Inauguraciona nedelja: Senka potpunog trijumfa 1Foto: Fonet / Aleksandar Levajković

Kada je Aleksandar Vučić postao prvi potpredsednik Vlade i ministar odbrane početkom leta 2012. prvi potez mu je bio čitanje dosijea službi bezbednosti. Kako prepričavaju insajderi, tokom uvida u ta dokumenta odavao je utisak čoveka koji se silno zabavlja.

Usledila je i potom i silna zabava za javnost – frakcije dotad vladajuće Demokratske stranke povele su međusobni rat za opstanak u Vučićevoj vlasti. Poprište su bili tabloidi i sudnice i zatvori, gde su se, zahvaljujući istragama iz vremena DS, našli više ili manje značajni pripadnici iz sveta biznisa, politike, i poneko iz podzemlja, poput Darka Šarića. Priča je završena 2014. tako što je Vučić u potpunosti stavio establišment pod svoju i kontrolu svojih najbližih saradnika. Postalo je očigledno da Vučiću eventualno može da se suprotstavi neko iz njegovog okruženja poput Tomislava Nikolića. I u javnosti su se predsednički izbori očekivali kao tačka njihovog sukoba. Očekivanja su bila jalova. Ovog vrućeg proleća 2017. Vučić je trijumfovao i nad Nikolićem i nad frakcijama DS, koje su i dalje nastojale da pronađu neke ličnosti koje nisu bile u dosijeima s početka priče i koje su mogle da nose rivalsku kampanju.

U tome je bilo delimičnog uspeha i na tešku inauguracionu sedmicu koja je za nama, u kojoj je Vučić nastojao da pokaže svoj potpuni trijumf, pala je senka. Naime, pokazao je ranjivost time što je dan pre polaganja zakletve Bratislav Gašić preuzeo dužnost u Bezbednosno-informativnoj agenciji. Gašićevo imenovanje tumačilo se kao snažna motivaciona poruka naprednjacima da njihov lider računa na njih i njihovu lojanost, kakve god ustupke u politici morao da pravi. Međutim, u suštini to je poruka o uzajamnoj lojalnosti. Jer, ako oni ne izdaju njega, neće ni on njih. Problem feudalnog načina vođenja države i politike, gde se traži izričito lična vernost i povezanost je upravo u tome – srednjevekovnim jezikom rečeno, nikad ne znate kada će neko svoj mač ponuditi drugom sizerenu. I kakve će mu poverljive dokumente darovati. Usled potrebe da naprednjacima pokaže da im neće oduzeti pravo na pravednu nagradu – politički plen, Nikoliću nije „oduzeo“ ni jedan dan na Andrićevom vencu. Polaganje zakletve novog predsednika moralo je da bude baš na sam istek mandata prethodnog.

Elementi američke inauguracije, koje su protivnici doživeli kao krunisanje, usmereni su isto tako prema članstvu i glasačima SNS – sa porukom „iz naroda i za narod“. I trebalo je da razveju svaku sumnju da malobrojni demonstrani i opozicija dovode Vučićev legitimitet u pitanje. Plato ispred parlamenta u vreme ceremonije zato je morao da bude potpuno očišćen od protestanata i onih medija koji bi takve prizore zabeležili i objavili. Operacija je planirana brižljivo na šešeljevski način. Uostalom, ima nekoliko pravila šešeljevskog marketinga kojih se Vučić čvrsto drži – na kiši bez kišobrana, na suncu bez kape, nikad puna informacija nego uvek polovična, bez bračnih afera, sa patrijarhalnom porodičnom slikom… Miting obavezno miran i bez najmanjeg incidenta, ali red zavode partijski redari. U prisustvu vernog naroda nije potrebna policija u uniformi, to je rezervisano za nenarodnu vlast poput dosističke. Procenjivalo se realno – ako se doveze preveliki broj pripadnika vernog naroda, mogućnost incidentnih situacija je veća, zato samo onoliko koliko da se zaposedne plato i Pionirski park. Najupornije demonstrante protiv vlasti, na koje se sveo aprilski Protest protiv diktature, sprečiti šešeljevskom metodom iznošenja sa lica mesta – kao što su lidera radikala iznosili iz Skupštine.

