedije, koja sadrži deset poglavlja u kojima autor istražuje istorijske gradove, javnu, stambenu, versku, vojnu, privrednu, memorijalnu i narodnu arhitektonsku baštinu, završavajući feljton, objavljujemo izvod iz Opšte ocjene o arhitektonskoj baštini.

Međutim, to bi, u osnovi, bilo pasivno svjedočenje o razvoju zemalja i naroda. Stoga sam nastojao da utvrdim ne samo vrijednosti baštine, nego i šta je njeno društveno značenje u odnosnoj civilizaciji ili istorijskom razdoblju. Drugim riječima – da parafraziram misao Konfučija (posvećenu drugoj temi) – svaka promjena arhitektonskog izraza označavala je u stvari promjenu nastalu u ljudskim odnosima, u društvu ili državi. Smatrao sam da je to suština ovog istraživanja.

Obrađeni su i tipovi građevina jer oni bliže obilježavaju sadržinu života stanovništva i karakter društva. Reprezentativni skup tipova građevina nazvao sam graditeljski program. On je više od stila jer otkriva osnovna obilježja društva, često i koncept države. Poseban značaj dat je baštini gradova koja život stanovništva i karakter društva obilježava potpunije od pojedinačnih vrsta. Njen kvalitet je u tome što život društva daje kao međuzavisnu cjelinu više, češće svih, vrsta.

Odnos baštine i nove gradnje. Gradnja u gradovima, utemeljena na profitu, prvi put prevazilazi podnošljivost ne samo prirodne, nego i urbane sredine. Dosad je najvrijedniji dio izgrađenog u prošlosti bio zaštićen kao baština, ali je njegovo trajno očuvanje sve je manje izvjesno. Ovoj pojavi struka se suprotstavlja revitalizacijom ne samo pojedinih građevina, nego istorijskih cjelina gradova, pa i samih gradova, kao npr. Dubrovnik, Trogir, Ptuj, Becej i dr. Od 70-ih godina u evropskim zemljama čitava područja revitalizirana su i službe spomenika kulture proširile su odgovornost za narodnu i privrednu, naročito industrijsku arhitekturu. Preovladava uvjerenje da arhitektonska baština nosi potencijal vrijedan da u značajnoj mjeri opredjeli savremenu i anticipira arhitekturu budućnosti.

U zaključku istraživanja o arhitektonskoj baštini smatrao sam da treba da rezimiram šta je bila osnova koncepcije koju sam branio u djelu. Tri teme su bile okosnice.

Prva, da potvrdi da južnoslovenske zemlje zaista čuvaju jedinstveno i svojevrsno bogatstvo arhitektonske baštine. Ne samo one koju su gradile imperije i osvajači, nego i izvorne, građene stvaralaštvom, rukama i sredstvima slovenskih naroda.

Druga, da istraživanje spomeničke baštine bude zasnovano na stavovima Venecijanske povelje koja utvrđuje da spomenici kulture „predstavljaju svjedočanstva određene civilizacije, neke značajne faze razvoja ili nekog istorijskog događaja.” Ali, kad (ili koji) spomenici predstavljaju to svjedočanstvo? To svakako nije skup ad hoc izabranih spomenika „izvučenih” iz civilizacija ili razdoblja, jer ad hoc skup spomenika nije njihovo svjedočanstvo. Istraživanje nije zasnovano ni na pojedinačnim vrstama baštine, na vjerskoj, stambenoj i vojnoj, jer su one pojedini vidovi života društva i naroda, a ne život društva u cjelini. Njihova međuzavisnost je očigledna; uzmimo samo primjer zanemarenih privrednih građevina bez kojih ne može biti ni drugih, jer se u njima stvaraju sredstva za gradnju svih. Da bi se ostvarila ova međuzavisnost istraživanje je moralo biti komparativno. I kao što sam za reprezentativni izbor spomenika koristio službeni popis graditeljske baštine, tako sam na iskustvu evropskih zemalja utvrdio koje vrste predstavljaju baštinu u cjelini. Pristup koji sam primjenio obezbijeđuje da istraživanje ispuni zahtjev Venecijanske povelje.

Treća, istraživanje baštine nije svedeno na opisivanje i značenje samih spomenika. Baština je i izvanredna izvorna građa za tumačenje prošlosti, budući da je ona njeno autentično svjedočanstvo. Građevine i gradovi, arhitektura uopšte, izraz su društva koje ih gradi i kao baština one ne prestaju da budu ono što su bile. To je ukazivalo da se proučavanjem baštine mogu tumačiti civilizacije, istorijska razdoblja u kojem su nastale. Ili, kao što je u pristupu rečeno, da čitalac rekonstruiše prošlost naroda u razdoblju koje odabere (na primjer, doba Osmanske ili Habzburške imperije, gotike, baroka ili dr.), koliko je to baštini mogućno. Zapazio sam da spomenička baština pruža zaista autentična tumačenja, za neka razdoblja autentičnija od vladajućih. Da li je moguće da se ne uočava da je povijest baštine povijest življenja naroda u toj baštini i da je sprega baštine i života društva potpunija nego što to pokazuju pojedinačne građevine i provokativnija nego što pretpostavljaju njeni istraživači.

Dabome, za ovakvu specifičnu koncepciju djela morao sam osmisliti i specifičan sadržajni i likovni izraz. Budući da nisam imao uzora, sadržajni i likovni izraz sazrijevali su tokom prvih godina istraživanja. U uvodu sam objasnio da je tako nastala tematska enciklopedija.

Kraj

Državni sekretarijat narodne odbrane (DSNO) u Beogradu (1956–1963), monumentalno arhitektonsko-urbanističko djelo Nikole Dobrovića, skladna cjelina koju čini horizontala od dvije zgrade u crvenkastoj rustičnoj fasadi i visoka vertikala kamene građevine; zgrade se naglašeno vizuelno povezuju iznad nivoa ulice vladinih zgrada i stvaraju utisak pobjedničke kapije; cjelina se kompozicionom vrijednošću izdvaja iz arhitektonsko-urbanističke ravnodušnosti grada i postaje njegov istaknuti kompozicioni činilac koji će nadrasti vrijeme u kojem je građena i sačuvati tumačenja koja su je pratila; indikativno je da fasade čuvaju slog kamenih kocki vječnog Dubrovnika.