Zašto su opozicioni lideri primili k znanju ovaj plan i odlučili da se pomere vremenski i prostorno iz zone Vučićeve zakletve pitanje je za njih, moguće je da su procenili da bi bilo ponižavajući neuspeh da uopšte ne dospeju ni blizu Skupštine. Sumnja da bi oni to pokušali je bez dileme postojala i zato je inauguraciona svečanost, to jest prijem za strane državnike, pomeren za 23. jun. Uostalom, i samom činu zakletve američkog predsednika prisustvuju samo predsednici Kanade i Meksika – u Vučićevom slučaju to je Milorad Dodik, dok su ostale zemlje sveta predstavljene ambasadorima. Dakle, za Vučićev inauguracioni bal, rizik od uličnih protesta je nebitan – demonstranti će u najboljem slučaju moći da vide automobil koji će dovesti Kolindu Grabar Kitarović, ako uzvati pošto je njoj Vučić bio na inaguraciji, i druge strane zvaničnike.

To je ujedno i slika Vučićeve politike – on se na međunarodnom planu oseća sigurnijim nego, kod kuće, na domaćem. I uprkos tome što stalno najavljuje promene, na unutrašnjem planu ih je dosad besomučno odlagao. Najmanje tri godine spekuliše se o ustavnoj reformi – da se izbaci premabula o Kosovu, promeni sistem i da se predsednk bira u parlamentu, da se napusti neutralnost i pristupi NATO, jače pregovara i brže uđe u EU. Ili obrnuto, da se jače okrene ka Moskvi. Odlaganje bilo kakvog poteza u jednom ili u drugom smeru bila je srž Vučićeve politike, a sve procene da je pritisnut iz inostranstva da nešto od toga učini, ostale su samo to – procene.

U ovom trenutku one izgledaju ovako – Ivica Dačić ostaje vršilac dužnosti premijera još neko neodređeno vreme, moguće do beogradskih izbora. Prva potpredsednica Vlade možda je Ana Brnabić. Naprednjaci navodno ne smeju da izgube Beograd zbog svog poslovnog projekta Beograd na vodi i zato slede vanredni parlamentarni izbori kako bi povukli pobedu naprednjačkog gradonačelnika. Međutim, svi poslovi oko Beograda na vodi su prešli u ingerencije republičke vlasti, što ovaj scenario čini samo praznom fikcijom kojom se pod pritiskom drži javnost, opozicija i Vučićevi saradnici. Postoje naravno i širi koncepti – vanredni republički i beogradski izbori se raspisuju u novembru na dan pobede u Prvom svetskom ratu, uporedo s tim ide proces promene Ustava. I to u pravcu čistog predsedničkog sistema po ugledu na Francusku – premijera i ministre postavlja direktno predsednik, a ne Skupština. Ivica Dačić uvek ostaje na nekoj važnoj funkciji – on je Vučiću isto što i Putinu Medvedev. Pregovara se i sa Albancima i sa Evropskom unijom, ali se ne surpotstavlja Rusiji. I to ne zbog bratske ljubavi koja se prosipa na naslovnicama provladinog Informera nego zbog straha. Rusija je dugo i duboko u establišmentu Srbije i postoji crvena linija koju vlast u Beogradu ne sme preći ako hoće da ostane vlast. I to razume i Zapad, odnosno Vašington, koji će se i dalje navodno zadovoljavati istim pristupom kao i dosad – dovoljno je ne narušavati BiH, pregovarati sa Kosovom i ne dopustiti Moskvi da bilo šta prikaže kao svoju političku pobedu – gasovod, diplomatski status za centar u Nišu, isporuku „migova“….

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari